Opus Dei
Prelatura Sanctae Crucis et Operis Dei

Pečat organizacije

Karta širenja organizacije Opus Dei po svijetu
Osnivanje 2. oktobar 1928. (1928.-10-02.) (93 god.)
Svrha "širenje univerzalnog poziva na svetost"
Sjedište Viale Bruno Buozzi 73
Italija Rim, Italija
Koordinate 41°55′18.4″N12°29′2.6″E
Regija djelovanja svijet
Članstvo oko 90.000
Prelat biskup Javier Echevarría
Glavni organ Glavna skupština
Centralno savjetništvo
Matična organizacija Katolička crkva
Website

Opus Dei [ˈopus ˈdeiː] (lat.: djelo Božje; puno ime Praelatura Sanctae Crucis et Operis Dei [prelaːˈtuːra ˈsaːŋkte ˈkrutsis et ˈoperis ˈdeiː], lat.: Prelatura Svetog Križa i Opusa Dei), katolička organizacija sastavljena od laika i svećenika, čiji članovi teže za osobnim kršćanskim savršenstvom i nastoje provesti te ideale i vrijednosti u svojim profesijama i tako mjenjati cjelokupno društvo.[1]

Opus Dei je na glasu kao teološki vrlo konzervativna organizacija, koja bezuvjetno prihvaća autoritet crkvene hijerarhije i njenih dogmi. Dugo je bila predmet brojnih kontraverzi i polemika, često optuživana za tajnovitost rada, okultne obrede ali i zbog političkih ambicija.[1]

Od 2010-ih godina Opus Dei je privukao pažnju širom svijeta zahvaljujući romanu The Da Vinci Code i istoimenom filmu iz 2006. godine.

HistorijaUredi

Opus Dei je osnovan 1928. u Španjolskoj od strane svećenika Josemaríje Escrivá de Balaguera y Albása (proglašen je svetim 2002).[1]

Za vladavine fašističkog kaudilja Francisca Franca je izrasla u vodeću crkvenu organizaciju Španjolske koja je jedina povezivala biznismene, političare i radikalni kler.[2]

Escrivá je 1939. godine objavio knjigu Camino ("Put") kao zbirku 999 maksima o duhovnosti namijenjenu ljudima uključenim u sekularni život.[3] U 1940-im Opus Dei je naišao na jednog od prvih kritičara u vidu Wlodimira Ledóchowskog, tadašnjeg "Generala" Družbe Isusove, koji je Vatikanu rekao kako Opus Dei smatra "izuzetno opasnim za Crkvu u Španjolskoj" navodeći njegov "tajnoviti karakter" i nazivajući ga "oblikom kršćanske Masonerije."[4]

Kako je među članovim Opusa Dei bilo dosta visoko obrazovanih ljudi, tadašnji španjolski vođa generalisimus Francisco Franco postavio je nekoliko njihovih članova za ministre u svojoj vladi, koji su mu trebali pomoći da osmisli ekonomsku reformu - 1956. Nakon Francove smrti 1975. i demontaže njegovog režima, oslabio je uticaj Opus Deia u Španjolskoj, jer su i oni poput drugih morali ući u političku arenu[1].

Opus Dei je službeno odobren od strane Svete stolice 1950. kao laička međunarodna organizacija (novi oblik vjerskog udruženja) čiji članovi žive po principima evanđelja u svom svakodnevnom svjetovnom životu. Papa Ivan Pavao II. koji je sam bio simpatizer Opusa proglasio je 28. novembra 1982. Opus Dei, prvom i jedinom osobnom prelaturom u crkvi. Za razliku od svih drugih organizacija, čiji se rad organizira po nekom geografskom principu, i kojima upravljaju lokalni svećenici - Opus Dei takvih ograničenja nema, pa njegov prelat organizira zajednice i njihov rad u djelovima svijeta po vlastitom nahođenju, i sam odlučuje (uz pomoć vlastitog aparata) koga će primiti u članstvo. Međutim, Opus Dei podliježe nekim oblicima nadzora od strane lokalnih biskupa.[1]

Time je Opus Dei dobio status koji nije prethodno odobren niti jednoj katoličkoj bratovštini, pa ni redovničkoj zajednici - oni su neka vrsta posebne neteritorijalne biskupije.[5]

Opus Dei je na svom početku od svojih novih članova tražio da polože zavjet poslušnosti i čistoće. Međutim, od kad su pod direktnom ingerencijom pape (njegova prelatura) od svojih novih članova sad samo traže ugovornu obavezu da prođu duhovni nauk, koji uključuje tjedne tečajeve (krugove) i godišnju duhovnu obnovu, uz redovno pohađanje misa i ostalih vjerskih aktivnosti. Novi članovi trebaju proći kroz period kušnje, koji traje najmanje pet godina, prije nego što postanu punopravni članovi. I oni se u tradiciji flagelanata često samokažnjavaju (i tako podsjećaju na Isusovu žrtvu), poste, apstiniraju od nekih užitaka i nose predmete od kostrijeti, danas je to najčešće narukvica sa malim (simboličkim) bodljama koju nose oko nadlaktice.[1]

Opus Dei se i danas često optužuje za agresivnost u vrbovanju novih članova, kojima se nakon toga ispire mozak, tako što ih se drži izolirane od članova njihovih porodica. S druge strane oni sve te optužbe odbacuju i kontinuirano rastu.[1]

Opus Dei se pored vjerske, naširoko bavi i sasvim običnim svjetovnim djelatnostima; dobrotvornim radom, ali i trgovinom, domaćom radinošću i poljoprivredom. Ipak su najviše fokusirani na obrazovanje, osnovali su i vode brojne srednje i visoke škole i to najčešće ekonomske. Poznati su po Univezitetu Navarra iz Pamplone, koji se danas smatra jednim od najboljih španjolskih univerziteta, i po peruanskom Univezitetu Piura iz Lime, koje je osnovao upravo Josemaría Escrivá de Balaguer, u kojima oni vode glavnu riječ. Oni imaju od 1964. u samom centru Rima i Papinski univerzitet svetog križa.[1]

Struktura Opusa DeiUredi

Od 1982. na čelu organizacije je prelat kojeg biraju sami članovi, kojih ima oko 85 000 članova diljem svijeta.[1] Aktualni prelat Opusa je Javier Echevarria vrlo uticajan u Vatikanu, između brojnih funkcija koje ima on je i savjetnik Kongregacije za duhovništvo katoličke crkve, institucije koja odlučuje o karijeri hiljada biskupa širom svijeta, pa nikoga netreba čuditi moć koju Opus ima.[6] Od 1930.Opus Dei ima ogranak za žene,[7] kako se drže strogo moralnih načela, uvijek grade svoje ustanove namjenjene samo jednom spolu.[1]

Što se tiče hijerarhijske strukture Opus Dei, ona formalno ne postoji jer su članovi jednaki, ali oni ipak imaju četiri kategorije članova; numerarije, supernumerarije, asocijate (pridruženi) i svećenike.[8] Numerariji koji predstavljaju samo oko 20 % članstva, najvažniji su članovi Opusa, slijede ih asocijati, pa supernumerariji (koji predstavljaju 70 % članstva) te svećenici kojih ima samo oko 1900, i predstavljaju samo mali postotak organizacije.[1]

 
Američko sjedište Opusa Dei Murray Hill Place u New Yorku

Numerariji posvećuju većinu svog vremena organizaciji, i oni su se poput svećenika dužni držati celibata, žive u istospolnim zajednicama Opusa[5], ali rade izvan zajednica, u građanskom društvu, i bave se svojim sekularnim poslom.[1] Oni se zavjetuju Opusu na siromaštvo, čednost i pokornost, sav svoj prihod dužni su predati (poput nekih redovnika) Opusu, od kojega dobivaju džeparac i novac za druge potrebe. Jedan uski krug numerarija radi u administraciji samog Opusa.[5]

Asocijati ili pridruženi razlikuju se od numerarija samo po tome što ne žive u zajednicama, najčešće zbog porodičnih razloga, ali se pridržavaju istih zavjeta.[5]

Supernumerariji su najbrojniji članovi, oni se mogu slobodno ženiti, ali se i od njih traži da daju financijski doprinos organizaciji, i pokazaju kršćanske vrline u svom svakodnevnom životu.[1]

Koperati (vanjski suradnici) zaprovo i nisu njihovi članovi - ali se njima često služe u svom radu, oni čak i nemoraju biti kršćani, ali prije nego što ih angažiraju moraju tražiti dopuštenje Svete Stolice.[1]

Poznati članovi i simpatizeriUredi

Pariške novine Le Monde Diplomatique, objavile su - 1995. popis tadašnjih istaknutih članova Opusa Dei u Evropi, među inima to su bili; Raymond Barre (bivši francuski premijer), Valéry Giscard d’Estaing (bivši francuski predsjednik), Jacques Santer (bivši predsjednik Evropske komisije) i Alois Mock (bivši austrijski ministar vanjskih poslova), a simpatizeri; José Maria Aznar (bivši španjolski premijer), Juan Antonio Samaranch (bivši predsjednik MOK-a) i nadvojvoda Otto von Habsburg-Lothringen.[5]

IzvoriUredi

Vanjske vezeUredi