Operacija Ljubljanska pokrajina

(Preusmjereno sa stranice Operacija Provincia di Lubiana)

Operacija Ljubljanska pokrajina (it. Provincia di Lubiana) je bila velika italijanska ofanziva protiv partizana u Sloveniji. Izvedena je u nekoliko etapa, uz sadejstvo Vermahta i snaga NDH, od 12. jula do 4. novembra 1942. godine.

Neprijateljska ofanziva u Sloveniji (od 16 jula do 4 novembra 1942 godine)

Operacijom Ljubljanska pokrajina, fašističke snage su nanele znatnu štetu slovenskim partizanima, ali nisu ospele da ih unište niti da ostvare presudan uspeh.

Pozadina uredi

 
Diverzija slovenskih partizana na pruzi Ljubljana-Trst 4. oktobra 1941.

Pripreme za ofanzivu u »Ljubljanskoj pokrajini« otpočele su početkom jula 1942. godine. Na osnovi uputstava Više komande oružanih snaga za Sloveniju i Dalmaciju, od 8. juna, komanda 11. armijskog korpusa izradila je plan za ofanzivu, a zatim je general Roboti, komandant 11. korpusa, 6. jula održao sastanak sa komandantima 5. i 23. korpusa radi zatvaranja bivše italijansko-jugoslovenske granice i granice prema NDH za vreme operacija u »Ljubljanskoj pokrajini«.[1]

Šest dana kasnije, na sastanku u Ljubljani između generala Robotija i generala Rezenera, komandanta nemačke 18. vojne oblasti, odlučeno je da Nemci za vreme ofanzive zatvore nemačko-italijansku granicu u Sloveniji, kako bi se sprečilo prebacivanje partizana iz jednog u drugo okupaciono područje, i da na području Gorenjske i Štajerske otpočnu šire akcije protiv partizanskih jedinica čim postojećim policiskim snagama pristignu pojačanja. Planom italijanske ofanzive bilo je predviđeno da se uzastopnim ofanzivnim operacijama, u jedanaest etapa, unište partizanske snage u »Ljubljanskoj pokrajini«, da se pored raznih represivnih mera kojima je trebalo zastrašiti narod i odvojiti ga od ustanka popale sela i izvrši masovno interniranje stanovništva i da se jedinice Bele garde upotrebe za borbu protiv partizana, kako bi se razbuktao bratoubilački rat.[1]

Glavni štab za Sloveniju blagovremeno je uočio pripreme neprijatelja za ofanzivu i, čim su otpočele operacije, izdao vrlo iscrpna uputstva o postupku partizanskih jedinica za vreme ofanzive. On je upozorio na to da će neprijatelj težiti da jakim snagama okružuje pojedine odrede, i da zato odredi moraju manevrovati i izbegavati frontalne borbe, ne napuštajući svoj teren. Štab je, dalje, ukazao da se primeni taktika »prilepljivanja« uz neprijateljske garnizone; da se neprijatelj napada dok je još u pokretu; da sve partizanske snage na teritoriji Slovenije pređu u ofanzivu i prisile neprijatelja na razvlačenje snaga; da se pojačaju dejstva i diverzije na komunikacijama i na taj način otežaju i onemoguće pokreti i manevri neprijatelja; itd.[1]

Angažovane snage uredi

 
Italijanski general Mario Robotti i general Orlendi na položaju u Sloveniji, tokom operacije Ljubljanska pokrajina 1942.

Za ostvarenje operacije angažovan je 11. armijski korpus ojačan dvema divizijama i drugim specijalnim jedinicama (divizije »Kaćatori dele Alpi«, »Macerata«, »Izonco« i »Granatieri di Sardenja«, 11 grupacija granične straže, dve fašističke legije crnih košulja, četiri specijalna bataljona »M« i sve ostale pomoćne jedinice). Za zatvaranje bivše jugoslovensko-italijanske granice upotrebljene su neke jedinice 23. armijskog korpusa, a granice prema NDH — neke jedinice 5. armiskog korpusa, koji je istovremeno, sa jakim snagama, preduzeo ofanzivna dejstva na području Gorskog Kotara i Hrvatskog Primorja, a kasnije i na Žumberačko-pokupskom području.

Neposredno pre početka neprijateljske ofanzive, u »Ljubljanskoj pokrajini« su se nalazile 3. i 5. grupa odreda i 1. slovenačka udarna brigada »Tone Tomšič«, u ukupnoj jačini oko 3.000 boraca. Ali znatan broj ovih jedinica bio je tek formiran, tako da nije bilo dovoljno vremena za njihovo vojničko učvršćenje, što se u izvesnoj meri odrazilo na borbenu sposobnost jedinica i držanje boraca u toku ofanzive.[1]

Tok operacije uredi

Prva i druga etapa uredi

U prvoj i drugoj etapi italijanske ofanzive (od 16. do 24. jula) divizije »Kaćatori dele Alpi« i »Granatijeri di Sardenja« i nekoliko »M« bataljona, ojačanih tenkovima i oklopnim automobilima, okružili su prostor Ljubljana, Smarje, Grosuplje, Zdenska Vas, Velike Bloke, Cerknica, Borovnica, a zatim počeli da stežu obruč i da celu oblast čiste od partizanskih snaga, u prvom redu planine Krim i Mokrec. Krimski partizanski odred, koji je dejstvovao na toj teritoriji, uspeo je, posle manjih borbi, da se glavnim snagama probije prema jugu, na Travnu Goru, a manjim snagama na sever, u Polhograjske Dolomite, da bi se već 28. jula ponovo vratio na svoj teren, koji su italijanske snage napustile po završenom »čišćenju«.

Pošto nisu uspele da unište Krimski odred, italijanske snage su iskalile bes nad civilnim stanovništvom. No, iako nisu imali uspeha u borbi s partizanima, Italijani su postigli uspehe u organizovanju Bele garde, koja je nastojala da teror i represalije okupatora iskoristi za stvaranje svojih oružanih formacija. Prateći italijanske trupe i sadejstvujući im u borbi protiv partizana, belogardisti su istupali kao »zaštitnici naroda«, stvarajući seoske straže i svoje vojne jedinice po selima kroz koja su prolazili. Od belogardističke grupe koja se izdavala za partizanski Štajerski bataljon — najpre je formirano nekoliko novih grupa, a uskoro i nekoliko bataljona Legije smrti.[1]

Treća etapa uredi

 
Italijanska vojska u ofanzivi na Kočevskom, Slovenija 1942.

U trećoj etapi ofanzive (od 24. jula do 23. avgusta) italijanske trupe »čistile« su područje zapadno i južno od Kočevja i Kočevski Rog na kome su se nalazili CK Komunističke partije Slovenije i Glavni štab Slovenije sa Kočevskim odredom. Saznavši da se na Kočevskom Rogu nalazi rukovodstvo Narodnooslobodilačke borbe Slovenije, Italijani su u tzv. Roškoj ofanzivi, sa divizijama »Granatieri di Sardenja«, »Kaćatori dele Alpi«, pokretnim grupama divizija »Maćerata« i »Izonco« i grupom generala Cerutija, do 17. avgusta, potpuno okružili Kočevski Rog, a zatim otpočeli njegovo detaljno čišćenje. Glavni štab Slovenije, Centralni komitet i Izvršni odbor Osvobodilne fronte pokušali su još 16. avgusta da se probiju sa Kočevskog Roga, ali u tome nisu uspeli, jer su Italijani razbili Kočevski partizanski odred. Tako se ustaničko vođstvo Slovenije našlo u vrlo teškoj situaciji: okruženo na relativno uskom prostoru u blizini Kraljevog Kamena, bez partizanskih jedinica. Jedan njegov deo ipak je uspeo da se probije na sektor s. Podlipoglava kod Ljubljane, dok je drugi deo ostao prikriven na Kočevskom Rogu. Da bi olakšao situaciju na Kočevskom Rogu, Operativni štab Slovenije naredio je brigadi »Tone Tomšič« da glavninu prebaci na Kočevski Rog i omogući da se otuda izvuku delovi rukovodstva i manje grupe partizana koje su se tamo nalazile. Slično naređenje upućeno je Zapadnodolenjskom odredu i Manevarskom bataljonu (formiranom od raznih grupa partizana). Mada su zakasnile (jer su se italijanske jedinice već povlačile), ove snage su uspostavile kontakt sa delom rukovodstva i prikupile partizanske grupe koje su bile raspršene po Kočevskom Rogu.[1]

Posle tri etape neprijateljske ofanzive, jedan deo ljudstva iz partizanskih odreda povukao se kućama ili se predao neprijatelju, Bela garda je ojačala, a strahovit teror okupatora i belogardista toliko je zaplašio mase, da je svaki politički rad bio veoma otežan. Da bi ovo prebrodili i obezbedili dalji razvitak borbe u Sloveniji, CK KPS i Glavni štab Slovenije preduzeli su niz vojno-političkih mera za održavanje jedinstva slovenačkog naroda u borbi sa okupatorom. Glavni štab je došao do zaključka da male jedinice ne mogu ništa postići u borbi s jakim neprijateljskim snagama koje su napadale iz dobro utvrđenih garnizona, i da treba menjati vojnu organizaciju, sistem komandovanja i taktiku borbe. Pritom je u narednim etapama ofanzive glavnu pažnju posvetio likvidaciji Bele garde, koja je za Narodnooslobodilački pokret Slovenije pretstavljala jedan od glavnih političkih problema, čije se rešenje nije smelo odlagati.[1]

Pojavilo se i mišljenje da sve partizanske jedinice Slovenije treba prebaciti na teritoriju Hrvatske, kako bi se sačuvale snage i obezbedio povratak u povoljnoj situaciji. Međutim, CK KPS i Glavni štab Slovenije nisu prihvatili takvo gledište, jer bi napuštanje teritorije olakšalo položaj okupatora i ojačalo pozicije Bele garde. Tada je Glavni štab Slovenije odlučio da svoje sedište premesti u Dolomite, centar slovenačke teritorije, odakle će moći neposrednije rukovoditi borbom u Gorenjskoj, Štajerskoj i Slovenačkom Primorju. Pored toga, provedena je reorganizacija obaveštajne službe, koja je u početku ofanzive bila slabo organizovana.[1]

Četvrta i peta etapa uredi

 
Ženska četa organizovana od Osvobodilne fronte za vreme rada u polju, Slovenija jesen 1942.

1. Problem slovenačkog stanovništva može da se reši na tri načina:

a. njegovim uništenjem

b. njegovom deportacijom

v. uklanjanjem opozicionih elemenata, koje bi se moglo sprovesti ostvarivanjem teške, mada pravedne politike homogenizacije, sa ciljem postavljanja temelja za korisnu i pravednu kooperaciju. To bi nam dalo mogućnost za asimilaciju, koju je mogućno postići samo tokom vremena. Zato moramo da odlučimo koji put hoćemo da izaberemo.

2. Za masovne deportacije stanovništva moraćemo da koristimo unapred pripremljene programe i oni će morati da budu sprovedeni unutar čitave provincije. Bilo bi bolje organizovati radne logore umesto internirskih logora u kojima ljudi ništa ne rade, nego samo dokono sede.

3. Za svrhu zamenjivanja slovenačkog stanovništva Italijanima mora se utvrditi sledeće:

a. kuda će slovenačko stanovništvo biti preseljeno;

b. gde će se naći odgovarajuće italijansko stanovništvo, u kojem slučaju treba imati u vidu da su ljudi iz severnih i centralnih oblasti najpogodniji za naseljavanje na slovenačkim teritorijama;

v. ako oblast duž granice treba da bude potpuno italijanizovana, treba odrediti njenu širinu (20 do 30 km);

g. ako celokupno slovenačko stanovništvo treba da bude preseljeno, proces treba da počne u oblastima duž granice, gde Slovenci žive pod Italijom.

Moje je mišljenje da bi potpuno, pa čak i delimično preseljenje slovenačkog stanovništva teško bilo mogućno tokom rata.[2]

– Izveštaj visokog predstavnika za Ljubljansku provinciju, od 24. avgusta 1942, o planovima za Slovence

U četvrtoj etapi, koja je počela 24. avgusta, italijanske divizije »Kaćatori dele Alpi«, »Granatijeri di Sardenja«, delovi divizije »Izonco« i Bela garda iz Novog Mesta, sa linije Kočevje, Podstenice, Podturen, preduzeli su nastupanje ka liniji Zužemberk, Krška Vas, Rasica s ciljem da tamo najpre nabace partizanske snage, a zatim da ih u petoj etapi (od 30. avgusta do 5. septembra) potisnu prema italijansko-nemačkoj granici i unište u sadejstvu sa nemačkim snagama. Kako su u to vreme partizanske jedinice pojačale svoje akcije u Kordunu, Žumberku i Gorskom Kotaru, to su Italijani bili prisiljeni da iz Slovenije u Hrvatsku, početkom septembra, prebace diviziju »Granatijeri di Sardenja« i 16. i 18. »M« bataljon. Zbog odlaska ovih snaga znatno je oslabio pritisak neprijatelja u Sloveniji, pa su se slovenske partizanske jedinice uspešno izvukle na području koja su Italijani smatrali »očišćenim« ili koja nisu bila zahvaćena ofanzivom.

Krajem avgusta je Glavni štab Slovenije rasformirao 5. grupu odreda, tako da je na celoj teritoriji Dolenjske i Notranjske ostala samo 3. grupa odreda sa Krimskim, Kočevskim, Belokranjskim, Krškim i Zapadnodolenjskim odredom. Glavni štab je iz svakog bataljona uzeo po jednu četu probranog ljudstva, pa je od njih formirao tri nove brigade: 2. slovenačku udarnu brigadu »Matija Gubec« (4. septembra), 3. slovenačku udarnu brigadu »Ivan Cankar« (između 16. i 23. septembra) i 4. slovenačku brigadu »Ljubo Šercer« (6. oktobra). Ove brigade, zbog malog brojnog stanja (350—380 partizana), još nisu bile sposobne za nanošenje jačih udaraca neprijatelju.[1]

Šesta, sedma i osma etapa uredi

U međuvremenu, kada je Glavni štab za Sloveniju vršio reorganizaciju jedinica, Italijani su, tokom septembra, u šestoj, sedmoj i osmoj etapi ofanzive, vršili bezuspešne napade na partizanske snage na području severno od doline gornjeg toka Krke, u predelu zapadno i južno od Ljubljane, na Kočevskom Rogu i u Beloj Krajini.

Sredinom septembra, zbog ustaško-domobranskog napada na partizanske snage u Žumberku, 4. partizanska brigada Hrvatske (kordunaška) i bataljon »Josip Kraš« Žumeračko-pokupskog odreda prebacili su se iz Žumberka na teritoriju Krškog i, kasnije, Belokranjskog odreda, gde su izveli nekoliko uspešnih napada na italijanske jedinice u rejonu Črnomelja. Zahvaljujući dejstvima kordunaške brigade i brigada »Tone Tomšič«, »Ivan Cankar« i Belokranjskog odreda u rejonu Mirne Gore i s. Planine, 24. septembra 1942. godine Italijani su bili prinuđeni da odvajaju već angažovane jedinice i da ih upućuju prema rejonima koji su bili ugroženi dejstvom brigada. U međuvremenu je Glavni štab Slovenije usmeravao sve svoje snage na uništenje Bele garde, prvenstveno na području Notranjske i Suhe Krajine. On je uspeo da bez većih borbi razoruža tzv. »seoske straže« (koje su bile formirane od prisilno mobilisanih seljaka) i da time demantuje navode italijanske i belogardističke propagande o uništenju partizana.[1]

Poslednje četiri etape uredi

Poslednje četiri etape ofanzive u »Ljubljanskoj pokrajini« izvedene su od 2. oktobra do 4. novembra 1942 godine. Italijani su u poslednjoj etapi napali partizanske snage na Gorjancima, jer su ovu planinu, pored Krima, Mokreca i Kočevskog Roga, smatrali jednim od glavnih partizanskih uporišta. Pored divizije »Kaćatori dele Alpi«, delova divizija »Izonco« i »Lombardija«, u napadu su učestvovali tri ustaška bataljona, Bela garda i nemačke jedinice nepoznate jačine. Nemačke i ustaške jedinice zatvorile su obruč sa severne i istočne strane, a italijanske trupe su »pročešljavale« teren, stežući obruč oko slovenačkog Belokranjskog i Gorjanskog bataljona, kao i 1. hrvatskog proleterskog bataljona i bataljona »Josip Kraš«. Glavnina tih jedinica probila se iz okruženja noću 31. oktobra i 1 novembra, kod Mrzlog Polja, dok se ostatak probijao po manjim grupama, od kojih je neke neprijatelj zarobio.[1]

Rezultat operacije uredi

Iako cilj ove četvoromesečne ofanzive u Sloveniji — po priznanju samih Italijana — »nije ni izdaleka postignut«, ipak je njome razbijen veliki broj organizacija Narodne zaštite, Komunističke partije, Osvobodilne fronte i omladine. A pošto je to doprinelo i porastu Bele garde, koja je rušila jedinstvo otpora slovenačkog naroda, nametnula se hitna potreba za njenom likvidacijom. Tokom novembra su njene jedinice saterane u gradove i druga italijanska uporišta, ali ni tamo više nisu bile sigurne.

Zahvaljujući Osvobodilnoj fronti, koja je imala jak oslonac u narodu, i reorganizaciji partizanskih jedinica, Italijani nisu uspeli da postignu onakve rezultate kakve su Nemci postigli u Prvoj ofanzivi u Srbiji i u Trećoj ofanzivi u istočnoj Bosni, Sandžaku, Crnoj Gori i Hercegovini. Slovenački partizani su i pored ogromne brojne nadmoćnosti neprijatelja, i izvesnog nesnalaženja u prvim etapama ofanzive, sačuvali živu silu i ostali na svom terenu.[1]

Izvori uredi

Vidi još uredi

Vanjske veze uredi