Ojkanje (također vojkanje, treskanje, zavijanje, grohotanje), poseban način pjevanja slogova hoj, voj, oj, duljim tremoliranjem ili također duljim ili kraćim melismima. Javlja se kao pripjev u desetarčkim i osmeračkim pjesmama, a izvodi se pojedinačno u tzv. samačkim i putničkim pjesmama ili češće dvoglasno; dok jedan pjevač drži otegnute tonove iste visine tj. vojka, oči, drugi treska, potresa, tj. tremolira. Pjevač koji treska započinje za kvartu ili tercu više od ležećeg tona spuštajući glas i postupno ga smirujući u unisonu s drugim pjevačima. Ojkanje je u raznim oblicima najrasprostranjenije u Lici, Dalmaciji (osobito Dalmatinskoj zagori) i Hercegovini. Ojkalica se u Sinju tradicionalno zove rera, a u Imotskom i okolici te u zapadnoj Hercegovini ganga. Obično se ojkajući ispjevavajući kratki stihovi, najčešće šaljive rime. Gange ili gangalice su narodne pjesme koje se izvode na način primitivne polifonije, posebno raširene u okolici Imotskog. UNESCO-ov Odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu svijeta 16. studenog 2010. uvrstio je glazbeni izričaj ojkanje na listu nematerijalne svjetske baštine.[1]

Narodna nošnja ojkača iz Dalmatinske zagore

OdlikeUredi

Za južnu Dalmaciju karakteristično je jednoglasno pjevanje, a česti su kratki vokalni oblici s ojkanjem, osebujnim načinom pjevanja melodijskih ukrasa na slog "oj", uz izrazito potresanje glasom[2]. Najčešće ga izvode dva pjevača (muška ili ženska), a svaka pjesma traje onoliko koliko vodeći pjevač može držati dah. Melodije su uglavnom jednoglasne, a pjesme temama variraju od ljubavnih do aktualno društvenih i političkih tema.

Ojkanje je opstalo zahvaljujući organiziranim skupinama lokalnih narodnih pjevača koji su tradiciju ojkanja prenosili pjevajući na seoskim svečanostima u Hrvatskoj, ali i diljem svijeta. Danas se ojkanje prenosi i naučava oralno u organiziranim folklornim društvima, ali i modernim audio i video medijima. No, vještina tehnika individualnog tresenja glasom i brojnih dvodijelnih oblika ovisi većinom o talentiranim i vještim pjevačima i njihovoj sposobnosti obrazovanja novih generacija.

Nedavni ratni sukobi i neprestana seoba seoskog stanovništva u grad reducirala je broj izvođača ojkanja, čime su se izgubili mnogi arhaični stilovi i žanrovi solo pjevanja. Stoga UNESCO ističe potrebu prijenosa ovog tradicijskog načina pjevanja na mlađe generacije, za što je potrebno istraživanje, dokumentiranje i međunarodna razmjena s državama koje imaju istu i sličnu tradiciju.

LiteraturaUredi

  • Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, svezak 6 (Nih-Ras), Zagreb 1980., str. 155

IzvoriUredi