Objekti skloništa u Sarajevu

Objekti skloništa u krugu nekadašnje industrijske zone – Glavne željezničke radionice Sarajevo nalaze se oko 180 metara sjeveroistočno od zgrade Hitne pomoći. Vizualno je sagledivo iz pravca Ulice Džavida Haverića.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika na sjednici održanoj od 1. do 3. aprila 2014. godine donijela je odluku da se zgrada proglasi za nacionalni spomenik BiH. Ovu odluku Komisija donijelo je u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Chery, Amra Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović i Ljiljana Ševo (predsjedavajuća)

Historija

Na prostoru udaljenom približno 2 km od današnjeg Marin-Dvora, 1882. god izgrađena je zgrada željezničke stanice za vozove uskog kolosijeka, potom zgrada Carinarnice, a zatim 1895. godine Glavna željeznička radionica Sarajevo.

Tokom svog postojanja Glavna željeznička radionica Sarajevo je mijenjala nazive i vlasnike: 1895. godine je zvanično nazvana "Central – Werkstätte" (Centralna Željeznička Radionica); u periodu između 1900. – 1907. godine se naziva "Radionica bosanskohercegovačkih Zemaljskih željeznica u Sarajevuī; od 06.09.1950. g. Radionica dobija novi naziv "Željeznička radionica Vaso Miskin Crni".

Od 1952. godine, "Željeznička radionica Vaso Miskin Crni" se izdvaja iz sastava tadašnjih Jugoslovenskih željeznica; 1959. mijenja naziv u "Fabrika željezničkih vozila Vaso Miskin Crni"; 1964. mijenja naziv u "Industrija Transportnih sredstava i mašina Vaso Miskin Crni"; do 1972. postaje Tvornica Vaso Miskin Crni u sastavu "Energoinvesta" Sarajevo. Prije 1992. RO "Vaso Miskin Crni" se osamostaljuje izvan "Energoinvesta"; u ratnom (1992. – 1995.) i posljeratnom periodu, počinje propadanje i nestajanje ove fabrike: fabričke hale su razorene i uništene, rasprodate u poratnim procesima privatizacije, a unutar nekadašnjeg fabričkog kompleksa su izgrađeni trgovačko-komercijalni centri.

Uskotračni kolosijeci su se u Bosni i Hercegovini počeli demontirati krajem 60-ih i početkom 70-ih godina 20. stoljeća i na njihovom mjestu izgrađeni su stambeni objekti i neboderi Novog Sarajeva.

U vrijeme II svjetskog rata u Sarajevu, na lokalitetu nekadašnje Centralne radionice uskotračnih željeznica fabričkog kompleksa izgrađenog još u austrougarskom periodu, čija je djelatnost bila proizvodnja željezničkih šina, lokomotiva i vagona, Vermaht – njemačka vojna uprava je izgradila četiri skloništa tipa Winkel, od kojih su sačuvana dva. Ova skloništa su bila izgrađena u cilju zaštite zaposlenih u tome strateškom objektu od izuzetno velike važnosti za tadašnju nacističku njemačku vojnu upravu u Sarajevu.

Tokom rata 1992. – 1995. skloništa nisu korištena za sklanjanje ljudi. U konstruktivno-građevinskom pogledu dva skloništa se nalazi u dobrom stanju.

Opis

Sva četiri skloništa su tipska – unificirana, izgrađena prema nacrtima inženjera Lea Winkela. Danas na lokaciji postoje još dva. Leo Winkel, rođen 15. rujna 1885. u Kelnu, Nakon studija arhitekture, radio je najprije kao graditelj (arhitekt / inženjer) u Gewerkschaft Deutscher Kaiseru, a od 1916. na Thyssen AG u Hambornu, sve dok 1936. nije osnovao vlastitu firmu. Nakon licenciranja, ukupno je izgrađeno oko 100 tornjeva - skloništa od protivzračnih udara. Nakon Drugog svjetskog rata, Leo Winkel je nastavio raditi kao arhitekt. Umro je 1981. u Duisburgu.

Winkel-skloništa su tipski, unificirani objekti, projektirani sa namjenom da se u njima sklone i zaštite ljudi od razornog djelovanja zrakoplovnih bombi u vrijeme ratnih sukoba. U konstruktivnom pogledu skloništa se sastoje od temeljne konstrukcije, vanjskog plašta (ljuske) izvedenog u formi vitkog konusa (od betona ili armiranog betona); armiranobetonskih tankih horizontalnih dijafragmi (međukatnih tavanica), i stepeništa postavljenog u centralnoj vertikali.