Otvori glavni meni

Novozelandski ratovi (engleski: New Zealand Wars) je zbirni naziv za niz vojnih sukoba koji su se dogodili između 1845. i 1872., a vodili su se između kolonijalne vlasti na Novom Zelandu i domorodačkog, maorskog stanovništva. Sve do 1960-ih godina, Europljani su ove sukobe nazivali Maorski ratovi (engleski: Māori wars), međutim termin je postepeno izlazio iz uporabe nakon što je historičar James Belich u svojoj knjizi The New Zealand Wars and The Victorian Interpretation of Racial Conflict, iz 1987. godine, prvi iskoristio termin "Novozelandski ratovi".

Novozelandski ratovi
Newzealandwarsmemorial.jpg
Spomenik ratu u Memorijalnom muzeju u Aucklandu
Datum 1845.1872.
Lokacija Ujedinjeno Kraljevstvo Novi Zeland
Ishod Britanska pobjeda
Teritorijalne
promjene
Sukobljene strane
 Britanski Imperij
Provladini Maori
Maorska plemena
Snage
18,000 (na vrhuncu) 5,000 (na vrhuncu)
Žrtve i gubici
745 2,154

Slično kao i raniji Mušketni ratovi, Novozelandski ratovi su započeli kao serija manjih, lokaliziranih sukoba, najčešće oko sporne kupovine zemljišta, međutim eskalirali su tokom 1860-ih godina, kada su kolonijalne vlasti bile uvjerene u postojanje ujedinjenog maorskog pokreta otpora koji bi stopirao prodaju zemljišta i odbio priznati vlast britanske Krune na Novom Zelandu. Kolonijalne vlasti su dovukle tisuće britanskih trupa kako bi započele velike vojne kampanje protiv pokreta Kīngitanga, ali i stekle velike količine zemljišta za britanske doseljenike. Kasniji sukobi bili su mahom usmjereni na gušenje ekstremističkog pokreta Hauhau, koji se oštro protivio rasprodaji zemljišta i težio je jačanju maorskog identiteta.

Na vrhuncu sukoba tokom 60-ih godina, gotovo 18,000 britanskih trupa, potpomognuto artiljerijom, konjicom i lokalnim jedinicama, borilo se protiv samo 4,000 maorskih ratnika, u kojem je trenutku sukob postao groteskno neuravnotežen u svakom pogledu. Ipak, unatoč očito podređenom položaju, Maori su se uspješno odupirali britanskim trupama pomoću različitih tehnika koje su uključivale protuartiljerijske bunkere, preciznog pozicioniranja utvrda, koje bi zaustavljale britanski prodor i često nanosile velike gubitke, ali i brza povlačenja bez velikih gubitaka. U kasnijim fazama ratovanja, obje su strane koristile gerilske taktike, boreći se mahom u gustom bušu. Tokom kampanja za Taranaki i Waikato, oko 1,800 Maora i 800 Europljana je izgubilo života, a danas se pretpostavlja da je ukupno oko 2,100 Maora poginulo u ovim ratovima.

U lipnju 1843. godine, došlo je do nasilnog sukoba oko zemljišta u dolini Wairau na Južnom otoku, međutim tu se radilo o lokaliziranom sukobu koji nije imao većeg odjeka. Tek nekoliko godina kasnije, rastom tenzija u regiji Taranaki, došlo je do potrebe za intervencijom britanskih trupa, koje su intervenirače u ožujku 1860. godine u Waitari. Ubrzo se rat između kolonijalne vlasti i pokreta Kīngitanga proširio na ostatak Sjevernog otoka, a vrhunac istog se odvio tokom invazije na Waikato 1863. i 1864. godine; konflikti su zaključeni lovom na ratnog vođu Tītokowarua (1868.1869.) i gerilskog borca Te Kootija (1868.1872.) na istočnoj obali.

Iako su se Britanci isprva borili protiv Maora, s vremenom se dio lokalnog stanovništva i provladinih Maora pridružio kolonizatorima te je sudjelovao u kasnijim fazama borbe. Rat je zaključen 1872. godine uvjerljivom britanskom pobjedom. Osim par tisuća izgubljenih života, Maori su nakon ovih sukoba izgubili i oko 16,000 km2 zemljišta, a britanska je vlast konsolidirala svoju kolonijalnu upravu na otocima.