Noni Žunec (Maribor, 7. svibnja 1921.Zagreb, 28. prosinca 2004.), slovenski operni i koncertni pjevač, tenor.

Noni Žunec
Lični podaci
Ime po rođenjuNoni (Hieronim) Žunec
Datum rođenja7. svibnja 1921.
Maribor, Slovenija  SLO
Datum smrti28. prosinca 2004.
Zagreb, Hrvatska  HRV
Zanimanjeoperni i koncertni pjevač (tenor)
Muzički rad
Period aktivnosti1947—1981.
Žanrozbiljna glazba
Ostalo
Nagrade
Nagrada Milka Trnina
Nagrada Josip Štolcer Slavenski
Nagrada Vladimir Nazor

Životopis uredi

Noni Žunec je 1931. postao učenik Klasične gimnazije, a potom i Učiteljske škole u Mariboru, gdje je 1941. s uspjehom maturirao. 1941. odlazi u Ljubljanu, gdje sljedeće dvije godine na Akademiji za glasbo uči solopjevanje kod ugledne altistice Zore Ropas. Po završetku Drugog svjetskog rata 1945. dolazi u Zagreb i upisuje studij solopjevanja na Muzičkoj akademiji u klasi prof. Lava Vrbanića. Diplomira 1949. godine. Već u drugoj godini studija (1946.) nastupa kao Rinuccio u znamenitoj produkciji Puccinijeve opere Gianni Schicchi pod ravnanjem Milana Horvata i u režiji Vlade Habuneka. 1 U sezoni 1947/48 prihvaća poziv Ivana Štajcera i profesionalni angažman u Operi sarajevskog Narodnog pozorišta, gdje debitira ulogom Vojvode od Mantove u Verdijevu Rigolettu. U istoj ulozi prvi puta nastupa i u Operi HNK u Zagrebu 26. prosinca 1948. Te godine prihvaća i ponuđeni stalni angažman, a zagrebačkoj Operi i opernoj publici ostaje vjeran sve do umirovljenja 1981. godine. Bio je dugogodišnji član Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika, a bavio se i pedagoškim radom: poučavao je solopjevanje privatno i na Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.

Pjevačka karijera uredi

Noni Žunec bio je umjetnik široke pjevačke kulture s izraženim smislom za glumu. U Operi HNK u Zagrebu u tenorskim se ulogama izmjenjivao s Josipom Gostičem, a nastupao je i s ostalim velikanima hrvatske glazbene scene, primjerice Marijanom Radev, Josipom Križajem, Vilmom Nožinić i Nadom Tončić. U to je »zlatno doba« zagrebačke Opere njezin ravnatelj i dirigent bio Milan Sachs, koji je znao iskoristiti i Žunecov pjevački potencijal. Na pozornici zagrebačkoga HNK Noni Žunec je otpjevao i ostvario više od 70 tenorskih uloga različita karaktera, uključujući i one najpoznatije: bio je Mića u Gotovčevu Eri s onoga svijeta, 2 Ive Ledinić u Ekvinociju Ivana Brkanovića, Florestan u Beethovenovu Fideliu, Doktor Faust u Gounodovu Faustu, Alfredo u Traviati i Riccardo u Krabuljnom plesu Giuseppea Verdia, Cavaradossi u Tosci, Rodolfo u La Bohème i Pinkerton u Madama Butterfly Giacoma Puccinia, Canio u Leoncavallovim Pagliaccima, Don José u Bizetovoj Carmen, Janko u Smetaninoj Prodanoj nevjesti, Herman u Pikovoj dami Čajkovskoga, Vladimir u Borodinovu Knezu Igoru, 3 Pelléas u Debussyevoj operi Pelléas i Mélisanda, Peter Grimes u istoimenoj operi Benjamina Brittena, Mladoženja u Szokolayevoj Krvavoj svadbi, Fratar Elustaf u Prokofjevljevoj operi Vjenčanje u samostanu, Tom Rakewell u Stravinskijevu Životu razvratnika... Poput spomenutih, ali i brojnih drugih opernih uloga, podjednako su sugestivne bile i njegove interpretacije Lukačićevih moteta, solopopijevki raznih skladatelja te vokalno-instrumentalnih djela poput Händelova Jude Makabejca, Beethovenove Devete simfonije i Svečane mise (Missa solemnis), Mozartova i Verdijeva Rekvijema, Mahlerove Pjesme o zemlji, Brittenove Proljetne simfonije, Oedipus Rex Stravinskoga ili Papandopulova Osorskog requiema. 4 Osim što je nastupao diljem bivše Jugoslavije, Noni Žunec je s velikim uspjehom gostovao i u Austriji, Grčkoj, Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj i Velikoj Britaniji.

Nagrade i priznanja uredi

Bilješke uredi

1  M. Barbieri: »Tajna prave umjetnosti« – u: VIJENAC, br. 284.
2  Ulogu Miće u Gotovčevoj operi Ero s onoga svijeta Noni Žunec je pjevao više od 300 puta!
3  Noni Žunec je ovu ulogu snimio i za izdavačku kuću DECCA (LXT 5049-5053, 1955.): solistima, zborom i orkestrom Beogradske opere ravnao je Oskar Danon.
4  Osorski requiem – za soliste, mješoviti zbor, orgulje, sopile, električnu gitaru, ansambl udaraljki i recitatora na tekstove iz srednjovjekovne hrvatske književnosti – bio je praizveden 24. srpnja 1977. godine na 2. Osorskim glazbenim večerima. Izvedbom je ravnao skladatelj Boris Papandopulo, a Noni Žunec bio je jedan od solista. Snimku je iste godine objavio i Jugoton (LSY-69005/06, 2LP).

Izvori i vanjske poveznice uredi

  1. Barbieri, Marija: »Tajna prave umjetnosti«, u: VIJENAC, Zagreb: Matica hrvatska, 2005., br. 284.
  2. Clemenz, Majda: »Žunec Noni«, u: SLOVENSKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 1925–1991 (Online izdanje) Ljubljana: SAZU, 2009.
  3. Jurinić, Polona: »In memoriam Noni Žunec (1921-2004)«, u: ODMEV, Zagreb: Slovenski dom, 2005., br. 25, str. 5. Arhivirano 2013-12-16 na Wayback Machine-u
  4. Kovačević, Krešimir: »ŽUNEC, Noni (Jeronim)«, u: Kovačević, K. (ur.), Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1977., sv. 3, str. 776.