Nikola iz Antiohije

Nikole iz Antiohije je bio jedan od Sedamdesetorice apostola koje je Isus poslao da šire evanđelje, i jedan od sedam đakona koje su apostoli u Jerusalimu odabrali da pomažu oko služenja.[1]

Neki ga smatraju osnivačem zajednice nikolaita, koju je crkva proglasila za jeres, dok neki cene da su se oni "lažno tako nazivali".[2]

Život uredi

Nikola je bio Jevrejin grčkog jezika (tzv. helenista) iz Antiohije, koji je došao u Jerusalim.[3] Pripadao je krugu od sedamdeset učenika, koje je Isus oko 30. godine poslao, po dvojicu zajedno, da ga najave u svim mestima gde je kanio ići. On im je dao specifična uputstva da ne nose sa sobom ni torbe, ni obuće, i da ne pozdravljaju nikoga putem. Ukoliko ih neko primi, bili su obavezni da ostanu u toj kući, i jedu i piju čime ih ponude. Bilo im je zabranjeno prelaziti iz kuće u kuću. Zadatak im je bio da liječe bolesnike u gradu i javljaju stanovništvu: "Približilo vam se kraljevstvo Božje!"[4]

Nakon pogubljenja Isusa od strane vlasti početkom 30-ih, Nikola je bio predan član Jerusalimske crkve. Govorio je da "telo ne treba štedeti".[5] Apostoli su ga izabrali kao đakona, da pomaže pri služenju hrane udovicama, kako prenose Dela apostolska:

Onda dvanaestorica dozvavši mnoštvo učenika, rekoše: Nije prilično nama da ostavimo reč Božju pa da služimo oko trpeza. Nađite dakle, braćo, među sobom sedam poštenih ljudi, punih Duha Svetog i premudrosti, koje ćemo postaviti nad ovim poslom. A mi ćemo u molitvi i u službi reči ostati. I ova reč bi ugodna svemu narodu. I izabraše Stefana, čoveka puna vere i Duha Svetog, i Filipa, i Prohora, i Nikanora, i Timona, i Parmena, i Nikolu pokrštenjaka iz Antiohije.[6]

Kliment Aleksandrijski navodi da su ga nakon smrti Isusa apostoli počeli prekorevati zbog "čudnog" odnosa sa svojom mladom i lepom ženom (uzdržavao se od seksa sa njom[7]), na šta je on reagovao ponudivši je svima:

„On je imao ženu u cvetu mladosti. Kada su ga po vaznesenju Spasitelja apostoli počeli prekorevati zbog čudnog odnosa koji je imao prema njoj, on ženu izvede na sredinu sabranja i predloži da je uzme svako ko poželi. Takav postupak, kako kazuju, bio je saglasan sa njegovim rečima da telo nije potrebno štedeti."[5]

Izgleda da je njegov postupak naveo neke da se odaju bludu i nemoralu, iako Kliment piše da je sam Nikola živeo čedno:

„Tom njegovom postupku i rečima počeli su da prilaze neki od ljudi, bez previše rasuđivanja. Uskoro se sledbenici njegove jeresi predadoše bestidnom razvratu. Slušao sam o tome da Nikola nije znao ni za jednu drugu ženu osim za svoju, a takođe da su njegove kćeri bile devstvenice a sin da je živeo daleko od poroka. Ako je to tako, onda je njegovo izvođenje žene bilo radi toga da bi pokazao kako je pobedio strast..."[5]

Nikola je bio je prijatelj Stefana Prvomučenika[5], koji je 30-ih godina osuđen od sanhedrina i kamenovan. Tada je Nikola zajedno sa drugim hrišćanima helenistima od strane vlast prognan iz Jerusalima.[8] Prognanici se tada "razidjoše po Judeji i Samariji".[5]

Nikola je nakon progona iz Jerusalema postao episkop Samarije. Crkveno predanje ga optužuje da je postao sledbenik Simona Maga.[1]

Nikolaiti uredi

Jovanovo Otkrivenje pominje prisustvo Nikolaita u crkvama u Efezu i Pergamonu.[9] Irinej Lionski nikolaite naziva izdancima gnosticizma, odnosno „izdancima onoga što se naziva lažnim znanjem".[10]

Eusebije navodi da "jeres nikolaita" nije postojala previše dugo.[5]

Izvori uredi

  1. 1,0 1,1 Prvi episkopi crkve
  2. Šablon:Ws (longer version): "Flee also the impure Nicolaitanes, falsely so called, who are lovers of pleasure, and given to calumnious speeches." Cf. Šablon:Ws (longer version): "If any one ... affirms that unlawful unions are a good thing, and places the highest happiness in pleasure, as does the man who is falsely called a Nicolaitan, this person can neither be a lover of God, nor a lover of Christ, but is a corrupter of his own flesh, and therefore void of the Holy Spirit, and a stranger to Christ." Šablon:Ws: "... some are impudent in uncleanness, such as those who are falsely called Nicolaitans."
  3. Jeruzalemska Biblija
  4. Luka 10. poglavlje
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 Eusebije, Istorija crkve (scribd)
  6. Dela 6:1-5
  7. Williams, Frank (1987). The Panarion of Epiphanius of Salamis. Book I (Sects 1-46). Leiden; New York; København; Köln: E.J. Brill. str. 77. 
  8. „Јован Зизијулас, Јелинизам и хришћанство”. Arhivirano iz originala na datum 2018-03-04. Pristupljeno 2013-04-02. 
  9. Knjiga Otkrivenja 2,1-6
  10. „Protiv jeresi", III , 11, 1

Vidi još uredi