Nikolas Tulp (Amsterdam, 9. oktobar 1593. – Hag, 12. septembar 1674.) bio je holandski hirurg i gradonačelnik Amsterdama. Bio je poznat po svojom moralnom karakteru i kao glavni akter Rembrantove poznate slike ,,Čas anatomije doktora Nikolasa Tulpa".

Nicolaes Tulp
Nicolaes Tulp; autor: Nicolaes Eliasz. Pickenoy (1633).
Rođenje (1593-10-09)9. 10. 1593.
Amsterdam
Smrt 12. 9. 1674. (dob: 80)
Den Haag
Polje medicina, hirurgija, književnost, farmacija, politika
Alma mater Univerzitet u Leidenu
Poznat po gradonačelnik Amsterdama, prikazan na znamenitoj Rembrandtovoj slici

Život uredi

Rođeno ime mu je Klas Piterzon i bio je sin uspešnog trgovca koji se bavio i građanskim poslovima u Amsterdamu. Studira medicinu u Lajdenu od 1611. do 1614. godine. Zatim se vraća u Amsterdam gde postaje poštovani lekar. Oženio je Agfe van der Fuh 1617. godine. Usvojio je lalu kao simbol svoje kuće i promenio ime u Nikolas (prikladnija verzija imena Klas) Tulp (lala). Počeo je da se zanima za lokalnu politiku i postaje gradski blagajnik, a 1622. godine postaje sudija za prekršaje u Amsterdamu.

Rad uredi

Tulpova karijera je rasla sa uspehom Amsterdama. Populacija od 30.000 ljudi u 1580. godini je porasla do 210.000 u 1650. godini, a sa tim i Tulpov uticaj u gradu i kao doktor i kao političar. Vozio se malom kočijom kroz grad kako bi posetio sve svoje pacijente. Zahvaljujući svojim vezama u gradskom veću, 1628. godine je za profesora anatomije u Amsterdamskom udruženju hirurga. Iste godine umire Tulpova žena ostavljajući ga sa petoro dece. Opet se ženi 1630. godine za ćerku gradonačelnika Auchorna i s njom dobija troje dece.

Nikolas Tulp je doktor koji je pregledao i potpisao izveštaje o fizičkoj spremnosti prvih holandskih doseljenika na ostrvu Menhetn. Njegov potpis pronađen je u arhivama holandskih naselja otkrivenih 1980. gofine u podrumu Javne biblioteke Njujorka.

Tulp je takođe bio odgovoran za inspekcije apoteka. Amsterdamski hemičari su imali pristup biljkama i začinima sa istoka zahvaljujući novom transportu. Ovo postaje uspešna trgovina i 1636. godine je u Amsterdamu bilo 66 apoteka. Cene lekova su bile paprene, specifično nedelotvornog leka protiv kuge, i Tulp je odlučio da uradi nešto povodom toga. Zato okuplja doktore i hemičare i oni zajedno pišu prvu farmakomeju Amsterdama 1636. godine. Udruženje apotekara je zahtevalo da se rade ispitivanja na osnovu Tulpove knjige pre nego što bi novim hemičarima bilo dozvoljeno da otvore svoje radnje u Amsterdamu. Ova farmakopeja postaje standard za rad i ubrzo postaje primer i za ostale gradove u Holandiji.

Knjiga čudovišta uredi

 
Orangutan, Nikolas Tulp 1641.

Tulpovo najupečatljiviji medicinski rad bila je Observationes Medicae, koju objavljuje Lodevejk Elzefir 1642. i 1652. godine. Prvu verziju je napisao za svog sina nakon što je diplomirao, a drugu verziju mu posvećuje nakon njegove smrti. Ova kljiga sadrži najsitnije detalje Tulpovog rada, kao i 231 slučaj bolesti i smrti. Neki ovu kljigu nazivaju ,,Knjiga čudovišta", jer je crtao životinje donesene na brodovima Holandske istočnoindijske kompanije, ali i zbog fantastičnih priča koje prenosi.

Tulpov crtež orangutana predstavlja jedan od prvih crteža ove vrste. Ovu životinju su zvali indijski satir, jer se smatralo da je sav teret sa brodova iz Indonezije. Međutim, prateći tekst govori da je životinja iz Angole. Ovaj crtež je preslikavan mnogo puta i predstavlja osnovu mnogim teorijama o nastanku čoveka. Najbitniju kopiju Tulpovog dela i rad Jakoba de Bonta objavljuje Karl fon Line kako bi pokazao vezu uzmeđu čoveka i majmuna.

Jan de Dot, amsterdamski kovač, bio je u ogromnom bolu zbog kamenu u bešici, ali je odbijao da ode kod ,,kamenih noževa" tj. berberskih hirurga, koji su imali veliku stopu smrtnosti kod pacijenata. De Dot sam operiše na sebi i preživljava, a kamen koji vadi je navodno veličine jajeta. Ovu priču, osim Tulpove knjige, ilustruje slika u kolekciji Muzeja anatomije u Lajdenu.

Tulp detaljno opisuje stanja kao što je migrena, zatim efekat pušenja duvana na pluća i pokazuje razumevanje ljudske psihologije u opisu placebo efekta. Takođe otkriva ileocekalni ventil na spoju velikog i malog creva, koji je još uvek poznat kao ,,Tulpov ventil".

Iako je zapazio mnoge bolesti, lečenje se uglavnom nastavilo na tradicionalan način za to vreme. Na primer, njegov opis simptoma bolesti beriberi kod holandskih mornara ostao je neprimećen sve dok 200 godina kasnije Kristijan Ejkman nije otkrio uzrok ove bolesti.

 
Čas anatomije doktora Nikolasa Tulpa, Rembrant 1632.

Čas anatomije doktora Nikolasa Tulpa uredi

Rembrantova slika prikazuje Tulpa kako daje čas anatomije tako što secira čoveka. Ovo je bilo dozvoljeno jednom godišnje i to samo je ako telo pripada muškarcu osuđenom na smrt i ako on ne pripada crkvi. Časovima su prisustvovali razni učeni ljudi iz cele Evrope kako bi razmenjivali ideje o anatomiji i hemijskim procesima u ljudskom telu. Događaj na slici dešava se 16. januara 1632. godine. Ova slika nalazi se u Maurichejsu u Hagu.[1][2]

Politička karijera uredi

Delom zahvaljujući uspehu njegovih knjiga, Tulp postaje gradonačelnik Amsterdama 1654. godine i ostaje na toj poziciji četiri termina. Njegov sin Dirk ženi se Anom Burh, ćerkom Alberta Burha, koji je takođe bio gradonačelnik Amsterdama i koji je studirao medicinu u Lajdenu 1614. godine. Tulpova čerka Margareta udaje se za Jana Siksa, kom je Tulp pomogao da postane sudija za porodične poslove u Amsterdamu. Siks takođe postaje gradonačelnik nekoliko godina kasnije. Tulp poziva Paulusa Potera u Amsterdam, jer je bio impresioniran njegovim ponašanjem. Takođe mu traži da naslika njegovog sina Dirka.

Tulp umire 1674. godine u Hagu, a sahranjen je u Amsterdamu. Jost van den Fondel, holandski pesnik, napisao je nekoliko stihova o Tulpu. Pored Rembranta, postoji još slikara koji ga slikaju, na primer Jurijan Ovens i Artus Kvelejn.

Reference uredi

  1. „Rembrandt van Rijn, The Anatomy Lesson of Dr Nicolaes Tulp, 1632”. 
  2. Gross, Charles G. (2012). A Hole in the Head: More Tales in the History of Neuroscience. MIT Press. str. 166.-174.. ISBN 978-0-262-29159-0. 

Literatura uredi

  • Gross, Charles G. (2012). A Hole in the Head: More Tales in the History of Neuroscience. MIT Press. str. 166.-174.. ISBN 978-0-262-29159-0. 

Spoljašnje veze uredi