Niški sporazum (2002)

Niški sporazum ili Niški dogovor je dogovor o konstituisanju autonomne Ohridske arhiepiskopije i prevazilaženje raskola između kanonske Srpske pravoslavne crkve i nepriznate Makedonske pravoslavne crkve.

Dogovor uredi

Dugogodišnji dogovori između predstavnika crkava rezultovao je da se u Nišu 17. maja 2002. godine postigne dogovor za prevazilaženje raskola. Postignuti dogovor je podrazumevao da se prizna najšira crkvena autonomija eparhijama u Republici Makedoniji, a da zauzvrat Ohridska arhiepiskopija zadrži simbol i izbor poglavara Crkve u Makedoniji koji potvrđuje patrijarh srpski. Prema sporazumu, eparhije u Republici Makedoniji bi mogli u službenom opštenju da koriste dosadašnji naziv.

Predlog dogovora je prihvatilo pet od sedam makedonskih episkopa, ali 28. maja krenula je kampanja konferencijom za novinare članova Makedonske pravoslavne crkve da je u Nišu potpisan samo radni dokument i da nema obavezujući karakter.

Srpska pravoslavna crkva nastavila je da se ponaša u duhu Niškog dogovora. Jedini koji je naknadno prihvatio i potpisao Niški dogovor bio je mitropolit veleski i povardarski Jovan. Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve na svom redovnom majskom zasedanju 2003. godine doneo je odluku o konstituisanju Svetog sinoda Ohridske arhiepiskopije. Tom prilikom izabrana su i dvojica novih episkopa Ohridske arhiepiskopije: Joakim i Marko. Istovremeno, mitropolita pološko-kumanovskog Kirila, koji je prednjačio u zagovaranju raskola, Sabor je „stavio pod zabranu sveštenodejstva, suspendujući ga od upravljanja eparhijom i pokrećući protiv njega crkveno-sudski postupak”.

Nacrt sporazuma uredi

Srpska pravoslavna crkva, odnosno Pećka patrijaršija, imajući u vidu realne duhovne i pastirske potrebe, i odluke Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve broj 47/1958, 6/1959 – zapisnik 57 od 17/1. juna 1959. godine, priznaje postojećim eparhijama Pravoslavne crkve u Republici Makedoniji, odnosno, Ohridskoj arhiepiskopiji i njenoj dijaspori, široku crkvenu samostalnost, odnosno, najširu crkvenu autonomiju, ostavljajući pitanje konačnog rešenja, saglasno kanonskom sabornom poretku Pravoslavne crkve, budućem svepravoslavnom saglasju punoće Crkve u Duhu Svetome.

Po svom konkretnom sadržaju to podrazumeva sledeće:

1. U svom unutrašnjem životu i u svojim crkveno-pastirskim delatnostima Pravoslavna crkva, o kojoj je reč, ima samostalnost u skladu sa opštevažećim kanonskim normama. Shodno tome, ona ima svoj Sveti arhijerejski sinod i poglavara.

2. Crkva o kojoj je reč upravlja se na osnovu opštevažećeg kanonskog ustrojstva Pravoslavne crkve i svog Ustava.

3. Poglavar predstavlja svoju Crkvu pred Srpskom pravoslavnom crkvom, a uspostavljanje evharistijske zajednice i kanonskog jedinstva sa Srpskom pravoslavnom crkvom jeste svedočanstvo crkvenog jedinstva sa ostalim Pomesnim crkvama.

4. Poglavar se oslovljava sa Njegovo Blaženstvo ili Blaženjejši i nosi belu panakamilavku sa brilijantskim krstom.

5. Izbor poglavara potvrđuje patrijarh srpski, pre svega zajedničkim služenjem svete Liturgije sa njim.

6. U činu ustoličenja novoizabranog poglavara učestvuje patrijarh srpski ili njegov izaslanik i jedan od arhijereja rečene Crkve.

7. Poglavar na svetoj Liturgiji, na “V pervih pomjani”, pominje patrijarha srpskog, a na Velikom vhodu može da pominje i poglavare drugih Pomesnih crkava, dok područni eparhijski arhijereji i vikarni episkopi pominju ime poglavara.

8. Poglavar ili njegov izaslanik, učestvuju u varenju i osvećenju svetoga mira sa patrijarhom srpskim, u znak jedinstva u Duhu Svetom.

9. U izboru i ustoličenju poglavara rečene Crkve patrijarh srpski obaveštava Vaseljensku patrijaršiju i Pomesne crkve. Sa svoje strane, o tome može obaveštavati i poglavar svojim mirnim pismom.

10. O osnivanju novih i arondaciji postojećih eparhija odlučuje Sveti arhijerejski sinod i o tome službeno izveštava patrijarha srpskog.

11. U slučaju suđenja episkopu ili u drugom slučaju slične težine, kada, saglasno kanonskom poretku Pravoslavne crkve treba da odlučuje sabor od najmanje dvanaestorice episkopa, broj episkopa koji nedostaje biće obezbeđen iz episkopata Srpske pravoslavne crkve.

12. Eparhijske arhijereje i vikarne episkope bira Sveti arhijerejski sinod rečene Crkve.

13. Poglavar, pri sasluživanju sa arhiepiskopom pećkim, mitropolitom beogradsko-karlovačkim i patrijarhom srpskim, stoji sa njegove desne strane.

14. Saglasno drevnom crkvenom predanju i istorijskoj praksi, Crkva o kojoj je reč nosi naziv Ohridska arhiepiskopija. Ohridska arhiepiskopija može, po dosada ustaljenoj višedecenijskoj praksi, u svom unutrašnjem međusobnom službenom opštenju sa Pećkom patrijaršijom da koristi naziv koji je do sada koristila.

15. Iz istih razloga, poglavar zvanično nosi titulu arhiepiskopa ohridskog i mitropolita skopskog, a u unutrašnjoj upotrebi može da koristi i dosadašnju titulu.

16. Pravoslavna crkva o kojoj je reč učestvuje na svepravoslavnim konferencijama, savetovanjima i svečanostima, a uz saglasnost Vaseljenske patrijaršije i u susretima poglavara autokefalnih i autonomnih Pravoslavnih crkva.

17. U duhu ovih odluka neophodno je usaglasiti ustavne propise koji se odnose na sporazum o vaspostavljanju kanonskog jedinstva.


Potpisnici Niškog sporazuma:

Vidi još uredi

Spoljašnje veze uredi