Bojni brod Bismarck

(Preusmjereno sa stranice Nemački bojni brod Bizmark)


Koordinate: 48° 10' SG Š; 16° 12' ZGD

Bismarck
Bismarck
Bizmark
Karijera:
Kobilica postavljena: 1. jul 1936.
Porinut: 14. februar 1939.
U službi od: 20. avgusta 1940.
Sudbina: Potopljen 27. maja 1941.
Glavne karakteristike
Deplasman (T): Standardni 41,700; Puni 50,900
Dužina: 251 m
Širina: 36.0 m
Gaz: Standardni 8.7 m; Puni 10.2 m
Pogon: 12 x Vagner kotlovi
3 Braun-Baveri turbine; 3 trolopatična propelera; prečnik 4,85 m
Snaga: 110 MW
Brzina: 30,1 čvorova (54 km/h)
Doplov/samostalnost: 17,200 km sa 16 čvorova
Posada: 2,092 (od čega 103 oficira)
Naoružanje: 8 x 380 mm (15 in) (4×2)
12 x 150 mm (5.9 in) (6×2)
16 x 105 mm (4.1 in) (4×2)
16 x 37 mm (8×2)
12 x 20 mm (12 x 1)
4 aviona
Oklop: 230 mm

Nemački bojni brod Bizmark najverovatnije je najpoznatiji ratni brod Drugog svetskog rata. Dobio je ime po nemačkom kancelaru iz XIX veka Otu fon Bizmarku, a postao je poznat nakon što je potopio zastavni brod i ponos britanske Britanske kraljevske mornarice, bojni krstaš HMS Hud 1941. Nakon lova koji je trajao tri dana "Bizmark" je potopila Britanska kraljevska ratna mornarica.

Istorija uredi

Projektovanje i izgradnja počeli su tokom tridesetih godina 20. veka. Međutim, porinuće drugog francuskog bojnog broda klase Denkerk navelo je projektante Bizmarka da izvrše određene izmene u projektu zbog čega je prvobitni deplasman broda od 35.000 t povećan na 42.600 t iako je prvobitna cifra i dalje korišćena u zvaničnoj upotrebi kako bi se izigrale odredbe Vašingtonskog pomorskog sporazuma kojim je ograničena maksimalna tonaža bojnih brodova. Prototip predloženog bojnog broda zamišljenog u skladu sa borbenim planom Z, trebalo je da operiše u ulozi ometanja i uništavanja pomorske trgovine zbog čega je imao iste, velike rezervoare goriva kao i brodovi koji su pravljeni za operacije u Pacifiku. Bez obzira na prvobitnu namenu, Bizmark je bio sposoban da se ravnopravno suprotstavi bilo kom bojnom brodu koji se u to vreme nalazio u naoružanju ratnih mornarica širom sveta.

Bizmarkova kobilica je 1. jula 1936. god. položena u Blom i Fos (Blohm & Voss) brodogradilištu u Hamburgu. Porinut je 14. februara 1939. god. dok je u operativnu upotrebu uveden avgusta 1940. god. pod komandom pomorskog kapetana Kapitän zur See Ernsta Lindemana.

Borbena istorija uredi

Prodor u Atlantik uredi

Bizmark je 18. maja 1941. god. isplovio u pratnji teške krstarice Princ Eugen, na svoju prvu i poslednju misiju pod tajnim nazivom Rheinübung. Preostali teški ratni brodovi Nemačke ratne mornarice koji su trebali da učestvuju u ovoj misiji nisu isplovili zbog mehaničkih problema i borbenih oštećenja. Uprkos početnim teškoćama operacija je ipak nastavljena pod komandom nemačkog admirala Gintera Litjensa (Günther Lütjens).

Nemačka flota je imala nekoliko ciljeva; uništenja što većeg broja trgovačkih brodova kako bi se Britanija prinudila da suspenduje konvoje, makar i privremeno; pojačati slabo prisustvo nemačkih podmorničkih snaga u Atlantiku; skrenuti pažnju britanskih pomorskih snaga sa Mediterana kako bi se olakšao nemački napad na Krit i prebacivanje Romela i njegovih jedinica u Libiju.

Sumnje Britanskog admiraliteta o mogućem proboju nemačkog bojnog broda Bizmark u Atlantik potvrđene su preko obaveštajnih podataka koje je prikupila Ultra, izveštaja švedske krstarice i obaveštenja koje je prikupio norveški pokret otpora. Tri dana kasnije, britanski izviđački avion, Supermarin Spitfajer, fotografisao je Bizmarka ukotvljenog u jednom od norveških fjordova. Britanski bombarderi, koji su poleteli sa zadatkom da bombarduju Bizmarka, mogli su samo da izveste da je nemački bojni brod napustio fjord u kojem je bio ukotvljen.

Nemačka flota nastavila je neometano napredovanje na severo-zapad u pravcu Danskog tesnaca, pomorskog prolaza između Islanda i Grenlanda, koji je predstavljao kapiju Severnog Atlantika. Dok se nalazila u severnim vodama, nemačka pomorska borbena grupa ostala je nezapažena od strane britanskog izviđačkog vazduhoplovstva koje ih je tražilo znatno južnije. Sa namerom da napadne britanske konvoje u Atlantiku, Litjens se nadao da će uz pomoć magle i lošeg vremena uspeti da se nesmetano probije kroz Danski tesnac, ali su se njegovi planovi ubrzo izjalovili. U sumrak 23. maja, britanske teške krstarice HMS Norfolk i HMS Safolk, koje su patrolirale Danskim tesnacom u očekivanju pokušaja nemačkog prodora u Severni Atlantik, uspostavile su radarski kontakt sa Lutjensovom pomorskom grupom. Posle kraćeg artiljerijskog duela britanske teške krstarice mudro su se, zadržavajući radarski kontakt, povukle izvan dometa nemačkih topova u iščekivanju dolaska britanskih bojnih brodova.

Bitka za Danski tesnac uredi

Glavni članak: Bitka za danski tesnac
 
Umetnička slika na kojoj je prikazano kako HMS Hud tone nakon što ga je pogodila salva sa Bizmarka.

U subotu, 24. maja, oko 05:50 izjutra, britanska pomorska borbena grupa pod komandom kontraadmirala Lanselota Holanda, sastavljena od bojnog broda HMS Princ od Velsa i bojnog krstaša HMS Hud, napala je nemačku pomorsku borbenu grupu na izlasku iz Danskog tesnaca. HMS Princ od Velsa je tek nedavno bio završen i njegovo opremanje je još uvek bilo u toku (dok je plovio u susret Bizmarku, na njemu su se još uvek nalazili radnici brodogradilišta koji su privodili posao kraju). HMS Hud koji je tokom Prvog svetskog rata izgrađen kao brzi bojni krstaš opremljen je, između dva rata, dodatnom oklopnom zaštitom kako bi mogao da se suprotstavi drugim bojnim brodovima ali je njegov palubni oklop još uvek bio relativno tanak. Nemački admiral Lutjens, koji je nakon susreta sa britanskim krstaricama očekivao prisustvo britanskih brodova na izlazu iz tesnaca, bio je iznenađen kada je pred sobom video dva kapitalna ratna broda Britanske kraljevske ratne mornarice.

Britanski ratni brodovi zaputili su se direktno u pravcu Bizmarka kako bi ušli u tzv. „sigurnu zonu“. Sa smanjenjem razdaljine u odnosu na nemačke brodove, smanjivao se i ugao pod kojim su padale nemačke granate čime je HMS Hud, umesto svoje slabo oklopljene palube, neprijateljskoj vatri izlagao jako oklopljene bokove. Takođe, na malim razdaljinama smanjivala se prednost koju su Nemci, zahvaljujući svojem odličnom sistemu upravljanja vatrom, imali u borbi na velikim razdaljinama. Loša strana ovakve taktike bila je ta što su britanski brodovi, zbog kretanja u pravcu neprijatelja, mogli da otvore vatru na nemačke brodove samo iz prednjih topovskih kula zbog čega je od ukupno 18 britanskih teških topova, samo 10 moglo da dejstvuje. Dodatna otežavajuća okolnost bila je i velika brzina kojom su se britanski brodovi kretali, kao i vodena izmaglica koja se pri tom stvarala u vazduhu oko broda, zbog čega je bila znatno smanjena preciznost britanske vatre.

Fatalna Holandova greška bila je to što je odlučio da sa dva broda manevriše kao sa jednom jedinicom, koje su bile udaljene samo 800 metara jedna od druge tako da su dim iz Hudovih dimljaka i vodoskoci od granata koje su padale oko njega mutili i zaklanjali pogled Pricu od Velsa.

Hud i Princ od Velsa su prvi otvorili vatru. Holand je naredio da se vatra otvori na vodeći nemački brod Princ Eugen, zamenivši ga greškom za Bizmarka. To mu je bila druga, veoma opasna greška, jer su Nemci pravilno indetifikovali britanske brodove i otvorili vatru na Hud. Međutim, kapetan Princa od Velsa je ubrzo uočio grešku i naredio da se promeni meta. Holand je takođe izmenio svoje prvobitno naređenje za dejstvo ali njegovo novo naređenje nije stiglo do centra za upravljanje vatrom pre prve salve.

Tokom prva dva minuta bitke, admiral Litjens je oklevao da se upusti u borbu sve dok kapetan Lindeman nije preuzeo inicijativu i naredio da se otvori vatra na vodeći britanski brod Hud.

05:49 časova - Hud poručuju da se vatra koncentriše na vodeći brod.

05:52 časova - razdaljina oko 23000 metara. Hud i Bizmark otvaraju vatru, sledi Princ od Velsa. Hud poručuje princu od Velsa: „Pomeriti nišanske sprave udesno“ (na Bizmark); Bizmarkova salva ne pogađa Huda, ali pada veoma blizu.

05:55 časova - Bizmarkova treća salva i jedna salva sa Princa Eugena pogodile su, skoro istovremeno Hud i izazvale paljenje municije spremnjene za upotrebu na Hudovoj palubi za čamce. Hud poručuje da se okrenu ulevo i izlože bokove Bizmarku. Četvrta Bizmarkova salva prebacuje Huda.

06:00 časova - razmak je pao na 12800 metara. Hud i Princ od Velsa se još uvek okreću. Bizmarkova peta salva probija tanko oklopljenu palubu u sredini trupa, skoro direkno pogađa skaldište i izaziva ogromnu eksploziju koja je raznela trup broda iza glavnog jarbola. Hud se prepolovio na dva dela. Delovi broda zasuli su Princ od Velsa koji je, iako udaljen pola milje bio prinuđen da skrene u stranu ne bi li izbegao Huda koji je ubrzano tonuo. Pramac se uspravio i potonuo, krma ubrzo za njim. Od 1.418 članova posade Huda, preživela su samo tri.

06:02 časova - Bizmark i Princ Eugen koncentrišu vatru na Princa od Velsa. On dobija veoma težakm pogodoka u tzv. kompasnu platformu komandnog mosta, čija eksplozija ubija sve na njoj osim kapetana Liča i jednog radio-telegrafiste.

06:06 - 06:12 časova - Bizmark pogađa četiri puta Princa od Velsa a Princ Eugen tri puta.

06:13 časova - Princ od Velsa se povlači i pod zaštitom dimne zavese počinje da se udaljava od nemačkih brodova dok je njegova zadnja kupola za kratko otvorila vatru na Bizmarka.

Zbog mehaničkih kvarova samo je jedna glavna topovska kula na Princu od Velsa bila sposobna za dejstvo. Posle bitke koja je trajala jedva 20 minuta Bizmark je uz pomoć svog saborca uspeo da uništi jedan kapitalni britanski ratni brod i da natera drugi na povlačenje. Britanska kraljevska ratna mornarica se prvi put u istoriji suočila sa ovakvim porazom zbog čega je kasnije bio formiran poseban komitet koji je imao zadatak da utvrdi uzroke koji su do njega doveli. Bizmark i Princ Eugen su zatim počeli sa manevrima za izbegavanje torpeda zbog pogrešno protumačenih šumova pripisanih neprijateljskim torpedima kao i zbog pojave britanskog aviona Šort Sanderlend. Iako je kapetan Lindeman hteo da krene u poteru i dokrajči oštećeni PoV, admiral Litjens je ignorisao njegov predlog smatrajući da bi dalje zadržavanje u reonu bitke otvorilo mogućnost za nove sukobe sa Britanskom kraljevskom ratnom mornaricom, čime bi osnovna misija uništenja neprijateljskih konvoja bila dovedena u pitanje.

U času kada je Hud eksplodirao sve opasnosti ulasku u tzv. opasnu zonu su bile prošle i on je počeo da gađa svim topovima. Njegova zadnja salva još je bila u vazduhu kada je smrtno pogođen. Previše brzo potanja je bila posledica „pucanja kičme“ broda od 42000 tona u punoj brzini. Princ Eugen je bio neoštećen a Bizmark je bio pogođen sa tri pogodtka koja su došla kada je Hud već bio potopljen.

Pogrešni obaveštajni podaci naveli su Nemce da poveruju da PoV još uvek nije spreman za akciju zbog čega je u izveštaju sa Bizmarka navedeno da je u borbi učestovao HMS Kralj Džordž V, prvi bojni brod iz te klase koji je bio u operativnoj upotrebi već nekoliko meseci.

Bizmark još uvek nije bio na sigurnom. Britanci su znali njegovu poziciju; njegov prednji radar je bio oštećen i neupotrebljiv (posledica kratkog sukoba sa britanskim krstaricama); tokom Bitke za danski tesnac pogođen je tri puta, zbog čega je došlo do prodora vode u jedan od prednjih rezervoara sa gorivom. Zbog toga je kapetan Lindeman bio prinuđen da smanji brzinu na 20 čvorova kako bi uštedeo gorivo - 1000 tona goriva je postalo nepristupačno, a samim tim i dugotrajno krstarenje više nije dolazilo u obzir - dok je pogođeni brod ostavljao veliku masnu mrlju iza sebe. Lutjens je na kraju doneo odluku da Princ Eugen, koji je bio neoštećen, nastavi dalje sa svojom misijom, a da se Bizmark uputi ka suvom doku u francuskoj luci Sent Nazer radi popravki. Zbog toga se Bizmark još jednom za kratko okrenuo ka svojim progoniteljima, PoV i Norfolku kako bi omogućio Princu Eugenu, kojeg je ispratio uz poruku „dobar lov“ da se neopaženo izvuče i nastavi svoju misiju u Atlantiku.

Potera uredi

 
Britanski torpedni bombarder Feri Svordfiš koji je učestvovao u napadu na Bizmarka.

Odlučni da osvete potapanje Huda, britanci su uključili svaku moguću jedinicu za poteru za Bizmarkom. Tokom rane večeri 24. maja izvršen je napad od strane male grupe Svorfiš dvokrilnih torpednih aviona sa nosača aviona Viktorijus. Jedan pogodak je uspeo, ali samo lako oštetivši Bizmarkov oklop.

Na neko vreme, Bizmark ostaje na dalekometnom promatranju od Britanaca. Oko 03:00 sata 25. maja, brod koristi svoju prednost zbog krivudavog kretanja neprijatelja i radi okret od tri četvrti u smeru kazaljke na satu iza Britanaca kako bi pobegao prema istoku i jugoistoku. Kontakt je tada izgubljen na oko četiri sata. Svejedno, možda u strahu od britanski radarskih mogućnosti, izgleda da Nemci nisu osećali da su imali sreće. Iz još uvek nejasnih razlika, Litjens transmituje 30-minutnu radio poruku generalštabu, koju presreću Britanci, čime dobivaju na vremenu da otkriju gde je brod krenuo. Greška u proračunima na britanskom King Džordž V dovela je do netačne procene Bizmarkove pozicije i usmerila je poteru previše na sever. Bizmark tako uspeva da dobije na vremenu 25. i 26. maja u svom putovanju prema Francuskoj i podršci iz vazduha i pratećim razaračima. Ali od sada, gorivo postaje problem na obe strane.

Taj 26. maj je za Britance bio srećan dan. Ujutro, jedan avion tipa PBY Katalina, koji je letio preko Atlantika iz svoje baze u Lou Ernu, u Severnoj Irskoj preko malenog koridora omogućenog od irske vlade, uočio je Bizmarka i admiralitet o njegovom položaju. Od tog momenta nadalje, pozicija nemačkog broda bila je poznata Britancima, iako je za napad teškim jedinicama a van dosega nemačkih aviona bilo potrebno neprijatelja prilično usporiti. Sve nade sada su bile usredotočene na Snagu H, čije su glavne jedinice bili nosač aviona Ark Rojal, bojni krstaš Rinoun i krstaš Šefild. Ova borbena grupa, pod zapovedništvom admirala Džejmsa Somervila, poslana je na sever iz Gibraltara.

Nakon zalaska sunca te večeri, i u teškim vremenskim prilikama, avioni Svorfiš s Ark Rojala pokrenuli su napad. Prvi talas je greškom napao Šefilda. Iako je na taj incident izgubljeno mnogo dragocenog vremena, na kraju se to pokazalo pozitivnim jer je ustanovljeno da su magnetni detonatori na torpedima neispravni. Za sledeći napad na Bizmark zamenjeni su kontaktnim detonatorima (koji se aktiviraju pri kontaktu). U poslednjem napadu, oko 21:00, pogodak jednog torpeda onesposobio je Bizmarkovo kormilo. To ga je učinilo da bude u nesposobnim da manevriše, tj. mogao je da putuje jedino u širokom luku u smeru Kralja Džordža V i Rodnija, dva bojna broda koji su ga napadala sa zapada. Najveći i najmoćniji bojni brod na moru u trenutku je onesposobljen od strane jednog jedinog aviona. Nakon teških pokušaja da osposobe kormila, Bizmarkova posada javlja mornaričkom glavnom štabu o svojoj nemogućoj poziciji.

Tokom te noći, Bizmark je bio cilj neprestanih napada torpeda sa razarača klase Trajbal Kosaka, Sika, Maorija i Zulua, zajedno sa poljskim Piorunom. Nijedna strana nije zabeležila pogodak ali ta taktika doprinela je padu morala i umoru nemačke posade.

Potapanje Bizmarka uredi

Ujutro, utorka 27. maja 1941., Rodni i Kralj Džordž V približili su se Bizmarku, koji je bio lepo osvetljen jutarnjim suncem u pozadini. Rodni se okreće prema severu kako bi topovi udarali po celoj dužini neprijateljskog broda. Otvorili su vatru malo pre 09:00. Bizmark odgovara na vatru, ali je njegova nemogućnost da se okreće znatno naškodila njegovim vatrenim mogućnostima. Takođe, njegova sporost učinila ga je lakom metom, te je ubrzo pogođen više puta, sa Norfolkom i Dorsetšajrom koji se pridružuju sa svojom vatrenom moći. Jedna salva uništila je prednji kontrolni toranj, ubivši većinu viših oficira.

Bizmark je nastavio da drži na palubi borbenu zastavu. Gorivo i municija na britanskim brodovima bilo su pri kraju - što ukazuje na činjenice kako je teško bilo bojnom brodu da potopi sličnu jedinicu u ravnopravnom sukobu. Ipak, kada je postalo očigledno da Nemci neće uspeti da stignu u luku, Rodni, Kralj Džordž V i razarači su poslati u matične luke. Norfolk je potrošio svoja torpeda pa je naređeno Dorsetšajru da dokrajči neprijatelja sa jednim torpedom. Mada je gornji Bizmarkov deo bio kompletno uništen, oklop mu je dalje izdržavao udarce. Tada Lindeman naređuje miniranje i napuštanje broda, tako da spreči zauzimanje od strane neprijatelja. Bizmark nestaje pod talasima Atlantika u oko 10:45 časova tog jutra, sa gubitkom od preko 2,200 nemačkih mornara. Ne znajući sudbinu broda, nemačka zapovedna baza nastavila je da šalje signale još nekoliko sati, sve dok Rojters nije izvestio da je Bizmark potopljen.

Dorsetšajr i Maori prekinuli su sa spasavanjem preživelih kada je podmornički alarm doveo do toga da napuste mesto potapanja sa samo 110 preživelih. Idućeg jutra, U-74 i nemački brod Zahsenvald pokupili su još petoricu. Niko od posade iz donjih delova broda se nije spasio.

Rasprava oko potapanja nastavlja se i danas: da li je to bio torpedo sa Dorsetšajra; da li su bili bitni pogoci ranijih torpeda; da li je topovska vatra bila stvarno tako nebitna; da li je to bila kombinacija svih ovih faktora?

Potpomognuti informacijama dobijenim razbijanjem šifri, Britanci su sistematski lovili i uništavali sve brodove koji su asistirali Bizmarku. Nemci nisu više nikad slali kapitalne brodove u Severni Atlantik.

Istraživanje olupine uredi

Tokom godina brod je stekao skoro mitološki status, a 1960. godine bio je čak opevan i u hit pesmi Džonija Hortona iz pod naslovom „Potopiti Bizmark“. Bizmarkovu olupinu otkrio je 8. juna 1989. godine pomorski arheolog dr. Robert Balard koji je takođe zaslužan i za pronalaženje olupine RMS Titanika. Bizmark leži na dubini od 4.700 m (15,500 stopa), na oko 650 km zapadno od luke Brest u Francuskoj. Ispitivanjem olupine ustanovljena su znatna oštećenja na nadgrađu broda koja su posledica artiljerijskog duela sa britanskim brodovima, dok su na trupu broda ustanovljena samo manja oštećenja od torpeda, što navodi na zaključak da je posada namerno potopila brod iako ova pretpostavka nije uvrštena u zvanični nalaz (mada su je potvrdili preživeli članovi posade Bizmarka). Balard je tačnu lokaciju olupine držao u tajnosti kako bi sprečio lovce na suvenire da očerupaju brod. Ovakvu pojavu, koja je naročito došla do izražaja nakon lociranja olupine Titanika, Balard smatra svojevrsnom oblikom „pljačke grobova“.

Kasnije je olupina ponovo locirana od strane ekspedicije koju je finansirao britanski 4. kanal, a koja je snimala dokumentarac o Bizmarku i HMS Hudu.

Tokom 2002. godine snimljen je i dokumentarni film „Ekspedicija: Bizmark“ koji je režirao Džejms Kameron, a koji opisuje događaje koji su doveli do potapanja Bizmarka.

Kontraverze uredi

Drugu ekspediciju koja je takođe istraživala olupinu Bizmarka organizovali su i finansirali Britanci u sklopu snimanja dokumentarca o HMS Hudu u toku 2001. godine. Novo istraživanje bilo je usmereno na do tada nebitno pitanje uzroka Bizmarkovog potonuća tj. da li je potonuo zbog posledica borbe ili ga je potopila sopstvena posada, iako je istorijski nesporan ishod bio da je potonuće Bizmarka direktna ili indirektna posledica dejstva britanske mornarice. Ovaj spor doveo je u sukob ponos obe nacije, pa je čak dobio i medijski karakter kada je prikazivanje televizijskog dokumentarca na kome se vide razneta olupina HMS Huda i skoro netaknuta olupina Bizmarka izazvalo veliko nezadovoljstvo u britanskoj javnosti.

Britanski istraživački tim je prvo sonarom istražio pretpostavljeno mesto potonuća Bizmarka. Donošenje odluke o lokaciji koja će se ispitati bilo je zasnovano isključivo na dostupnim informacijama po kojima se olupina nalazi u podnožju jedinog podvodnog vulkana u ovom delu Atlantika. Nakon lociranja olupine, izvršili su njeno snimanje uz pomoć mini podmornice na daljinsko upravljanje. Na osnovu snimaka doneli su zaključak da je Bizmark potonuo od posledica velikog broja pogodatak granata i torpeda ispaljenih sa britanskih brodova.

Dr. Balard, prvobitni pronalazač olupine Bizmarka kritikovao je ovo istraživanje tvrdeći da je nacionalno obojeno, pristrasno i da ima mali istorijski značaj zbog njegove površnosti. Nova američka ekspedicija, koja je ponovo posetila olupinu, snimila je unutrašnjost samog broda uz pomoć manjih i okretnijih podmornica na daljinsko upravljanje. Bili su to prvi snimci brodske unutrašnjosti koji su prikazani u polučasovnom dokumentarcu prikazanom na NGS.

Ovo istraživanje pokazalo je da nije bilo proboja oklopljenog Bizmarkovog trupa ispod nivoa vode i da je bilo samo četiri direktna pogotka iznad nivoa vode. Sva četiri pogotka bila su na istoj strani i potiču od granata kalibra 406 mm ispaljenih sa britanskog bojnog broda HMS Rodni. Svaki od ovih pogodatak ubio je u proseku između 150 i 200 članova posade ali nije ugrozio strukturalni integritet broda. Velika ulubljenja svedoče da projektili kalibra 356 mm ispaljeni sa britanskog bojnog broda HMS Kralj Džordž V nisu bili sposobni da probiju nemački „Votan“ (Wotan) bočni oklop. Ispitivanje unutrašnjosti broda uz pomoć plovilice na daljinsko upravljanje pokazao je da su velika oštećenja na koje je ukazala britanska ekspedicija zapravo oštećenja na spoljašnjem izbočenom oklopu koji je dizajniran da prevremeno detonira torpeda i apsorbuje njihovo razorno dejstvo, dok je unutrašnji Bizmarkov oklop debljine 330 mm ostao neoštećen.

Konačni zaključak američke ekspedicije značajno se razlikovao od nalaza koje je prezentovala britanska ekspedicija. Zaključak ekspedicije je da je Bizmark još uvek bio plovno sposoban i da je u trenutku kada su britanski brodovi prekinuli paljbu mogao da se održi na površini najmanje još jedan dan i da je u toj situaciji mogao biti zarobljen od strane britanske mornarice. Stoga se smatra da je glavni razlog potonuća, što potvrđuju i izjave preživelih članova nemačke posade, otvaranje najdonjih ventila za vodu. Detaljna računarska simulacija udara Bizmarkovog trupa o dno objašnjava nastalu štetu kao posledicu hidrodinamičkog udarnog šoka unutar samog broda na čiji intenzitet je znatno uticao i Bizmarkov neoštećeni oklop. Video snimak olupine pokazuje da je trup broda u odličnom stanju i da će potrajati još najmanje 300 godina.

Iako ni jedno istraživanje ne osporava da je potonuće Bizmarka posledica obimne akcije Britanske kraljevske ratne mornarice, NGC kanal je od 2004. god. prestao da emituje američki dokumentarac dok se britanski film redovno pušta na NGC i Diskaveri kanalu.

Vidi još uredi

Korišćena literatura uredi

  • Ludovic Kennedy, Pursuit: The Sinking of the Bismarck
  • Ulrich Elfrath and Bodo Herzog, The Battleship Bismarck: A Documentary in Words and Pictures (Schifer Publishing; Atglen, Pennsylvania; 1989) (originally published in German as Schlachtschiff Bismarck, Ein Bericht in Bildern und Dokumentation, Podzun-Palles Verlag, Friedberg, 1975). Includes pictures of the ship under construction and interior pictures, detailed descriptions of fittings and equipment, and biographies of the principal admirals.

Daljnje štivo uredi

  • Burkhard Baron von Mullenheim-Rechberg, Battleship Bismarck, A Survivor's Story, new and expanded edition (United States Naval Institute, Annapolis, 1990), the story of the senior surviving officer of the Bismarck.
  • Paul J. Kemp, Bismarck and Hood: Great Naval Adversaries (Arms and Armor Press, London, 1991)
  • Siegfried Breyer, Battleships and Battlecruisers 1905-1970 (Doubleday and Company; Garden City, New York, 1973) (originally published in German as Schlachtschiffe und Schlachtkreuzer 1905-1970, J.F. Lehmanns, Verlag, Munchen, 1970). Contains various line drawings of the ship as designed and as built.
  • David J. Bercuson and Holger H. Herwig The Destruction of the Bismarck (Stoddart Pulishing, Toronto, 2001). Includes personal accounts of the Battle Off Iceland and the Final Battle.
  • Graham Rhys-Jones The Loss of the Bismarck: An Avoidable Disaster (Cassell & Company, London, 1999). Includes a description of the planning for Exercise Rheinubung.
  • Robert D. Ballard The Discovery of the Bismarck (Madison Publishing, Toronto, 1990). Describes the search effort for the wreck of the Bismarck, and includes pictures of the wreck.

Vanjske veze uredi