Nebeska Srbija
Nebeska Srbija je jedan od ključnih mitova srpske nacionalne mitologije.[1]
Nebeska Srbija predstavlja neku vrstu nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi. Povezana je sa verovanjima kosovkog kulta, da svako ko da život za veru i za Kosovo, poput Obilića i Lazara, postaje stanovnik nebeske Srbije.
Termin je nastao u krugovima Srpske pravoslavne crkve, varijacijom biblijskog pojma Carstvo nebesko. Vremenom je ovaj pojam prešao u političku upotrebu, te se često koristi u kritici srpskog nacionalizma.
Za pojam nebeske Srbije se vezuje i sintagma o Srbima kao nebeskom narodu, koja je tokom 1990-ih korištena u svrhe ratne propagande.[2]
Sadržaj/Садржај
Razvoj mitaUredi
Mit o "nebeskoj Srbiji" se razvio iz kosovskog mita, koji je objašnjavao srpski vojni poraz u bitci na Kosovu 1389. i gubitak srpske državnosti, time što su Srbi navodno izabrali duhovno spasenje umesto vojne pobede. Naglašavajući posvećenost nebeskom carstvu i obećavajući eventualnu obnovu srpskog carstva, kosovski mit je pomogao Srbima da podnesu vekovnu dominacije stranih sila. Nakon što su zbacili tursku vlast i povratili državnost u 19. veku, Srbi zadržavaju ovaj mit u vidu osećanja sudbinske predodređenosti da postanu dominantna sila u Balkanu.[1] Kosovski mit je podstican od strane srpskih političkih i verskih vođa, istoričara, pisaca i umetnika, te je široko prihvaćen u Srbji.[1]
Opredjeljenje za “carstvo nebesko” naročito je aktuelizirano početkom 1941. godine povodom pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. Uzdizanje nacionalnog dostojanstva i patriotizma posebno je podgrijavala Srpska pravoslavna crkva.[3] Patrijarh Gavrilo je blagoslovio Vojni puč od 27. marta 1941. kao opredeljenje za "carstvo nebesko":
On je ocenio da je 27. mart jedan od najvažnijih datuma u srpskoj istoriji i da je ravan Vidovdanu:
Sam termin "Nebeska Srbija" se javlja u kod episkopa Nikolaja Velimirovića, ideologa svetosavskog nacionalizma, u njegovom delu "Srpski narod kao Teodul", pisanom zime 1941/1942. godine:
Pojam nebeske Srbije je dalje razradio još jedan teoretičar svetosavlja, Velimirovićev učenik Justin Popović. On također rabi standardnu naraciju o Lazarevom navodnom opredeljenju za carstvo nebesko umesto vojne pobede:
Justin nacionalizuje hrišćanski diskurs, pa tako govori o Nebeskoj Srbiji, "srpskom Vaskrsu" i "najvećem i najsvetijem Srbinu" Svetom Savi na nebesima:
Svoj doprinos srpskoj političkoj mitologiji, također je dao sinovac episkopa Nikolaja Velimirovića, episkop Jovan Velimirović, tvrdnjom da nakon genocida u drugom svetskom ratu Nebeska Srbija postaje najveća nebeska država, a Jasenovac najveći srpski grad pod zemljom.[8]
Psihijatar Jovan Rašković, vođa srpske zajednice u Hrvatskoj uoči rata u Hrvatskoj, smislio je sintagmu o "Srbima kao nebeskom narodu" da pokaže kako postoje samo dva stradalnička naroda, Jevreji i Srbi.[10] Ova sintagma je tokom jugoslavenskih ratova obilato korištena.
Poslednjih godina se prizori "Nebeske Srbije" počinju javljati u ikonografiji Srpske pravoslavne crkve. Na tim ikonama se obično nalaze oni koje Crkva smatra velikim Srbima, najčešće: srpski sveci, državnici, vojskovođe, ponekad u društvu Isusa Hrista. Među likovima Nebeske Srbije je često prikazan i vođa četnika Draža Mihailović, jer se borio "protiv nemačke okupacije", "protiv bezbožničke komunističke revolucije" i zato što je "on u suštini mučenik".[11]
KritikeUredi
Kulturni antropolog Branimir Anzulović smatra da postoji direktna veza između ekspanzionističkih impulsa Srbije i srpske nacionalne mitologije, odnosno njenog dominantnog kosovskog mita, koji se povezuje sa "Nebeskom Srbijom."[12] Mitologija nebeske Srbije je tokom rata u Hrvatskoj bila usko vezana za velikosrpsku ideologiju.[13] Srpski nacionalistički autori su pravdali srpski "hrišćanski rat" dovodeći ga u vezu sa eshatološkom borbom za Nebesku Srbiju.[14] Još početkom 90-ih godina srbijanski akademik i dramski pisac Ljubomir Simović govorio:
Antropolog Ivan Čolović kaže:
Sociolog religije Mirko Đorđević sintagmu o "Srbima kao nebeskom narodu" ocenjuje kao besmislicu, mitologemu operacionalizovanu u politici i u ratu.[17] U proglašavanju Srba „nebeskim narodom“ neki vide koren rasizma.[18] Svetlana Slapšak, antropolog, smatra da je "nebeska Srbija" izmišljotina 1990-ih:
Nakon promena 2000. godine, nove vlasti u Srbiji su pokušale da se distanciraju od diskursa nebeske Srbije:
Oslikavanje Draže Mihailovića na freskama SPC izaziva brojne negativne reakcije u građanskim krugovima u Srbiji, a neki crkveni analitičari tvrde i da je to suprotno kanonima.[11]
IzvoriUredi
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Branimir Anzulović, Heavenly Serbia: from myth to genocide
- ↑ Milan Marinković, SAO Nebeska Srbija
- ↑ 3,0 3,1 Mr Zvezdan Folić: KOSOVSKI MIT U PROJEKCIJAMA SRPSKE PRAVOSLAVNE CRKVE
- ↑ MEMOARI PATRIJARHA SPRSKOG GAVRILA II
- ↑ ВЛАДИКА НИКОЛАЈ, СРПСКИ НАРОД КАО ТЕОДУЛ
- ↑ Beseda prepodobnog ave Justina Ćelijskog na Vidovdan
- ↑ Justin Popović, KUDA IDEŠ, SRBIJO?!, Beseda na Svetoga Savu 1966. godine u manastiru Ćelije
- ↑ Kosovski mit kamen o vratu Srbije
- ↑ Srpska strana rata, Radmila Radić, Crkva i "srpsko pitanje", Beograd - Zrenjanin, 1996.
- ↑ Mirko Đorđević, o sprezi pravoslavne crkve sa strukturama političke moći
- ↑ 11,0 11,1 Sveti čiča
- ↑ "Nebeska Srbija" kao moralno spasenje
- ↑ SRBIJA JE POSTALA "NAJVEĆA NEBESKA DRŽAVA"
- ↑ Matej Arsenijević, Pravoslavlje i rat
- ↑ Milorad Tomanić, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj
- ↑ Zašto je kosovski mit toliko prisutan u savremenoj Srbiji
- ↑ Mirko Đorđević, o sprezi pravoslavne crkve sa strukturama političke moći
- ↑ Branka Magaš, The curse of Kosovo
- ↑ Svetlana Slapšak, Kosovski mit kamen o vratu Srbije 02. maj 2009.
- ↑ Boris Tadić, potpredsednik DS posle ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića 17. mart 2003.