Ne sudite da ne budete osuđeni je Isusova izreka iz čuvene besede na gori. Nakon što kaže da ne treba osuđivati druge, Isus dodaje da im treba praštati pogreške.

Karl Hajnrih Bloh, Beseda na Gori.

U Evanđeljima po Mateju i po Luki, Isus nakon ove izreke izlaže priču o trunu i brvnu, koja govori da ne treba tražiti tuđe mane kad imamo svoje.

Izreka

uredi

Evanđelje po Mateju prenosi sledeće Isusove reči:

Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se.[1]

– Isus

Evanđelje po Luki prenosi sličnu Isusovu zabranu osuđivanja, sa nastavkom o praštanju i jednakoj meri:

I ne sudite, i neće vam suditi; i ne osuđujte, i nećete biti osuđeni; opraštajte, i oprostiće vam se. Dajte, i daće vam se: meru dobru i nabijenu i stresenu i prepunu daće vam u naručje vaše. Jer kakvom merom dajete onakvom će vam se vratiti.[2]

Evanđelje po Marku ima sličan pasus o meri kojom merimo:

Pamtite šta čujete: kakvom merom merite onakvom će vam se meriti i dometnuće se vama koji slušate.[3]

Evanđelje po Mateju ima pasus o osuđivanju rečima:

Jer ćeš se svojim rečima opravdati, i svojim ćeš se rečima osuditi.[4]

Pored toga što ne treba osuđivati, Isus kaže da drugima treba opraštati njihove grehe:

Jer ako opraštate ljudima grehe njihove, oprostiće i vama Otac vaš nebeski. Ako li ne opraštate ljudima grehe njihove, ni Otac vaš neće oprostiti vama grehe vaše.[5]

Učenici

uredi

Jakov Pravedni prenosi Isusovu izreku o suđenju na sljedeći način:

«Tko si ti da sudiš bližnjega?» [6]

Pavle iz Tarsa također navodi sličnu izreku o suđenju:

«Tko si ti da sudiš tuđega slugu?» [7]

On na drugom mjestu o suđenju kaže:

Zato ne sudite ništa pre vremena dokle Gospod ne dođe, koji će izneti na videlo što je sakriveno u tami i objaviće motive srca i tada će pohvala biti svakome od Boga.[8]

Tekstualna kritika

uredi
Glavni članak: Tekstualna kritika

Matejeve i Lukine izreke o suđenju uzete su iz izvora Q, izreka o mjerenju ima trostruku predaju (Mt 7, 2b; Mk 4, 24b; Lk 6, 38c), a izreke o trunu i brvnu opet potječu iz zajedničkog izvora Q (Mt 7, 3-5; Lk 6, 41-42).[9]

Tumačenja

uredi

Nikola Hohnjec smatra da Isus traži radikalno nesuđenje drugih.[9] Prestanak međusobnog osuđivanja ne vodi u pasivnost, već je preduvjet za pravedno djelovanje i ponašanje.[10] Isusovo izlaganje vodi neizbježno vlastitom ispravku a tek onda dopušta moguće omanje ispravljanje drugih. Suđenje i mjerenje vraćaju se čovjeku poput bumeranga.[9]

William MacDonald smatra da zapovest da se ne sudi drugima uključuje sledeća područja: ne smemo suditi nečije motive, jer samo ih Bog može videti i razumeti; ne smemo suditi po spoljašnosti (Jn. 7,24; Jak. 2,1-4); ne smemo suditi one koji svesno oklevaju u stvarima koje same po sebi nisu dobre ili loše (Rim. 14,1-5); ne smemo suditi službu drugog hrišćanina (1. Kor. 4,1-5); i ne smemo suditi svoga brata u veri govoreći loše o njemu (Jak. 4,11-12). Isus nije poručio da treba potpuno odbaciti sposobnost kritike ili rasuđivanja.[11]

Odmah nakon upute da ne sudimo, Isa nastavlja: «Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti?» (Luka 6,39).[10] Krist na drugom mjestu još izričitije kaže Farisejima: “Ne gledajte ko je ko kada sudite, nego pravedan sud sudite.” (Jovan 7:24). Stoga neki tumače da se ne radi o suđenju uošte, već je reč “osuđivanje” prikladnija.[12]

Kristova zapovjed ne znači povlačenje u sebe. Jer ostavljanje drugih na miru može biti način osude. Monah Barsanufije iz Gaze je u šestom stoljeću tumačio: «Ne sudi niti osuđuj nikoga, već ih opominji kao istinsku braću[10]

Jeruzalemska Biblija u svom tekstualnom aparatu ovo mjesto tumači izričitije pa kaže: »Ne sudite druge, da vas ne osudi Bog«.[9]

Upotreba

uredi

Hrišćani su ovu Isusovu izreku različito tumačili, a neretko i zloupotrebljavali osuđujući druge hrišćane zbog svega i svačega.[12]

"Ne sudi!" vele oni, ali sve što im stoji na putu šalju u pakao. Time što dopuštaju da bog sudi, sami su oni koji sude; time što veličaju boga, veličaju sami sebe; time što zahtevaju vrline za koje su baš oni sposobni — štaviše, koje su im neophodne da bi uopšte ostali gore — prave se kao da se bore za vrlinu, da biju bitku za Vladavinu vrline.[13]

Izvori

uredi
  1. Evanđelje po Mateju, glava 7:1.
  2. Evanđelje po Luki, glava 6:37-38.
  3. Evanđelje po Marku, glava 4:24.
  4. Evanđelje po Mateju, glava 12:37.
  5. Evanđelje po Mateju, glava 6:14-15.
  6. Jakovljeva poslanica 4,12.
  7. Poslanica Rimljanima 14,4.
  8. 1. Poslanica Korinćanima 4:5.
  9. 9,0 9,1 9,2 9,3 Nikola Hohnjec, Zabrana suđenja i vlastito ispravljanje
  10. 10,0 10,1 10,2 Zašto je Isus govorio svojim učenicima da ne sude?
  11. William MacDonald, Ne sudite
  12. 12,0 12,1 „Milenko Isakov, Ne sudite!”. Arhivirano iz originala na datum 2016-12-10. Pristupljeno 2013-02-24. 
  13. Friedrich Nietzsche – Antikrist

Povezano

uredi

Vanjske veze

uredi