Narodna Republika Poljska
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg)
.svg)
Narodna Republika Poljska (poljski: Polska Rzeczpospolita Ludowa) bila je jedna od Narodnih Republika Istočnog bloka koja je egzistirala od 1947. do 1990., iako joj je ime službeno promjenjeno tek 1952. pa je via facti egzistirala tek od tog datuma.[1]
Poslijeratna Poljska republika zauzimala je teritorij oko 20 % manji od Predratne Poljske, a njezino stanovništvo je od nekih 30 miliona poraslo na gotovo 39 miliona u sljedeće četiri dekade. Holokaust je zajedno s protjerivanjem nekoliko miliona Nijemaca i razmjenom stanovništva sa SSSR-om, pretvorio Poljsku gotovo homogenu naciju. Protjerivanje Nijemaca odobrila je Potsdamska konferencija, ali konačna odluka u vezi s novom njemačko-poljskom granicom duž crte Odra-Nisa prepuštena je budućoj mirovnoj konferenciji. SSSR je pametno kapitalizirao svoj status jedinog garanta te granice, tako što je Poljskoj dao dugu obalu sa lukama Szczecin i Gdańsk i rudama bogatu Šlesku (ugljen, cink).[2]
Unatoč potencijalnom bogatstvu dobijenim prekrajanjem granica, ostala je činjenica da je rat devastirao Poljsku. Varšava, Wrocław i Gdańsk bili su u ruševinama, a socijalne prilike graničile su sa kaosom. Ogromne migracije, uglavnom na bivše njemačke teritorije, dodale su nestabilnost. Uz sve to trajala je borba protiv ostataka Ukrajinske ustaničke armije uz masovno preseljenje Ukrajinaca (Operacija Visla 1947.)
Progoni pripadnika Armije Krajowe i svih drugih političkih protivnika od strane komunista doveli su i do oružanih sukoba, koji su potrajali još nekoliko godina nakon rata. U tim okolnostima dogodio se pogrom Židova u Kielcu u junu 1946.,u kojem je poginulo 40 ljudi.[2]
Historija uredi
Poljska je kraj Drugog svjetskog rata dočekala sa dvije vlade; prozapadnom Poljskom vladom u egzilu u Londonu i prosovjetskom Privremenom vladom Republike osnovanoj u januaru 1944., koja je kako je Crvena armija napredovala Poljskom već organizirala vlast na oslobođenim teritorijima.[1]
Isto tako imala je i dvije armije Armiju Krajowu, vjernu Drugoj Poljskoj Republici i Armiju Ludowu koju je kontrolirala Privremena vlada Republike, odnosno komunisti.
Kako je SSSR prekinuo diplomatske odnose sa londonskom vladom 1943., zbog optužbi za Katinjski masakr, britanska vlada sugerirala je realno nemoćnoj Londonskoj vladi da se i njeni članovi uključe u rad Privremene vlade u zemlji, koja je trebala organizirati prve posljeratne opće izbore, dogovorene na Konferenciji u Jalti.[2]
Izazov je prihvatio premijer Vlade u egzilu Stanisław Mikołajczyk koji se vratio u zemlju i 28. juna 1945. postao zamjenik premijera[1], u vladi Bolesława Bieruta, koji je formalno bio vanpartijski čovjek, iako je zapravo bio predtratni komunist.[2]
Mikołajczyk je obnovio rad Poljske narodne partije (Polskie Stronnictwo Ludowe) nasljednice masovnog zemljoradničkog pokreta, koja je ubrzo izrasla u najveću partiju, veću od Poljske radničke partije i njenih socijalističkih i demokratskih satelita.[2] Njegovi protivnici bili su nemilosrdni sekretar Poljske radničke partije Władysław Gomułka (domaći komunist), i povratnici iz Sovjetskog Saveza šef sigurnosti Jakub Berman i Hilary Minc.[2]
Prvi ispit snaga bio je referendum o Tri za (ukidanje senata, agrarna reforma, nacionalizacija industrije i granica Odra-Nisa) iz 1946. na kojem je ljevičarska koalicija (komunisti) uspjeli uz pomoć manipulacija, pa čak i terora vojske i policije pobjediti sa službenih 68 %.[3]
I na izborima za Ustavotvornu skupštinu (Sejm Ustawodawczy) 1947. pobjedila je lijeva koalicija (Blok Demokratyczny) sa osvojenih 80,1% glasova, dok je Mikołajczykova Narodna partija dobila samo 10,3%.[4] Razočarani Mikołajczyk je u strahu za vlastiti život dao ostavku na svoj položaj u vladi i pobjegao u London.
Danas se gotovo svi slažu da su ti izbori bili falsificirani i dobijeni na silu[4], ali zaboravljaju činjenicu da je to uvjek tako - da onaj ko ima batinu, pobjeđuje - ovako (na lijep) ili onako (ružan) način.
1945.-1956. Dekada Bolesława Bieruta uredi
Obezglavljena Mikołajczykova Narodna partija 1949. se 1949. spojila sa prokomunističkom Narodnom partijom i pod imenom Ujedinjena narodna partija (Zjednoczone Stronnictwo Ludowe) postala partner vlade.
Sovjetizacija Poljske, popraćena terorom, svodila se na nacionalizaciju industrije i agrarnu reformu (izvlaštenje privatnih imanja većih od 50 hektara). Ipak u nekim područjima, kao što je odnos sa Katoličkom crkvom i vanjska politika, komunisti bili puno oprezniji u tom prijelaznom periodu. Pobjednički komunisti dovršili su monopolizaciju vlasti 1948. kooptirajući sve slabašniju Poljsku socijalističku partiju u svoju Radničku partiju. Tako je stvorena Poljska ujedinjena radnička partija (PURP), upravljala je životom zemlje do njezinog kraja.[2]
Prvu posljeratnu dekadu Bierutova vlada slijedila je staljinistički model u politici (ustav iz 1952.) i ekonomiji forsiranje teške industrije, kolektivizacija poljoprivrede (koja zbog otpora nikad nije provedena). Oružane snage su organizirane po ugledu na Crvenu armiju, čak je i dobar dio oficira došao iz Crvene armije a i sam vrhovni komandant - Konstantin Rokosovski, iako po rođenju Poljak bio je sovjetski maršal.[2]
Odnosi sa SSSR-om definirani su poljsko-sovjetskim paktom o prijateljstvu, uzajamnoj pomoći i suradnji (april 1945., produžen 1965.).[1] Poljske granice definirane su na Potsdamskoj konferenciji u julu 1945., a u oktobru iste godine Poljska je postala članica Ujedinjenih naroda stupanjem na snagu Povelje Ujedinjenih naroda.[1]
Poljska vlada je zbog pritiska SSSR-a 1947. odbila Marshallov plan, istovremeno čineći poljsku privredu zavisnom o ekonomiji SSSR-a, ušavši 1949. u Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć.[1]
Narodna republika Poljska postala je članica Informbiroa, i od samog osnutka 1955. Varšavskog pakta, vrlo rigidna zemlja Istočnog bloka u kojoj je tajna policija bila svemoćna i progonila sve neprijatelje režima. Ipak politički teror u Poljskoj nije obuhvaćao mrcvarenje uklonjenih partijskih rukovodioca, tako se odnosilo i prema Gomułki koji je kao titoist smjenjen i zatvoren 1951.
Još se opreznije u rukavicama, postupalo sa članovima moćnog poljskog klera, pa je tako varšavski nadbiskup Stefan Wyszyński, još 1950. pregovarao sa vladom o modusu vivendi. To je potrajalo do 1953. kad je proglašen kardinalom, tad se pojačao pritisak pa je u septembru uhapšen, ali vrlo brzo pušten u kućni pritvor u kom je bio do 1956.[2]
Staljinova smrt u martu 1953. označila je početak borbe za njegovog nasljednika, i najavila promjene u SSSR-u koje su imale odjeka u čitavom sovjetskom bloku. Period liberalizacije nastupio je nakon govora Nikite Hruščova na 20. kongresu Komunističke partije Sovjetskog Saveza u februaru 1956. u kom se on obrušio na staljinizam. Kako je te iste godine iznenada umro i Bolesław Bierut, trgnuli su se i poljski antistaljinisti, koji su iskoristili nasilno ugušen štrajk radnika u Poznańu u junu 1956. da istaknu svog kandidata za partijskog sekretara Gomułku ideologa Poljskog puta u socijalizam.[2]
Dekada Władysława Gomułke uredi
Gomułka je postao popularan u narodu nakon susreta sa Hruščovom u oktobru 1956. u Varšavi, kad ga je uvjerio da odustane od intervencije u Poljskoj, i da mu pruži šansu da on reformama učini poljski socijalizam prihvatljiviji narodu. Nakon tog susreta usljedio je čitav set važnih promjena, sklopljeni su potpuno novi sporazumi o poljsko-sovjetskoj suradnji. Konstantin Rokosovski i većina sovjetskih oficira napustila je poljske oružane snage. Politički teror je ublažen, kardinal Wyszyński je oslobođen (crkvi su dati i brojni drugi ustupci), definitvno se odustalo od kolektivizacije poljoprivrede, a liberaliziran je i promet prema Zapadu pa su ljudi živnuli.[2]
Cilj Gomułkinih reformi bio je da se premostiti jaz između naroda i partije, ali ne i evolucija partije u revizionizam čemu su se nadali protivnici režima.
Unutar jedne dekade ekonomska reforma se usporila, ponovno je ograničena aktivnost crkve, a pojačan je pritisak na slobodno misleće intelektualce. Demonstracije studenata koji su tražili više demokracije u martu 1968., završile su represalijama i označile kraj Gomułkine Male stabilizacije. On je počeo vladati sve čvršćom rukom, odobrio je slanje vojske u Intervenciji Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj. 1968. U to vrijeme (Šestodnevni rat) uključio se anticionističku kampanju, koja je rezultirala čistkama unutar partije, administracije i vojske, zbog tog je više hiljada Poljaka židovskog porijekla emigriralo.[2]
Njegov veliki vanjskopolitički uspjeh bilo je potpisivanje Mirovnog sporazuma sa Zapadnom Njemačkom 1970., u kom je potvrđena granica na Odri i Nisi.
S druge strane na unutrašnjom planu godina je počela loše za Gomulku - kad su u januaru počeli veliki štrajkovi po brodogradilištima u Gdańsku, Gdyni i Szczecinu, zbog radikalnog poskupljenja. Štrajkovi su prerasli u demonstracije, koje su ugušene silom, tako da je bilo i poginulih.
Nakon tog je Gomułka podnio ostavku, a za prvog sekretara izabran je pragmatičniji sekretar partijske organizacije iz Šleske - Edward Gierek.[2]
Sedamdeste dekada Edwarda Giereka uredi
Gierekova [[dekada 1970.-80. započela je ambicioznim planom modernizacije ekonomije i podizanja životnog standarda radnika.[2]
Dolaskom Giereka došlo je i do smjene generacija u rukovodstvu PURP-a. Mlađi funkcioneri pokušali su pristupiti ideološkim pitanjima sa većom dozom pragmatizma, i krenuli provoditi politiku modernizacije.[1] Poljska privreda počela se koristi se uvoznim zapadnim tehnologijama, uz pomoć inozemnih (zapadnih) kredita. Što je ispočetka dobro djelovalo kod naroda, jer mu se povećao standard, ali su naftna kriza i ekonomska i strukturna okoštalost sistema, uz nekontrolirani rast ulaganja uskoro doveli zemlju u položaj da nije mogla servisirati dugove.[1] Neuspjeh u provođenju ekonomskih i političkih reformi demoralizirao je vlast, a radnike potaknuo na demonstracije i štrajkove u junu 1976. u Varšavi i Radomu.[1]
Slom povjerenja radnika u sistem iskoristila je inteligencija pružajući podršku radnicima na svoj način; - 1976. osnovan je Komitet za radničku obranu, a nakon tog nezavisne političke i društvene organizacije; Pokret za obranu ljudskih i građanskih prava, Konfederacija nezavisne Poljske, Studentski komitet solidarnosti, a 1978. osnovani su Slobodni sindikati i Komitet seljačke samoobrane.[1]
Moralni i psihološki faktor koji je ojačao opozicione snage bio je izbor kardinala Karola Wojtyle za papu u oktobru 1978. i njegov prvi posjet Poljskoj u junu 1979.[1] Galopirajuća ekonomska kriza dovela je do vala štrajkova po čitavoj zemlji, a naročito u Pomeraniji. Kulminacija tog procesa bila je potpisivanje društvenih sporazuma u Gdańsku i Szczecinu u kojima je vlast priznala opravdanost radničkih zahtjeva, i pristala na osnivanje sindikata nezavisnih o PURP-u. To je rezultiralo smjenjivanjem Giereka i izborom Stanisława Kanie za prvog sekretara Centralnog komiteta Poljske ujedinjene radničke partije te usvajanjem nove politike, nazvane - socijalistička obnova.[1]
Osamdeste godine Jaruzelskog i Solidarnosti uredi
Prvi rezultat te nove politike vidio se u septembru 1980. kad je Nezavisnom sindikatu Solidarnost Lecha Wałęse dozvoljena registracija. Sindikat Solidarnost je ubrzo izrastao u višemilionski pokret, koji je zahtjevao brojne promjene, od demokratizacije, ukidanja cenzure, realizacije datih obećanja, do revizije stavova o poljskoj novijoj historiji, naročito o poljsko-sovjetskim odnosima.[1]
Solidarnost kao masovni pokret, nije mogao biti homogen, pa zato i nije želio vladati, već osigurati slobodu putem samoograničavajuće revolucije. On je okupio sve protivnike poljskog modela socijalizma (i komunizma) od onih koji su mislili da je suprotnosti sa slobodom i demokracijom, do onih koji su ga smatrali šteti nacionalnim i kršćanskim vrijednostima, sve do onih koji su bili razočarani njime jer nije ispunio data obećanja.[2]
S duge strane Poljska ujedinjena radnička partija, koja je željela zadržati vlast u svojim rukama, osjećala se ugroženom, pored tog saveznici iz Varšavskog pakta i SSSR -a zaprijetili su intervencijom - ukoliko nešto ne poduzme.[1] Rezultat je bio da je u februaru 1981. vojska uzela stvar u svoje ruke i postavila generala Wojciecha Jaruzelskog za premijera, a u oktobru 1981. osigurala da ga izaberu za prvog sekretara Centralnog komiteta.[1]
Jaruzelski je pokušao slomiti Solidarnost uvođenjem ratnog stanja u januaru 1981., na taj potez ga je možda natjerao strah od anarhije, zbog trvenja sa Sindikatom Solidarnost, koju je mogao iskoristiti SSSR da uvede red u Poljskoj.
Vojna diktatura je efikasno ušutkala Solidarnost pozatvaravši gotovo cijelo vodstvo pokreta, uključujući i Wałęsu, ali nije uništila pokret. Nakon ukidanja izvanrednog stanja 1983. vlada uz sve napore više nije mogla vratiti povjerenje naroda i potvrditi svoj legitimitet. Ozbiljni ekonomski problemi pogoršali su političko stanje, ulje na vatru dolilo je ubistvo mladog svećenika Jerzyja Popieluszka 1984., nakon što se otkrilo da su ga ubili agenti Službe bezbjednosti. Ono što je bila novina je da su oni uhapšeni i optuženi za zločin.[2]
Puno značajniji događaj bio je dolazak Mihajla Gorbačova na kormilo Sovjetskog Saveza 1985., on je svojom politikom reformi (glasnost, perestrojka) pokrenuo proces koji je na kraju doveo do sloma komunizma u Istočnoj Evropi i raspada SSSR-a. Režim Jaruzelskog shvatio je da su neizbježne velike reforme i da to neće biti moguće provesti bez Solidarnosti. Nakon tog je organiziran niz pregovora sa opozicijom - proces nazvan Okrugli stol, a na kraju u junu 1989. izbori na kojima je pobjedila Solidarnost.[1]
Wałęsin savjetnik Tadeusz Mazowiecki postao je premijer prve poljske nekomunističke vlade nakon Drugog svjetskog rata.[1]
Izvori uredi
- ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 „Polska. Historia. Polska Rzeczpospolita Ludowa” (poljski). Encyklopedia PWN. Pristupljeno 10.05. 2021.
- ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 „Communist Poland” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 10.05.2021.
- ↑ „Referendum ludowe” (poljski). Museum historii Polski. Arhivirano iz originala na datum 2021-05-12. Pristupljeno 5.05.2021.
- ↑ 4,0 4,1 „Sfałszowane wybory do Sejmu” (poljski). Museum historii Polski. Arhivirano iz originala na datum 2021-05-12. Pristupljeno 5.05.2021.
