Pojava kršćanstva u Bosni i Hercegovini

Najranije crkvene organizacije u Bosni i Hercegovini počinju se organizovati nakon što je hrišćanstvo 391. godine postalo državnom vjerom u Rimskom carstvu.

Kraj 4. i početak 5. st. je vrijeme početka hristijanizacije okolnih ruralnih prostora u zaleđu jadranske obale. U nepovoljnim ekonomskim i društvenim uslovima 5. stoljeća, nije bilo intenzivnije gradnje crkava. Do nje dolazi tek pod upravom Istočnih Gota. Tokom njihove uprave, do početka bizantsko-gotskog rata, dovršena je hristijanizacija. Drugi val izgradnje crkava uslijedio je po okončanju bizantsko-gotskog rata.

Na području nekadašnje rimske Dalmacije do održavanja Salonitanskog metropolitanskog sinoda 530. g. nalazilo se devet ranokršćanskih dijeceza: Salonitanska, Jadertinska, Arbenska, Epidaurska, Skardonitanska, Naronitanska, Bistoenska, Kataritanska te Senienska. Tokom održavanja sinoda 533. g. osnovane su još tri: Sarsenterska, Mukuritanska i Ludroenska. Kao što je poznato, akti salonitanskih sabora pridodani su nekim rukopisima “Salonitanske povijesti” splitskog hroničara Tome Arhiđakona, poznate pod imenom Historia Salonitana Maior.[1]

Dijeceze u Bosni i Hercegovini uredi

Od 12 navedenih dijeceza, dvije su imale sjedište na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine.

Sarsenterska biskupija uredi

Historia Salonitana Maior ne precizira u kom mjestu se nalazilo središte dijeceze. Obzirom na redosljed novoosnovanih biskupija moglo bi ga se tražiti istočno od biskupije Mukur (Muccur) i zapadno od Epidaurske.

Vodeći računa o uhodanoj praksi Crkve u antičko doba da se dijeceze mogu osnivati samo u mjestima dostojnim značaja crkvenog središta, smatra se da je središte Sarsenterske biskupije - Sarsenterum (Sarsiteron) bilo u Diluntumu, antičkom urbanom naselju u Stocu. Ono svojom veličinom i važnošću nadvisuje sva druga antička naselja sa područja donje Neretve, osim Narone.

Sarsenterska biskupija nije se ugasila provalom Avara. Njezin biskup u to burno vrijeme sklonio se u svoju zaklonitiju župu Ston (Stantino iz 533. godine). Upravo zbog toga splitski sabori 925. i 928. godine ne osporavaju pravo postojanja Stonskoj biskupiji. Sarsenterska dijeceza preseljenjem njezinog biskupa u Ston (Stantino) postaje Stonskom odnosno Zahumskom biskupijom, prema oblasti u čijem se okviru nalazila.

Bistuenska Biskupija. uredi

Bistoenska ranokršćanska dijeceza bila je na području današnje srednje Bosne i Hercegovine.

Dokumenta Salonitanskih metropolitanskih sinoda je supotpisao i Bistoenski biskup Andrija (Andreas), koji je upoznao Sinod sa velikim siromaštvom njegove dijeceze, koja nije mogla ni samu sebe uzdržavati. Andrija je 533. g. tražio da se njegova dijeceza razdijeli te da se postavi još jedan biskup za ona područja do kojih sam nije mogao doprijeti kako bi i briga o sveštenstvu i vjernicima bili učinkovitiji. Iako je imao razumijevanja za njegovo traženje, salonitanski nadbiskup Honorije II. (528-547), nije mu udovoljio odgodivši podjelu za drugo vrijeme. Iz prijedloga biskupa Andrije da mu se razdijeli dijeceza proizilazi da se ona prostirala na velikim prostorima, odnosno da je u njenom sastavu bio najveći dio unutrašnjosti nekadašnje rimske Dalmacije.

Rimski municipij u kojem se nalazila i Bistuenska biskupija istraživali su mnogobrojni naučnici. Do danas nema jedinstvenog stava o veličini municipijuma, njegovim granicama i ubikaciji. Municipalno i središte dijeceze najčešče se ubicira u Bugojno, u kojem je i otkrivena reprezentativna bazilika (Čipuljić) i značajno naselje.

Naronitanska biskupija je imala središte u Naroni. Njeno područje na sjeveru dopiralo je do Prenja i Veleža, a istočno do područja Stoca, koje će postati nova Sarsenterska biskupija.

Novoj Ludroenskoj biskupiji, sa središtem u Kninu, priključeni su prostori oko današnjeg Drvara i Bosanskog Grahova.

Duvanjski kraj dodjeljen je dijecezi sa sjedištem u Mukuru (današnja Makarska) (Ecclesia Muccuritana).

Epidaurska biskupija zauzimala je pretežno prostor današnje istočne Hercegovine. Nema preciznih podataka kada je Epidaurska dijeceza (Ecclesia Epitauritana) bila osnovana. U aktima sabora 530. nalazi se i supotpis epidaurskog biskupa Fabricijana (Fabricianus episcopus ecclesiae Epitauritanae). Šezdesetak godina kasnije spominje se jedan drugi epidaurski biskup Florencije u nekom crkvenom sporu sa salonitanskim nadbiskupom Natalom (oko 580.-592.) koji je pokušao rješavati i Papin opunomoćenik Antonin oko godine 597.

Na temelju poznatih činjenica, istoričari smatraju sigurnim kako su rušenje Epidaura i bijeg preživjelog pučanstva i prijelaz epidaurskog biskupa na maleni obalni otočić Lausion završili u tokom 7. stoljeća.

Provala Avara uredi

U drugoj polovini VI. stoljeća. na to područje, koje je pod vlašću Bizanta, provaljuju Avari iz Panonske nizine. Oni pokoravaju zatečeno stanovništvo i osnivaju Avarski kaganat. Pod Avarima u Panoniji živjeli su Slaveni koji kao podložnici sudjeluju u avarskim vojnim pohodima, kada su porušili i osvojili brojne gradove, a među njima glavni grad provincije Dalmacije Salonu, te na jugu Epidaurum, na mjestu današnjeg Cavtata. Preživjeli stanovnici Salone sklonili su se na obližnja ostrva Šoltu, Brač, Hvar i Korčulu, a bjegunci iz Epidaura sklonili su se na obližnjim nepristupačnim strmim mjestima. Jedno od njih bio je i maleni obalni otočić sjeverno od Epidaura, gdje nastao je gradić kojeg su prvobitno prozvali Lausion, kasnije Rausion. Nešto kasnije Slaveni su mu dali ime Dubrovnik.

U naredna dva stoljeća, do propasti kaganata 795. godine, hrišćanstvo je bilo vezano za usko područje dalmatinske obale. Širenje i novo teritorijalno organizovanje će se nastaviti u X stoljeću, ali sada u novim istorijskim uslovima, kada dolazi sve više do podjele u hrišćanstvu.

Izvori uredi

  • Radoslav Dodig - Ante Škegro, Akti crkvenih sinoda održanih 530. i 533. u Saloni, Povijesni prilozi, 35 (2008.) 18:
  • Ante Škegro NOVE SPOZNAJE O NEKIM RANOKRŠĆANSKIM DIJECEZAMA NA ISTOČNOJADRANSKIM PROSTORIMA
  • Ivan Kujundžić, O položaju rimskoga municipija Bistue nova u Bosni, Vrhbosna: svećenićka revija XLVII, Sarajevo, listopad-studeni 1933, 253-261;
  • Veljko Paškvalin, Pojava kršćanstva u srednjoj Bosni i njegova hijerarhija u svjetlu novijih arheoloških iskopavanja,
  • ANTE ŠKEGRO -NAJRANIJA CRKVENA ORGANIZACIJA NA PODRUČJU DUBROVAČKO NERETVANSKE ŽUPANIJE

Reference uredi

Vanjske veze uredi