HNK Rijeka
Moguće je da ovaj članak ili neki njegov dio sadrži zastarjele podatke Molimo vas da pomognete Wikipediji u ažuriranju članka, ukoliko je to moguće. Za više detalja, pogledajte stranicu za razgovor. |
Ovom članku ili dijelu članka nedostaju interne poveznice. Pogledajte kako uređivati članak i dodavati poveznice, kliknite na link uredi i dodajte ih, nakon čega možete ukloniti ovaj šablon. |
Ovaj članak zahtijeva sređivanje kako bi ispunio Wikipedijine standarde kvaliteta. Pomozite u njegovom poboljšanju tako što ćete ga urediti. |
HNK Rijeka je hrvatski nogometni klub iz Rijeke. Jedan je od najuspješnijih hrvatskih klubova po tradiciji i značenju u hrvatskom nogometu.
NK Rijeka | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Nogometni klub Rijeka | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Općenito | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Liga | 1. HNL | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Osnivanje | 1906.. kao CS Olimpia | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Nadimci | riječki bijeli | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Stadion | Stadion Rujevica, Rijeka (8.279 gledatelja) | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Ličnosti | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Predsjednik | Damir Mišković | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Trener | Simon Rožman | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Dresovi | ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
uredi |
Klub je osnovan 1906. godine pod imenom Club Sportivo Olimpia[1][2]. Kasnije je u jeku burnih političkih i režimskih promjena koje su pogodile grad u više navrata prisilno mjenjao svoje ime[3][4], da bi 1995. godine klub dobio sadašnje ime pri uspostavljanju demokratske Hrvatske. Domaće utakmice igra od 2015. na novom stadionu Rujevica, dok je klupski povijesni stadion Kantrida.
HNK Rijeka je osvojila jedan naslov prvaka Hrvatske iz 2017. godine dok je sedam puta bila doprvak. Osvajač je 8 nacionalnih kupova, 2 jugoslavenska kupa te 6 Hrvatskih kupova, jednog Hrvatskog nogometnog superkupa, te Balkanskog kupa osvojenog 1978. godine. Najveći rivali HNK Rijeke su momčadi splitskog Hajduka s kojim igra Jadranski derbi, zagrebačkog Dinama, pulske Istre te gradskog rivala Orijenta.
Prema istraživanjima iz 2010. godine za Rijeku navija 4% ljudi u Hrvatskoj čime je tada po popularnosti bio četvrti klub u državi.[5] Navijačka skupina HNK Rijeke Armada je osnovana 1987. godine, ali klub prate organizirani navijači barem od 20-ih godina prošlog stoljeća.
Povijest
1906-1926
1904. godine je u Rijeci osnovan Club Sportivo Olimpia sa sekcijama za plivanje, biciklizam, laku atletiku i boks. Klub su osnovali braća Mitrović, Carlo Colussi, Antonio Marčić, Aristodemo Susmel i Agesilao Satti, dok je sjedište bilo na Brajdi, na mjestu današnjeg ulaza u KBC Rijeka.[6] On nije odmah imao nogometnu sekciju nego će ona prvo zasjedanje imati tek 25. studenog 1906. godine. Taj se datum smatra službenim začetkom HNK Rijeke[7], što ćini od kluba i najstarijeg dokumentiranog nogometnog kluba u Hrvatskoj. Klupske su boje prvih godina bijela i crna, ali će kroz sezone glavni dres postati bijeli.
Olimpiji će se uskoro pridružiti još nekoliko riječkih nogometnih klubova među kojima i Doria (od 1918. godine zvan CS Gloria), osnovana 1912. godine od strane radnika. Sama Olimpia je također preimenovana 9. siječnja 1918. u Olympia, i tih godina su ona i Gloria bili najveći gradski rivali, prvi kao predstavnik bogatijih slojeva društva i drugi kao predstavnik radničke klase.
U Rijeci je u isto doba nastao i talijanski sportski grb zvan Scudetto 1920. godine, kad je selekcija d'Annuzijeve Talijanske vojske igrala prijateljsku utakmicu protiv reprezentacije Rijeke, u kojoj su igrali najveću ulogu igrači Olympije. Tih se godina reprezentacija grada i njezinih najbolji igrača pojavljuje više puta, kao reprezentacija Slobodne Države Rijeke i kao ostvarivanje lokalnih želja za ujedinje sila lokalnih klubova u jačeg predstavnika grada.
1926-1943
Reorganizacija FIGC sa strane Mussolinija upravo i zahtijeva da se u svakom većem gradu stvori jaku nogometnu ekipu koja će predstavljati grad na državnoj razini. Olympia i Gloria se 2. rujna 1926. g. spajaju u nogometni klub Unione Sportiva Fiumana, koji je predstavljao sve najbolje gradske igrače i grad Rijeku u cjelini. Prvi predsjednik kluba je imenovan Pietro Pasquali. Fiumana već dvije godine kasnije igra u talijanskoj Serie A zahvaljujući čemu su na stadionu Kantrida gostovali najveći talijanski klubovi poput Ambrosiane (budući Inter), Juventusa i Napolija. Na otvaranju preuređene Kantride 1935. godine Fiumana je ugostila Romu, a u lipnju 1941. godine Fiumana je postala prvak novoosnovane talijanske Serie C.
1943-1954
Nakon oslobađanja grada od nacista i naknadne uspostave Vojne uprave Jugoslavenske armije (VUJA) nad gradom do 1947. godine, te zbog neizvjesnog budućeg položaja grada za vrijeme Pariške mirovne konferencije (postojala je opcija da Rijeka vrati status nezavisne države), ponovno je revitalizirana ideja o okupljanju reprezentacije Rijeke. U prijelaznoj poslijeratnoj godini do prvog izdanja Savezne lige Jugoslavije, vojne su vlasti u gradu vratile također lokalno prvenstvo koje nije igrano još od pristupa riječkih klubova talijanskim ligama, i koje je za tu prigodu dobilo ime kapetana i rekordera po nastupima Fiumane, Giovannija Marasa, koji je poginuo u partizanskoj akciji na obližnjoj planini Risnjak. Unatoč bliskosti partizanskom pokretu Marasa i većine suigrača iz Fiumane, nova je vlast smatrala Fiumanu nepoželjnim simbolom prethodnog režima i nije joj dozvolila da se sa drugim gradskim klubovima takmiče u riječkom prvenstvu Kup Giovanni Maras '45.-'46. godine.
Dekretom jugoslavenskih vojnih vlasti su svi prijašnji sportski klubovi u državi ugašeni 1945, kako bi se na njihovom mjestu aktivirala opća fiskulturna društava. Kako je Fiumana bila formalno na teritoriji zone B Julijske krajine ona nije službeno ugašena tim dekretom, ali je umjesto nje počela igrati "reprezentacija Rijeke". Zabranu isticanja klupskog branda su doživili i drugi klubovi u Hrvatskoj i Jugoslaviji koji su učestovali u takmićenjima prijašnjih država i nisu bili eksplicitno proleterske naravi, npr. Građanski, HŽŠK, Cibalia, HŠD Bačka, OFK Beograd, NK Koper, Burja, Hercegovac, Hermes, i mnogo drugih. Rijeka se tad susreće u prijateljskim dvobojma sa svojim budućim velikim rivalima i tadašnjim najboljim jugoslavenskim klubovima, koji '45.-'46. igraju u lokalnim prvenstvima svako u svojoj republici, jer se federalno prvenstvo JUgsolavije još ne održava. Rijeka pobjeđuje sve domaće utakmice: zagrebački Dinamo sa 4-2, Akademičar Zagreb sa 7-2 i Metalac Beograd sa 2-0[8].
1946. godine grad odlučuje i formalno ustrojiti dvojezično Sportsko Društvo Kvarner / Società Cultura Fisica Quarnero kao nasljednika reprezentativnog gradskog kluba U.S. Fiumane.[9] Njemu je odmah pristupila većina igrača, upravnika te navijača U.S. Fiumane, i klub nastavlja igrati na stadionu Kantrida. Sama ideja novog brenda za gradski klub je začeta po prijedlogu gradskog sportskog djelatnika i bivšeg upravnika Fiumane Ettorea Mazzierija, a predsjednikom je imenovan dr. Luigi Sošić, dok je za prvog poslijeratnog trenera riječkog kluba izabran Hans Bloch. Prvu utakmicu je SD Kvarner/Quarnero odigrao na domaćem terenu protiv splitskog Hajduka, pobjedivši ga 2:0 pogotcima Petronija i Norija. Klubu je kao i svim ostalima u državi u tim godinama dodano nekoliko sportskih sekcija, svega 11 u riječkom slučaju, što je dovelo do izvrsnih rezultata u boksu, mačevanju, košarci i tenisu. Međunarodni teniski prvak Orlando Sirola karijeru je započeo prije izgnaništva baš u Kvarneru. U rujnu 1946. klub sudjeluje u prvom izdanju Jugoslavenske ligu, poslije što je odigrao play-off sa Unione Sportiva Operaia iz Pule i postao gost-predstavnik Julijske krajine u prvenstvu. No na kraju godine ispada iz lige zbog političke odluke da se favorizira i pogura Ponziana, koja je sezonu završila dva mjesta ispod Rijeke, jer je bilo potrebno zadržati interes tršćana u Jugoslavenski nogomet.
21 rujna 1948. s raskolom izmežu Staljina i Tita dolazi do nove reorganizacije fiskulturnih društava u Jugoslaviji, i stoga u samoj Rijeci koja je 1947. službeno postala dio SFRJ. Tako sportsko društvo postaje ponovo isključivo nogometni klub i posljedično tome opet mjenja ime, ovaj put u Nogometni Klub Kvarner / Club Calcio Quarnero i nastavljati igrati sa mješovitim rezultatima u drugoj i trećoj ligi Jugoslavenskog nogometa.
1954-1991
Godine 1954. godine, u jeku međunarodnih tenzija nastale oko Tršćanske krize, sukladno želji da se stvori bolji gradski brend, vlasti mjenjaju ime kluba u NK Rijeka.
Pod tim novim imenom klub će ostvariti neke od svojih najvećih uspjeha u domaćim ali i u europskim natjecanjima kada jednom dolazi do četvrtzavršnice, a jednom do osmine završnice europskih kupova. U sezoni 1986. Rijeka ostvaruje i treće mjesto u Mitropa kupu, pobjedom nad SK Sigma Olomouc.
NK Rijeka se vratila u Prvu ligu 1958. godine i ostala u najvišem rangu 11 uzastopnih sezona do 1969. godine, kada je ponovno ispala u Drugu ligu Jugoslavije. Unatoč tome što je završila prva u četiri (od pet) sezona u drugom rangu, zbog tri neuspješna pokušaja u play-offu za prvu ligu, klub je napredovao tek u 1974. godini. Rijeka je ostala u prvoj ligi do raspada Jugoslavije godine. 1991. s različitim rezultatima.
Najveći uspjeh kluba u ovom razdoblju su 2 naslova Kupa Jugoslavije 1978. i 1979. godine. Rijeka je također bila viceprvak Kupa 1987. godine, kada je izgubila finale nakon izvođenja jedanaesteraca. Klub nikad nije završio bolje od četvrtog mjesta u Prvoj ligi Jugoslavije ali se 1984. godine približio svom prvom naslovu prvaka, završivši samo dva boda iza pobjednika Crvene zvezde, iako je opet bio četvrta zbog gol razlike. Rijeka je također bila najbolje plasirani hrvatski klub u Prvoj ligi Jugoslavije u nekoliko navrata: 1965., 1984. i 1987.
1991-danas
U novoj državi Hrvatskoj, od 1991. godine, Rijeka je uvijek završavala u vrhu HNL. 1995. godine, u doba Domovinskog rata, kao većina nogomentnih klubova u zemlji i NK Rijeka vrši manju promjenu imena u Hrvatski Nogometni Klub Rijeka i danas HNK Rijeka slijedi tradiciju CS Olimpije, CS Glorie, US Fiumane i NK Kvarner.[7] Posebno se ističu rezultati kada je 2017. bila prva, 1999., 2006., 2014. i 2018. je bila druga, a 2004., 2009. i 2013. na trećem mjestu.
U sezoni 1998./99. je kontroverznim suđenjem u zadnjoj tekmi zaključnog dijela prvenstva, u Ligi za prvaka, HNK Rijeka ostala bez svog prvog naslova prvaka. U posljednjim minutama zadnjeg kola prvenstva, poništen je regularan pogodak HNK Rijeke protiv Osijeka, kojim bi Rijeka pobijedila Osijeka i postala prvakom. Rijeka se za naslov prvaka Hrvatske borila još i 2005., te 2006. godine u Hrvatskoj, te nekoliko puta u Jugoslaviji. HNK Rijeka je jedan od tri najveća hrvatska kluba, što potvrđuje i podatak da Rijeka konstantno igra u prvoj ligi još od 1974. godine, kao i pet osvojenih nacionalnih kupova, jedan osvojeni superkup te brojni europski uspjesi.
Rijeka je u sezoni 2004./05., imala najboljeg strijelca Prve HNL, Tomislava Ercega, sa 17 pogodaka. Leon Benko bio je najbolji stijelac nacionalnog prvenstva 2012./13. U ligi bivše države najbolji strijelac prvenstva bio je Milan Radović sa 26 postignutih golova 1981. godine.
Tijekom siječnja 2012. dogovoreno je da će talijanski poslovnjak Gabriele Volpi, ujedno i vlasnik fondacije Social Sport, preuzeti 70 % vlasničkog udjela HNK Rijeke. Ostatak od 30 % udjela ostao je u rukama Grada Rijeke (25 %), odnosno malih dioničara, navijača (5 %). Volpi je već vlasnik talijanskog nogometnog kluba "La Spezie" koja je izborila ulazak u Seriu B za narednu sezonu te je bio i vlasnik vaterpolskih klubova Pro Recco i Primorje (prvaci i doprvaci Europe). Rijeka je osigurala trofej hrvatskog prvaka sezone 2016./17. pobijedivši Cibaliju 21. svibnja 2017., a zadnjih 5 utakmica su odigrane 27. svibnja 2017. godine. Rijeka je te sezone osvojila i četvrti Hrvatski nogometni kup (ukupno 6 u povijesti) ostvarivši povijesnu duplu krunu.
Stadion
Kantrida se nalazi u zapadnom dijelu Rijeke, na putu prema Opatiji. Stadion Kantrida svoje prve dane bilježi još davne 1911. godine kada je na prostoru kave (kamenoloma za gradnju riječke luke) napravljeno atletsko i nogometno igralište propisanih dimenzija. Još uvijek postojeća glavna tribina gradi se 1925. Ponovnim ulaskom Rijeke u Prvu Jugoslavensku nogometnu ligu 1958. godine (status izboren kontinuiranim igranjem domaćih utakmica na Kantridi), do tada lesnati teren dobio je travnati pokrivač, a sredinom 1960-ih godina uz postojeću tribinu iz 1925. dograđena je i produžena nova betonska tribina u smjeru zapada. Kasnijom dogradnjom istočne strane i detaljnom rekonstrukcijom atletske staze, koja je u to doba dobila najmoderniju tartansku podlogu, 1970-ih je godina nastavljeno moderniziranje i uređivanje stadiona. U toj etapi završena je dogradnja visokih tribina na polukružnim dijelovima istočne i zapadne strane stadiona čime je dobio sadašnji izgled.
Klupski uspjesi
Najveće uspjehe u svojoj povijesti i jedine trofeje NK Rijeka je ostvarila u kup natjecanjima. 1978. godine "bijeli" osvajaju pod vodstvom najuspješnijeg trenera Rijeke Dragutina Spasojevića svoj prvi trofej u svojoj povijesti, Kup maršala Tita. Rijeka je u beogradskom finalu golom Milana "Krlje" Radovića pobijedila Trepču i osvojila Kup. Na dočeku nogometašima u Rijeci bilo je preko šedeset milja ljudi. Sezonu kasnije Rijeka je obranila naslov pobjednika Kupa, i to protiv Partizana. U prvoj utakmici u Beogradu bilo je 0-0, a u uzvratu na Kantridi pogocima Nikice Cukrova i Dragoljuba Bursaća Rijeka pobjeđuje 2-1 za još jedno veliko slavlje u Rijeci. Rijeka je 1980. godine igrala četvrtfinale Kupa pobjednika kupova gdje ju je nadjačao talijanski Juventus. dok je u Kupu UEFA najveći uspjeh ostvarila 1984. godine pobjedom nad madridskim Realom od 3-1, kada je za Rijeku igrala Ekipa snova na čelu s legendarnim Damirom Desnicom. U uzvratu u Madridu Rijeka je izgubila uz sudačku pristranost, te je Kraljevski klub prošao dalje.
Nakon 26 godina čekanja, 2005. Rijeka osvaja svoj novi trofej, ovaj put u Hrvatskoj, Hrvatski nogometni kup. U dva susreta bijeli su ukupnim rezultatom 3-1 nadjačali Hajduk, te su ponovno dočekani u centru Rijeke pred sličnim brojem ljudi kao i u predzadnjem kolu 1. HNL-a 1999. godine. Neki od najznačajnijih igrača Rijeke iz te sezone bili su Daniel Šarić, Tomislav Erceg, Dumitru Mitu i Siniša Linić. Godine 2006. Rijeka ponovno osvaja Kup, ovaj put protiv Varteksa iz Varaždina. Ključni igrači te momčadi bili su Davor Vugrinec, Dario Knežević, Ahmad Sharbini i Igor Novaković. Riječki nogometaši još jednom su dočekani u središtu svoga grada pred impresivnim brojem svojih navijača. Rijeka je osvojila i Balkanski kup 1978. te je igrala u finalima nacionalnih kupova 1987. i 1994. godine. Ovi uspjesi svrstavaju Rijeku na sam vrh najtrofejnijih i najvećih jugoslavenskih i, naravno, hrvatskih klubova.
Rijeka je u svojoj povijesti igrala s najvećim nogometnim klubovima svijeta, poput Real Madrida, Juventusa, Arsenala, Bayerna...
Najpoznatiji igrači
- Pero Radaković
- Mario Zadel
- Josip Skoblar
- Mladen Mladenović
- Mauro Ravnich
- Zvjezdan Radin
- Enio Machin
- Daniel Šarić
- Davor Vugrinec
- Damir Desnica
- Miloš Hrstić
- Nenad Gračan
- Nikica Cukrov
- Srećko Juričić
- [ [Boško Balaban]]
- Igor Budan
- Nikica Milenković
- Dario Knežević
- Đoni Tafra
- Damir Milinović
- Danko Matrljan
- Fabijan Komljenović
- Milan Ružić
- Zoran Škerjanc
- Janko Janković
- Robert Rubčić
- Ive Jerolimov
- Davor Radmanović
- Jasmin Agić
- Tomislav Erceg
- Dubravko Pavličić
- Zlatko Papec
- Leon Benko
- Mate Brajković
- Davor Dželalija
- Zoran Vujčić
- Zlatko Dalić
- Boris Tičić
- Mladen Cukon
- Velimir Radman
- Anas Sharbini
- Ahmad Sharbini
- Duško Devčić
- Josip Ražić
- Zoran Slavica
- Željko Maretić
- Igor Novaković
- Robert Vladislavić
- Andrej Mijatović
- Antun Dunković
- Edo Flego
- Zoran Ban
- Natko Rački
- Manuel Pamić
- Siniša Linić
- Mario Prišć (Prišč)
- Krunoslav Rendulić
- Andrej Kramarić
- Ivan Krstanović
- Igor Musa
- Elvis Scoria
- Igor Tkalčević
- Mladen Romić
- Renato Pilipović
- Mišo Krstičević
- Mario Brnjac
- Drago Čohar
- Dario Smoje
- Stjepan Skočibušić
- Hrvoje Štrok
- Zoran Zekić
- Marin Leovac
- Marko Lešković
- Dragan Skočić
- Ivan Tomečak
- Josip Mišić
- Mato Jajalo
- Marin Tomasov
- Luka Vučko
- Simon Sluga
- Franko Andrijašević
- Ante Bobić
- Šime Miočić
- Tihomir Silić
- Ivan Kocjančić
- Josip Mohorović
- Andrej Prskalo
- Sergio Machin
- Marko Vujković
- Goran Brajković
- Vedran Jugović
- Mateo Bertoša
- Ivan Močinić
- Mate Maleš
- Dario Župarić
- Fausto Budicin
- Ivan Vargić
- Tomislav Turčin
- Filip Bradarić
- Dario Čanađija
- Josip Elez
- Mislav Oršić
- Frane Ikić
- Ivan Nevistić
- Marko Šarić
- Dario Vizinger
- Mato Miloš
- Matej Mitrović
- Mihael Rebernik
- Filip Dangubić
- Rodolfo Volk
- Gino Gardassanich
- Guido Gratton
- Ezio Loik
- Giovanni Varglien
- Mario Varglien
- Peter Lérant
- Roman Bezjak
- Sebastjan Cimirotič
- Nastja Čeh
- Matjaž Florjančič
- Adriano Fegić
- Miral Samardžić
- Goran Cvijanović
- Borut Škulj
- Matic Črnic
- Fredi Bobic
- Bekim Balaj
- Lucas Scaglia
- Jonatan Germano
- Ramón Fernández
- Alexander Gorgon
- Elvir Bolić
- Senad Brkić
- Boško Bursać
- Igor Čagalj
- Amir Doksanaltić
- Admir Hasančić
- Zdenko Jedvaj
- Zoran Kvržić
- Sejad Halilović
- Darko Nestorović
- Alen Škoro
- Borče Sredojević
- Suad Beširević
- Franjo Tomljenović
- Mile Tomljenović
- Branko Dragutinović
- Mario Mataja
- Murat Šaran
- Ekrem Bradarić
- Vlado Kotur
- Fuad Šašivarević
- Nedžad Kuruzović
- Tahir Jaganjac
- Sinan Durkalić
- Ermin Zec
- Dušan Kerkez
- Sead Seferović
- Haris Handžić
- Almir Hodžić
- Jozo Špikić
- Damir Zlomislić
- Mehmed Alispahić
- Davor Landeka
- Fenan Salčinović
- Ivan Božić
- Kenan Čejvanović
- Tarik Cerić
- Jasmin Čeliković
- Nikola Totić
- Jason Davidson
- Héber
- Moisés
- Marko Vešović
- Rade Vešović
- Aleksandar Šofranac
- Maxwell Acosty
- Charalampos Mavrias
- Edmond Tomić
- Neshet Zhavelli
- Milan Živadinović
- Feriz Ćelović
- Milan Radović
- Nebojša Malbaša
- Dragan Stevanović
- Dragan Žilić
- Miodrag Kustudić
- Radojko Avramović
- Dragan Stojanović
- Mihalj Mesaroš
- Mirsad Kahrović
- Nikola Marjanović
- Dragan Punišić
- Dušan Kljajić
- Đura Horvatinović
- Barnabas Stipanovics
- Adis Jahović
- Stefan Ristovski
- Leonard Zuta
- Goodness Ajayi
- Jamilu Collins
- Gerald Diyoke
- Ayotunde Ikuepamitan
- David Nwolokor
- Solomon Theophilus
- Rúben Lima
- Florentin Matei
- Mario Gavranović
- Ivan Martić
Poznati treneri
- Vladimir Beara
- Dragutin Spasojević
- Franjo Glaser
- Frane Matošić
- Luka Kaliterna
- Ljubo Benčić
- Zvonko Jazbec
- Virgil Popescu
- Stevan Vilotić
- Mladen Vranković
- Miroslav Blažević
- Marcel Žigante
- Milorad Ognjanov
- Josip Skoblar
- Marijan Brnčić
- Antun Lokošek
- Ratomir Čabrić
- Stojan Osojnak
- Ostoja Simić
- Ilijas Pašić
- Vladimir Lukarić
- Milivoj Bračun
- Gojko Zec
- Ivica Šangulin
- Željko Mudrovičić
- Nenad Gračan
- Srećko Juričić
- Marijan Jantoljak
- Ranko Buketa
- Ivan Kocjančić
- Luka Bonačić
- Elvis Scoria
- Dragan Skočić
- Zlatko Kranjčar
- Ivan Katalinić
- Zvjezdan Radin
- Boris Tičić
- Predrag Stilinović
- Zlatko Dalić
- Mladen Mladenović
- Josip Kuže
- Alen Horvat
- Vjekoslav Lokica
- Robert Rubčić
- Zoran Vulić
- Mladen Ivančić
- Ivo Ištuk
Navijači
Sve je počelo daleke 1958. ponovnim ulaskom NK Rijeke u Prvu Jugoslavensku ligu kada je za Rijeku živio čitav grad. Povratku navijača s kvalifikacijskih utakmica u Kruševcu i Subotici na željezničkoj stanici prisustvovao je velik broj navijača, sa zastavama i transparentima u čast NK Rijeke. Pjevalo se i čekalo sa sve većom nestrpljivošću. Kada je Rijeka stigla, nastao je opći juriš. Igrači, trener Ognjanon, maser Otmarich i ostali pratioci podignuti su na ramenima navijača i trijumfalno nošeni ulicama centra grada. Takve primjere nalazimo u cijeloj povijesti navijanja u Rijeci. Sedamdesetih i početkom osamdesetih godina obilježile su prave navijačke fešte, cijela regija živjela je za utakmice. Po nekoliko stotina brodica okićenih zastavama znalo se naći na moru ispred Kantride, pale se baklje, pojavljuju prvi transparenti. Iako se svaka utakmica doživljava kao derbi spomenut ćemo samo najveće fešte pod hridima Kantride i na ulicama EVrope. Svi pamte odlazak 8000 Riječana na čelu sa zvončarima i Lovrnskom limenim glazbom u Beograd na finale kupa protiv Trepče, kada je beogradska štampa proglasila tifoze Rijeke najtemperamentnijim i najoriginalnijim navijačima. Zatim je tu nekoliko stotina navijača u Torinu, Madridu, Liegeu, Valladolidu... Rijeka je uz Hajduk i Dinamo uvjerljivo najpopularniji i najpraćeniji sportski klub u Hrvatskoj.
1987. grupica navijaća Rijeke odlučuje se nazvati Armada kako bi se organiziranije pristupilo navijanju, ali na žalost 90-ih godina radikalni desničari politiziraju tu skupinu i nameću promjenu imena kluba, vizualna rješenja i manifestacije koji nemaju nikakve veze sa poviješću kluba i grada Rijeke.
Zanimljivosti
Za vrijeme natjecanja u jugoslavenskim prvenstvima NK Rijeka je ostvarila rekord koji niti jedan drugi klub nije uspio oboriti sve do raspada države. Ona je imala najveći postotak osvojenih bodova u tadašnjoj drugoj ligi! Do ovog neobičnog rezultata se došlo u prvoj polovici sedamdesetih kada su postojale 4 druge lige i njihovi prvaci su igrali kvalifikacije za ulazak u prvu. NK Rijeka je tada tek u trećem pokušaju ušla u prvu ligu. Mit koji se stvorio oko tih rezultata je bio da su igrači bili motivirani novčanim bonusom da pobjeđuju. Ako bi ušli u prvu ligu imali bi puno manje pobjeda (i novčanih bonusa) pa su sabotirali kvalifikacije.
Sveukupno pod imenom NK Rijeka klub je proveo u tadašnjoj drugoj jugoslavenskoj ligi 7 godina (sezone 1954/55 - 1957/58 i 1970/71 - 1973/74) od kojih je 4 puta bila prvak i to tako da tijekom sedamdesetih godina nikada nije imala više od 3 poraza (kada je bila prvak).
Klub je dobio najvišu nagradu Hrvatskog nogometnog saveza, Trofej podmlatka, i to u prvoj godini dodjeljivanja nagrade, 1979.
NK Rijeka je 2008. godine izdala svoju monografiju pod nazivom Kantrida bijelih snova. Autor monografije je Marinko Lazzarich, a u njoj je detaljno opisana cijela povijest nogometnog kluba s Kantride, i to na 590 stranica, te s više od 830 fotografija.
Povezano
Vanjske veze
- NK Rijeka
- Armada Rijeka Arhivirano 2009-08-01 na Wayback Machine-u
- Forza Fiume
- ↑ Kramarsich, Igor (2020). Rijeka Bijelih Snova, Rijeka: Naklada Val d.o.o.. ISBN 9789538180149
- ↑ Sportske novosti - Nova monografija o Rijeci: Prvi put se tvrdi da je klub zapravo 40 godina stariji nego što se mislilo... (hr-hr). sportske.jutarnji.hr (2020-12-18). Preuzeto 2020-12-19.
- ↑ Istraživanje riječke nogometne povijesti: "NK Rijeka sigurno nije osnovana 1946. godine, poveznica s Fiumanom je jako čvrsta" (en) (2021-01-31).
- ↑ 'Kome smeta rođendan Rijeke, jubilarni dres, ponosna povijest, svi trofeji i blistava tradicija?' (hr).
- ↑ Za NK Osijek navija 5 % građana Hrvatske, osijek031.com, 6. listopada 2010., pristupljeno 18. srpnja 2020.
- ↑ Moranjak, Zlatko (2006). Rijeka nogometa, str. 30, Rijeka: VSDR. ISBN 953-7070-10-7
- ↑ 7,0 7,1 Povijest (hr).
- ↑ Riječani.com. Nogomet na ovim prostorima (hr). Archived from the original on 2020-09-29. Preuzeto 2021-10-18.
- ↑ dš (2021-08-21). Kome smeta ponosna povijest NK Rijeke i blistava tradicija nogometa na Kvarneru? (en-US).