NATO bombardovanje zgrade Radio-televizije Srbije

NATO bombardovanje zgrade Radio-televizije Srbije (RTS) dogodio se 24.4. 1999. tijekom NATO bombardovanja SR Jugoslavije, odnosno tijekom šireg sukoba u sklopu Kosovskog rata. Te noći projektil američkog ratnog aviona NATO pakta pogodio je zgradu RTS-a.[1] Poginulo je 16 osoba, dok je nekadašnji direktor Radio-televizije Srbije osuđen zbog odgovornosti za pogibiju 16 radnika RTS-a jer nije pokrenuo evakuaciju iz zgrade iako je navodno znao da će doći do napada.

NATO bombardovanje zgrade Radio-televizije Srbije
Bombardovanje zgrade RTS-a

RTS nakon napada
Lokacija Beograd,  SR Jugoslavija
Datum 24. IV 1999.
2:20 ujutro
Meta RTS
Vrsta napada napad projektilom
Mrtvih 16[1]
Ranjenih 16[1]
Počinitelji NATO
Motiv zaustavljanje i prekid Miloševićeve propagande

NapadUredi

Napad se odigrao 24.4. 1999. oko 2:20 ujutro. Među ubijenima su bili zaposlenici za šminku, kamerman, montažer, urednik programa, tri stražara i drugi. Oko 200 ljudi je bilo u zgradi tijekom bombardiranja.[1] Napad je trebao biti izveden još 12.4., ali je odgođen zbog francuskog protivljenja i upitnosti legitimnosti vojne mete. NATO se opravdava da su navodno dali unaprijed upozorenje o napadu zapadnim medijima, ali niti jedan medij nije najavio taj napad a i srbijanska vlada je navodno saznala da će doći do napada.[2]

TumačenjaUredi

Nacrt Pravila o ograničenju opasnosti kojima je izloženo civilno stanovništvo tijekom rata Međunarodnog odbora Crvenog križa iz 1956. u paragrafu 7 navodi da legitimne vojne mete mogu postati "instalacije za emitiranje TV stanica, telefonskih i telegrafskih veza od fundamentalnog vojnog značenja",[2] ali kako napad NATO-pakta na SR Jugoslaviju nije izvršen objavom rata, pravna struka dvojako tumači kao i tumačenje sintagme fundamentalni vojni značaj. Iz tog razloga Human Rights Watch (HRW) je kritizirao ovakav potez NATO-a koji nije doveo do konkretne ili izravne vojne prednosti zbog čega bi RTS bila legitimna meta. Po HRW-u, nema opravdanja da se napadne cijeli urbani studio a ne samo TV odašiljaš.[2] Sian Jones, stručnjak za područje Balkana Amnesty Internationala (AI), je izjavio:

Bombardiranje zgrade RTS je bio najmjerni napad na civilni objekt te stoga tvori ratni zločin.[1]

NATO oficiri su izjavili da je RTS bio legitimna meta jer je bio izvor ratnohuškačke propagande koju je vodio tadašnji predsjednik SR Jugoslavije, Slobodan Milošević.[1] Prema mnogim analitičarima osnovni razlog NATO napada na Srbiju je čisto strateške naravi, rušenje Miloševićevog nacionalističkog režima i uspostava vlasti koja bi uvela tu zemlju u tzv. Euroatlantsku integraciju (stavljanje pod NATO pakt i ulazak i EU) kao što je učinjeno sa svim istočnoevropskim državama osim Miloševićeve "Jugoslavije" i Bosne i Hercegovine. Ratnu eskalaciju koju je poduzeo NATO pakt s presedanom, bez dozvole UN-a, izazvao je jako oštre kritike novinara i komentatora zapadnoevropskih medijskih kuća (poput BBC-newsa, Raija), da bi se nakon pet dana ukinuli svaki komentari i sve TV mreže (DW, Euronews, RAI, BBC) objavljuju potpuno identične vijesti i komentare o opravdanosti bombardiraju u režiji CNN-a. Od tih unisonih tonova "demokratskog svijeta" jedino je odskakala RTS koji taj napad nije dočekala benevolentno nego je usmjerila animozitet prema agresoru, što bi učinile sve zemlje svijeta kod ovakve agresije, bez obzira na poredak koji u njima vlada. Kako zemlja, koja je prisiljena braniti se, može širiti ratnohuškačku propagandu, a ne agresor, poznato je samo NATO-vim oficirima.

Popis poginulihUredi

Poginulo je 16 osoba u zgradi RTS-a:[3]

  • Aleksandar Deletić (30), kamerman
  • Branislav Jovanović (50), glavni tehničar
  • Darko Stoimenovski (25), pomoćni tehničar
  • Dejan Marković (39), stražar
  • Dragan Tasić (29), električar
  • Dragorad Dragojević (27), stražar
  • Ivan Stukalo (33), tehničar
  • Jelica Munitlak (27), šminka
  • Ksenija Banković (27), miksanje slike
  • Milan Joksimović (47), stražar
  • Milovan Janković (59), mehaničar
  • Nebojša Stojanović (26), glavni tehničar
  • Siniša Medić (32), produkcijski dizajn
  • Slaviša Stevanović (32), tehničar
  • Slobodan Jontić (54), režiser
  • Tomislav Mitrović (61), urednik programa

Pravne posljediceUredi

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) sastavio je 2002. izvještaj nazvan "Zavšni izvještaj Tužioca komisije sastavljene za analizu NATO bombardovanja protiv SR Jugoslavija". U izvještaju je spomenut i napad na RTS:

Iako znanje jugoslovenskih službenika o skorom napadu ne lišava NATO njegove obveze prethodnog upozorenja civila prema članku 57(2), može biti da je jugoslovenska vlada dijelom i sama odgovorna za civilne žrtve ovog napada, a to sugerira da je prethodna obavijest NATO-a bila dovoljna pod tim okolnostima... Pošto je napad bio usmjeren na prekid mreže komunikacija, bio je legalno prihvatljiv... Žrtve su bile, nažalost visoke, ali se ne čini da su bile najmjerno nesrazmjerne.[4]

Dušan i Zoran Marković su u predmetu Marković vs. Italija tužili Italiju Europskom sudu za ljudska prava jer je, kao članica NATO saveza, "Italija igrala važnu političku i logističku potporu" u NATO napadima na SRJ iz italijanskih vojnih baza, te su stoga zahtijevali odštete od italijanske vlade. Italijanski sudovi su odbili njihovu tužbu, a Europski sud je utvrdio da time nisu prekšena nikakva ljudska prava.[5]

2002., Dragoljub Milanović, nekadašnji direktor Radio-televizije Srbije, osuđen je zbog odgovornosti za pogibiju 16 radnika RTS-a tijekom napada 1999., a u presudi se navodi da nije preduzeo mere da se zaposleni te noći zaštite i evakuišu iz zgrada. Nezavisno udruženje novinara Srbije osudilo je bombardovanje RTS-a, ali je izjavilo da "nema sumnje da je tadašnji režim u Srbiji, uz pomoć rukovodstva RTS, žrtvovao 16 nedužnih ljudi".[6]

Usporedba sa napadom na Charlie HebdoUredi

2015. Noam Chomsky je usporedio bombardovanje zgrade RTS-a sa napadom na redakciju lista Charlie Hebdo i ukazao na navodnu dvoličnost zapadnih medija i političara jer 1999. "nije bilo demonstracija ili krika zgroženosti, niti povika Mi smo svi RTS, kao što je to bilo sa sloganom Je suis Charlie".[7] (nedostaje obrazloženje Chomskog)

Čedomir Petrović je u otvorenom pismu odgovorio Chomskom te osudio takvu usporedbu:

Da je predsednik Francuske François Hollande znao za napad na redakciju lista Charlie Hebdo, digao bi celu zemlju na noge, naredio hitnu evakuaciju ugroženih i blokadu čitavog kraja. Ovde je bilo sve drugačije. Ovde su ubice molile boga da bude što više žrtava jer će se tako u svetu dobiti slika o Srbiji kao mučenoj zemlji u kojoj čak ubijaju i radnike televizije...Zašto se gospodin Chomsky upustio u ovu izgubljenu i kompromitujuću avanturu, zna samo on, a možda i još neko.[8]

Pisac Andrej Nikolaidis otišao je korak dalje i napisao ironičar komentar na Chomskovu usporedbu:

Ja sam sto puta ljudima ovih dana pričao: Šta misliš, koliko je nevinih novinara stradalo u bombardovanju Dresdena i Berlina? Pa niko po Evropi nije noso majice "svi smo mi Goebbelsovi novinari".[9]

Navedeni primjeri panegirka bombardiranju i negativne ostrašćenosti na primjedbu vodećeg američkog intelektualca samo govore o intelektualnoj nemoći "polemičara" koji zaboravljaju ili ne znaju da je na Charlie Habdo bačena fatva i da su islamski fundamentalisti najavili odemazdu, kao što je i NATO najavio svoju, a da nikakve mjere zaštite ili evakuacije redakcije nisu poduzete. Po ostrašćenim umovima vjerojatno francuske vlasti nisu ništa poduzele kako bi se prikazale svijetu kao mučenička demokracija? Zašto Francuzi nisu isto tako optužili vlasnika i direktora Charlie Habdoa "zbog nepoduzimanja mjera evakuacije i zaštite" samo je njima znano,

PovezanoUredi

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Amnesty International (23.4. 2009). "No Justice for the Victims of NATO Bombings". Arhivirano iz originala 15.5. 2015. http://web.archive.org/web/20090716164517/http://www.amnesty.org/en/news-and-updates/news/no-justice-victims-nato-bombings-20090423. 
  2. 2,0 2,1 2,2 "The Crisis in Kosovo". Human Rights Watch. Arhivirano iz originala 15.5. 2015. http://web.archive.org/web/20141022190610/http://www.hrw.org/reports/2000/nato/Natbm200-01.htm. 
  3. "Porodice poginulih radnika RTS-a iznose nove dokaze". Radio slobodna Evropa. 30.4. 2009. http://www.slobodnaevropa.org/content/rts/1619368.html. 
  4. "Final Report to the Prosecutor by the Committee Established to Review the NATO Bombing Campaign Against the Federal Republic of Yugoslavia (paragraf 77-80)". Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). 2002. http://www.icty.org/sid/10052. 
  5. "Grand Chamber Judgement - Markovic and Others vs. Italy". Europski sud za ljudska prava. 14.12. 2006. http://hudoc.echr.coe.int/sites/eng/pages/search.aspx?i=001-78623. 
  6. "Milanović izašao iz zatvora". RTS. 31.8. 2012. http://www.rts.rs/page/stories/sr/story/125/Dru%C5%A1tvo/1165494/Milanovi%C4%87+iza%C5%A1ao+iz+zatvora.html. 
  7. "Chomsky: Paris attacks show hypocrisy of West's outrage". CNN. 20.1. 2015. http://edition.cnn.com/2015/01/19/opinion/charlie-hebdo-noam-chomsky/. 
  8. Čedomir Petrović (23.1. 2015). "Zašto mi nismo RTS". http://www.e-novine.com/stav/115553-Zato-nismo-RTS.html. 
  9. Andrej Nikolaidis (26.1. 2015). "Jes' čuo šta kaže doktor Čomski?". e-novine. http://www.e-novine.com/stav/115636-Jes-kae-doktor-omski.html.