Murder on the Orient Express (film, 1974)

(Preusmjereno sa Murder on the Orient Express (1974))
Murder on the Orient Express
Prijevod Ubojstvo u Orient Expressu
Žanr kriminalistički
Režija Sidney Lumet
Produkcija John Brabourne
Richard B. Goodwin
Scenario Paul Dehn i Anthony Shaffer (nepotpisan) prema knjizi Agathe Christie
Uloge Albert Finney
Anthony Perkins
Sean Connery
Ingrid Bergman
Michael York
Vanessa Redgrave
Lauren Bacall
Jacqueline Bisset
Jean-Pierre Cassel
John Gielgud
Martin Balsam
Richard Widmark
Muzika Richard Rodney Bennett
Premijera 24. novembar 1974 (1974-11-24)
Jezik engleski jezik
Trajanje 128 minuta
Država  Ujedinjeno Kraljevstvo
Kompanija
Studio EMI Films
Distributer Paramount Pictures
Budžet £554,100
Zarada $35,733,867[1]
Tehnička ekipa
Fotografija Geoffrey Unsworth
Montaža Anne V. Coates
Murder on the Orient Express na Internet Movie Database

Murder on the Orient Express (srpskohrvatski: Ubojstvo u Orient Expressu) je britanski kriminalistički film iz 1974. godine temeljen na istoimenom romanu britanske spisateljice Agathe Christie. Film je režirao Sidney Lumet prema scenariju Paula Dehna, a okupio je zvjezdani glumački ansambl kojeg su činili Albert Finney, Lauren Bacall, Ingrid Bergman, Sean Connery, John Gielgud, Vanessa Redgrave, Michael York, Jacqueline Bisset, Anthony Perkins i Wendy Hiller. Radnja filma smještena je u slavnom Orient Expressu, koji usred mećave zapne u snijegu negdje u Jugoslaviji; jedan od gostiju biva ubijen, a slavni belgijski detektiv Hercule Poirot, koji je igrom slučaja postao jedan od putnika, mora razotkriti zakulisne intrige i povijest jedne obiteljske tragedije kako bi riješio slučaj.

Službeni slogan filma bio je: Najbolja postava sumnjivih likova ikad upletenih u ubojstvo.

Murder on the Orient Express bio je, kao i većina Lumetovih filmova, kritički i komercijalni uspjeh, zaradivši oko $35,700,000[2] u odnosu na relativno niski budžet od samo $1,400,000.[3] Uz to, zaradio je čak šest nominacija za Oscara, postavši tako prvi i jedini film temeljen na priči Agathe Christie o Herculeu Poirotu koji je nominran za Oscara; od šest nominacija, film je osvojio samo jednu nagradu, onu za sporednu žensku ulogu, koja je uručena Ingrid Bergman. Sama Agatha Christie, koja uglavnom nije voljela adaptacije svojih djela, rekla je kako su Witness for the Prosecution i ovaj film jedini koje je aktivno voljela.[4]

SinopsisUredi

Upozorenje: Slijede detalji zapleta ili kompletan opis.

Ubojstvo g. RatchettaUredi

Nakon što je riješio slučaj na Bliskom istoku, Poirot (Albert Finney) se vraća u Britaniju kao jedan od putnika u Orient Expressu. Tijekom putovanja, detektiv susreće svog prijatelja Bianchija (Martin Balsam), jednog od direktora kompanije koja je vlasnica linije kojom putuju. Vlak je neuobičajeno pun za ovo doba godine: svi kupei prve klase su popunjeni. Nedugo nakon odlaska iz Konstantinopola, bogati američki biznismen Ratchett (Richard Widmark) pokušava unajmiti Poirota za $15,000 zbog brojnih prijetnji smrću koje je dobio, ali Poirot slučaj smatra nezanimljivim te ga odbija. Te noći, vlak je zameten u mećavi na Balkanu. Sljedećeg jutra, Ratchett je pronađen izboden u svom kupeu.

Poirot i Bianchi rade zajedno kako bi riješili slučaj. Također, iskoriste pomoć Dr. Constantina (George Coulouris), grčkog liječnika koji je spavao u drugom vagonu zajedno s Bianchijem te tako nije mogao počiniti ubojstvo. Pierre Michel (Jean-Pierre Cassel), srednjovječni francuski kondukter također pomaže u istrazi, iako je i sam osumnjičen. Poirot uskoro otkriva da Ratchett nije onaj za kog se izdavao. Žrtvina kriminalna prošlost otkriva jasan motiv, čak i opravdanje, za ubojstvo, ali tko je ubojica?

Potraga za ubojicomUredi

Autopsija Dr. Constantina otkriva kako je Ratchett zadobio 12 ubodnih rana različitih karakteristika. Jedna ili dvije bile su gotovo posjekotine, ali najmanje 3 su mogle uzrokovati smrt.

Zaustavljeni sat u žrtvinom džepu i Poirotova rekonstrukcija kretanja od prethodne noći otkriva kako je žrtva ubijena oko 1:15 ujutro. Vlak je već bio zaustavljen i okružen svježim snijegom. Tragova u snijegu nema, a svi kupei su zaključani, što znači da je ubojica gotovo sigurno među putnicima vagona u kojemu je ubijen Ratchett.

Ipak, što je najvažnije, Poirot otkriva da je Ratchett zapravo Cassetti, gangster koji je 5 godina ranije (1930.) organizirao i izveo otmicu Daisy Armstrong, bebe bogatog umirovljenog britanskog pukovnika koji se sa suprugom Amerikankom smjestio u Sjedinjenim Državama. Brutalni otmičari zahtijevali su visoku otkupninu u zamjenu za bebu, a kada je ova isplaćena, svejedno su ubili bebu. Shrvana tugom po otkriću kćerina trupla, gospođa Armstrong doživjela je preuranjeni porod i preminula tijekom istog, rodivši mrtvo dijete. Sluškinja Paulette, koja je krivo optužena kao suučesnica, počinila je samoubojstvo. Pukovnik Armstrong, shrvan tragedijama, također je počinio samoubojstvo nekoliko godina kasnije. Cassettijev pomoćnik uhapšen je i pogubljen, a Cassetti je nakon izdaje partnera pobjegao iz zemlje s otkupninom te se tek na dan pogubljena otkrilo da je on vođa operacije. Ovaj slučaj temeljen je na stvarnom slučaju otmice djeteta pilota Charlesa Lindbergha.

Nakon utvrđivanja činjenica, Poirot, Bianchi i doktor pozivaju putnike jednog po jednog kako bi ih ispitali.

OsumnjičeniUredi

Kada se isključe Poirot i njegovi prijatelji, koji su automatski eliminirani kao osumnjičenici, kao i mrtvi Amerikanac, u vlaku ostaje 13 osoba koji se postavljaju kao osumnjičenici u ubojstvu postarijeg američkog putnika:

Motiv(i)Uredi

Nakon što ispita svakog osumnjičenog, Poirot ih sve okupi u vagonu za jelo kako bi im prezentirao rješenje zločina. Zaključio je kako postoje dva moguća rješenja ovog kompleksnog slučaja. Prvo, koje naziva jednostavnim rješenjem, temeljeno je na dokazima koje su osumnjičeni podmetnuli kako bi Ratchettovo/Cassetijevo ubojstvo izgledalo kao mafijaški okršaj s ciljem obmanjivanja istražitelja. Ipak, Poirot osumnjičenima prezentira i drugo rješenje, koje naziva kompleksnijim od prethodnog, prema kojem je svaki od putnika u vagonu Calais, uključujući i Michela, imao nekakve veze sa slučajem Armstrong, a time i dovoljno motiva:

  • McQueen je sin okružnog tužitelja koji je vodio slučaj i bio blizak prijatelj gospođe Armstrong;
  • Beddoes je bio vojni suradnik pukovnika Armstronga i obiteljski batler;
  • Gospođica Debenham je bila tajnica gospođe Armstrong;
  • Arbuthnott je bio Armstrongov prijatelj iz vojske;
  • Princeza Dragomiroff je kuma Sonie Armstrong;
  • Gospođica Schmidt je bila kuharica u kući Armstrongovih;
  • Grofica Andrenyi je sestra gospođe Armstrong;
  • Grof Andrenyi je zet gospođe Armstrong;
  • Gospođica Ohlsson je bila Daisyjina dadilja;
  • Gospođa Hubbard je majka gospođe Armstrong;
  • Foscarelli je bio Armstrongov vozač;
  • Hardman je, u to vrijeme, bio policajac koji je bio zaljubljen u Paulette;
  • Michel je Paulettein otac;

Ratchetta su uspavali Beddoes i McQueen, što ga je onesposobilo i omogućilo izvršenje zločina. Svaki od 13 putnika počinio je ubojstvo zadavši Ratchettu jedan ubod u prsa, čime je objašnjen različit karakter ubodnih rana.

Nakon što Poirot prezentira rješenje slučaja, svi u vagonu su kao ošamućeni. Detektiv tada predloži da Bianchi odluči koje će rješenje prikazati policiji: jednostavno ili kompleksno. Bianchi odluči kako će jednostavno rješenje biti i više nego dovoljno za lokalnu policiju i da je Ratchett zaslužio sve što je dobio. Nakon dogovorenog zataškavanja, Poirot prihvati odluku i odlazi izvijestiti policiju, iako priznaje da će imati grižnju savjesti.

Raspored putnika u vagonu Calais:

    Hodnik  
Vagon Atena-Pariz Michel 16. Hardman 15. Arbuthnot 14. Dragomiroff 13. R. Andrenyi 12. E. Andrenyi 3. Hubbard 2. Ratchett 1. Poirot 10. Ohlsson
11. Debenham		 8. Schmidt
9.		 6. MacQueen
7.		 4. Beddoes
5. Foscarelli		 Vagon za jelo
  Kupe prve klase (1 osoba)
  Kupe druge klase (2 osobe)
  Kupe u kojem se dogodilo ubojstvo (prva klasa)

Glumačka postavaUredi

ProdukcijaUredi

RazvojUredi

Agatha Christie bila je izrazito nezadovoljna nekolicinom adaptacija njezinih djela iz 60-ih godina te je, navndno, bila nevoljko prodalava prava na nove adaptacije. Kadas su Nat Cohen, predsjednik kuće EMI Films, i producent John Brabourne pokušali dobiti prava za ovu adaptaciju, smatrali su kako će im biti potreba pomoć Lorda Mountbattena od Burme, člana kraljevske obitelji i Brabourneovog punca, prilikom otvaranja teme. Kako je kasnije otkrio njezin suprug, Max Mallowan, "Agatha je, osobno, uvijek bila alergična na adaptacije njezinih knjiga na filmu, ali je uvjerena da nevoljko pristane na ovu". Agatha Christie je navodno pristala na ovu adaptaciju jer su joj se sviđali Brabourneovi ranije producirani filmovi Romeo and Juliet i Tales of Beatrix Potter.[4]

Odabir glumacaUredi

 
Albert Finney kao Hercule Poirot tokom snimanja filma.

Gwen Robyns, autorica biografije Agathe Christie, navodi kako je spisateljica rekla sljedeće: "Dobro je urađen, osim jedne pogreške. Bio je to Albert Finney kao moj detektiv, Hercule Poirot. Napisala sam kako ima najbolji brk u Engleskoj, a u filmu nije bilo tako. Mislim da je to šteta—zašto ga ne bi imao?"[5]

Ostali glumci željno su prihvaćali uloge. Lumet je prvo išao kod Seana Conneryja, koji je priznao da mu je Lumet "glupavo laskao", kazavši da će, ako dobiju najveću zvijezdu, ostali odmah pristati. Ingrid Bergman je inicijalno predložena za ulogu princze Dragomiroff, međutim glumica je osobno tražila ulogu Grete Ohlsson. Lumet je to prokomentirao ovako:

Ona je bila izabrala malu ulogu i nisam ju mogao uvjeriti da promijeni mišljenje. Bila je simpatično tvrdoglava, ali i dalje tvrdoglava ... S obzirom da joj je uloga bila tako mala, odlučio sam joj dati jednu veliku scenu, u kojoj priča gotovo pet minuta bez prestanka, sve u jednom kontinuiranom kadru. Mnogo glumica oklijevalo bi oko toga. Nju je ideja oduševila i maksimalno ju je iskoristila. Prikazala je cijelu paletu emocija. Nikada nisam vidio ništa takvo.[6]:246–247

Ingrid Bergman je u konačnici dobila i Oscara za svoju ulogu Grete Ohlsson, što joj je bio posljednji Oscar u bogatoj i plodnoj karijeri.

Cjelokupni budžet filma, koji je iznosio £554,100, financirala je kuća EMI Films.[3]

SnimanjeUredi

Unsworth je film snimao koristeći Panavision kamere. Interijeri su snimani u prostorijama studija Elstree, dok su eksterijeri mahom snimani u Francuskoj tokom 1973. godine; željeznička radionica nedaleko od Pariza iskorištena je za scene istanbulskog kolodvora. Scene vlaka kako prolazi kroz Srednju Europu snimane su u planinama Jure na tada nedavno zatvorenoj pruzi od Pontarliera do Gilleya, dok su scene vlaka zatrpanog u snijegu snimane nedaleko od Montbenoîta.[7] Nekoliko tjedana prije snimanja, produkcija se bojala da količina snijega neće biti dovoljna za uvjerljivo snimanje scena zatrpanog vlaka tako da su bili spremni dovesti velike količine snijega neovisno o visokim troškovima. Međutim, večer prije snimanja napadalo je toliko snijega da dodatni snijeg nije bio potreban, što se pokazalo dobrim jer su kamioni koji su ga trebali dovesti i sami zapeli u snijegu negdje na putu.[8]

Luksuzni vagon za jelo, u kojem je sniman dio scena, danas se nalazi u muzeju u grčkom Solunu.

MuzikaUredi

Tema "Orient Express", koju je komponirao Richard Rodney Bennett, kasnije je prerađena u orkestralnu suitu te je izvođena i snimana mnogo puta. Na originalnom soundtracku za film izveo ju je orkestar Kraljevske operne kuće pod dirigentskom palicom Marcusa Dodsa; klavir je na snimci svirao sam Bennett.

KritikeUredi

Box OfficeUredi

Murder on the Orient Express imao je svoju premijer u Ujedinjenom Kraljevstvu 24. studenog 1974. godine. Film je bio izrazito uspješan na box officeu s obzirom na skromni budžet od oko $1,4000,000, zaradivši preko $35,700,000 u Sjevernoj Americi. Po zaradi je bio 11. najuspješniji film 1974. godine. Nat Cohen je jednom prilikom rekao da je ovo bio prvi film u potpunosti financiran od strane britanskog studija koji je bio na vrhu tjednog box officea u Sjedinjenim Državama.

Ocjene kritičaraUredi

Film je izrazito dobro prošao i kod kritičara, koji su nahvalili film. Na portalu Rotten Tomatoes, film ima status "fresh" filma uz 90% pozitivnih ocjena i s prosječnom ocjenom 7.71/10, uz konsenzus: "Ubojstvo, intrige i zvjezdana postava čine ovu stilski profinjenu adaptaciju romana Murder on the Orient Express jednu od najboljih adaptacija Agathe Christie koja je ugledala filmsko platno".[9] Roger Ebert dao je filmu tri od četiri zvjezdice, navodeći da "pruža dobru zabavu, visoki stil i emotivni pozdrav jednom ranijem periodu filmskog stvaralaštva".[10] Vincent Canby, tadašnji glavni kritičar New York Timesa, također je pohvalio film.[11]

Mišljenje Agathe ChristieUredi

Iako nije gajila simpatije prema svojim adaptacijama, Agatha Christie rekla je kako joj je ovaj film, uz Witness for the Prosecution, jedini što ga je doista aktivno voljela.[4]

NagradeUredi

Godina Nagrada Kategorija Ishod Primatelj(i) Bilješke
1974. Nagrade Nacionalnog odbora za recenziju filmova Top deset filmova Osvojeno Murder on the Orient Express Drugo mjesto, iza filma The Conversation.
1975. Oscar Najbolji glumac Nominacija Albert Finney
Najbolja sporedna glumica Osvojeno Ingrid Bergman
Najbolji adaptirani scenarij Nominacija Paul Dehn
Najbolja fotografija Nominacija Geoffrey Unsworth
Najbolja kostimografija Nominacija Tony Walton
Najbolja originalna glazba Nominacija Richard Rodney Bennett
Nagrada BAFTA Najbolji film Nominacija John Brabourne, Richard Goodwin
Najbolji glumac Nominacija Albert Finney
Najbolja režija Nominacija Sidney Lumet
Najbolji sporedni glumac Osvojeno John Gielgud
Najbolja sporedna glumica Osvojeno Ingrid Bergman
Najbolja fotografija Nominacija Geoffrey Unsworth
Najbolja montaža Nominacija Anne V. Coates
Najbolja filmska glazba Osvojeno Richard Rodney Bennett
Najbolja scenografija Nominacija Tony Walton
Najbolja kostimografija Nominacija Tony Walton
Nagrada Ceha američkih redatelja Izvanredno redateljsko postignuće na filmu Nominacija Sidney Lumet
Nagrada Edgar Najbolji filmski scenarij Nominacija Paul Dehn
Filmska nagrada Evening Standard Najbolji film Osvojeno Sidney Lumet
Najbolji glumac Osvojeno Albert Finney
Najbolja glumica Osvojeno Wendy Hiller
Nagrada Ceha scenarista Velike Britanije Najbolji britanski scenarij Osvojeno Paul Dehn
1976. Nagrada Grammy Album najbolje originalne glazbe za film ili televizijsku miniseriju Nominacija Richard Rodney Bennett
2005. Nagrada Satellite Najbolji klasični DVD Nominacija Murder on the Orient Express

Ostavština u sklopu filmova o PoirotuUredi

Ovaj film zapravo je označio početak serije tzv. "all-star adaptacija" romana Agathe Christie koje su se pojavile tijekom 1970-ih i početkom 1980-ih. Ostala tri naslova bila su Death on the Nile, The Mirror Crack'd i Evil under the Sun. Također, ovo je jedini film u kojem je Poirota tumačio Albert Finney i jedini film koji je liku Herculea Poirota donio nominaciju za Oscara. U ostalim filmovima poslije ovog, Poirota je tumačio Peter Ustinov.

Vidi iUredi

IzvoriUredi

  1. ↑ „Murder on the Orient Express, Box Office Information”. The Numbers. http://www.the-numbers.com/movies/1974/0MOOE.php. Pristupljeno 05-01-2012. 
  2. ↑ "Boost for studios", The Guardian 9 July 1975: 5.
  3. ↑ 3,0 3,1 "Can film-makers Carry On?", Bell, Brian. The Observer 11 August 1974: 11.
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 Mills, Nancy. The case of the vanishing mystery writer: Christie liked only two of the 19 movies made from her books. Chicago Tribune 30 October 1977: h44.
  5. ↑ Sanders, Dennis and Len Lovallo. The Agatha Christie Companion: The Complete Guide to Agatha Christie's Life and Work, (1984), pgs. 438–441. Subscription required ISBN 978-0425118450
  6. ↑ Chandler, Charlotte (February 20, 2007). Ingrid: Ingrid Bergman, A Personal Biography. New York: Simon & Schuster. str. 19, 21, 294. ISBN 978-1416539148. https://books.google.com/books?id=PyDOIThaF0EC&q=orient+express. 
  7. ↑ Trains Oubliés Vol.2: Le PLM by José Banaudo, p. 54 (French). Editions du Cabri, Menton, France
  8. ↑ DVD documentary "Making Murder on the Orient Express: The Ride"
  9. ↑ Movie Reviews for Murder on the Orient Express. Rotten Tomatoes. Retrieved 13 November 2017.
  10. ↑ Roger Ebert reviews Murder on the Orient Express. Chicago Sun-Times. Retrieved 23 September 2012.
  11. ↑ Canby, Vincent (25 November 1974). „Crack 'Orient Express' Clicks as Film”. The New York Times. https://www.nytimes.com/movie/review?res=9D01EED7133BE63BBC4D51DFB767838F669EDE. 

Eksterni linkoviUredi

  Članak Murder on the Orient Express (film, 1974) je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Murder_on_the_Orient_Express_(film,_1974)&oldid=41050624