Mučeništvo Polikarpovo

Mučeništvo Polikarpovo (latinski: Martyrium Polycarpi) je tekst koji opisuje smrt ranog kršćanskog vođe i apostolskog oca Polikarpa iz Smirne u 2. vijeku, a koji se smatra najstarijim opisom kršćanskog mučeništva od strane očevica.

Oblik spisa je epistolarni: to je pismo koje šalje »Crkva Božja koja boravi u Smirni Crkvi Božjoj koja boravi u Filomeliumu i svim zajednicama svete i katoličke Crkve koje su na svakom mjestu« (Mart. Pol., introd.), da Crkvu u Filomeliumu, na njezinu želju, s više potankosti izvijesti o mučeništvu svoga biskupa Polikarpa: ujedno se izražava molba, neka se poslanica pošalje dalje, u udaljenije Crkve (c. 20). Spis je napisao neki Marcion, član Crkve u Smirni, malo poslije smrti sv. Polikarpa, tj. ubrzo poslije 22. veljače 156. Euzebije Cezarejski u svojoj Hist. eccl. (4, 15) rezimira gl. 1—7, a u cjelini prenosi gl. 8—19. Tekst je sačuvan u šest grčkih kodeksa, ali koji nisu bez problema. Prema spisu, Polikarpa je sudio prokonzul Status Ouadratus. Polikarp se, kad je buknuo progon, bio sklonio u jedan zaselak kod Smirne. Mnoštvo je zahtijevalo njegovo suđenje. Njegovo je boravište izdao jedan rob, i policija ga je došla uhititi, te je doveden u Smirnu u stadion. Budući da je borba sa životinjama bila završena, osuđen je na lomaču. Kad ga vatra nije odmah spalila, poslan je confector da ga probode. Od krvi se vatra pogasila. Tijelo nije predano kršćanima, da »ne bi napustili raspetoga, pa počeli iskazivati kult ovome«, nego je spaljeno. Kršćani su ipak sabrali ostatke kostiju da ih sahrane na dostojnom mjestu kamo će dolaziti da slave njegovu obljetnicu. Iz formulacije toga mjesta o budućem proslavljivanju godišnjice zaključuje se, da je spis napisan prije prve godišnjice Polikarpove smrti. Martyrium Polycarpi svjedoči da su kišćani iskazivali štovanje mučenicima, a spis je važan i za teologiju mučeništva kao nasljedovanja Kristova. Kršćani se Kristu klanjaju kao Sinu Božjem, a mučenicima iskazuju čast kao učenicima i nasljedovateljima Kristovima. U spisu nalazimo veoma lijepu molitvu, koju Polikarp moli prije smrti, a koja je veoma važna i za teologiju i za liturgiju.

U novije vrijeme je H. Grégoire pokušao dokazati, da se Polikarpovo mučeništvo dogodilo 23. veljače 177, pod carem Markom Aurelijem, iste godine kad i mučeništvo Lionskih mučenika, a u vrijeme kad se već pojavila montanistička sljedba. I Euzebije stavlja mučeništvo Polikarpovo u vrijeme Marka Aurelija, ali ranije."[1]

Vidi jošUredi

IzvoriUredi

  1. Tomislav J. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske literature, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1976., str. 213