Mongolsko Carstvo

(Preusmjereno sa stranice Mongolsko carstvo)

Mongolsko Carstvo (Mongolыn Эzэnt Gүrэn) bilo je najveća kopnena država u povijesti i druga uopće po veličini poslije Britanskog Carstva (koje je bilo veće za 3 milijuna km²). Pokrivalo je teritorij od preko 33 milijuna km² na vrhuncu svoje moći i imalo je oko 100 milijuna stanovnika. Mongolsko Carstvo osnovao je Džingis Kan 1206. godine.

Razvoj Mongolskog Carstva

Mongolska vojska je najvjerojatnije brojila preko 200.000 vojnika. Sklapali su saveze sa nomadskim i drugim narodima u Aziji. Počela je kao mongolska nacija Mongola, Naimana, Uigura i Merkita. Osvojili su Kinu, Bliski istok i neke europske regije. Mongolskim carstvom vladao je Veliki Kan ili Kagan. Poslije smrti Monge Kana, Mongolsko Carstvo se podijelilo na: Juan dinastiju, Ilkanat, Čagatai Kanat i Zlatnu hordu. Stoljećima su Mongoli živjeli nomadskim životom na stepama ili travnjacima u Aziji. Iznenada su, tijekom 13. stoljeća, izbili na svjetsku scenu. Predvođeni Džingis- kanom, Mongoli su stvorili prostrano carstvo koje se protezalo Europom i Azijom. Bili su bezobzirni vojnici koji su svaki zaposjednuti grad pretvorili u prah i pepeo. Ipak je njihovo carstvo doživjelo cijelo stoljeće mira. Cvala je trgovina duž Puta svile između Kine i Europe, a Kina je ujedinjena nakon dugo godina razjedinjenosti. Njihovo carstvo je kratko trajalo i raspalo se smrću Kublaj Kana 1294. godine.

Osnivanje carstva

uredi
Džingis-kan

Godine 1206. sastao se kuriltai (skupština) mongolskih plemena i proglasio Temujina, vođu mongolskih plemena, vrhovnim vladarom >> svih koji su lutali u pustanim šatorima <<. Nadjenuli su mu ime Džingis Kan, >> princ svega što leži između dva oceana <<. Godine 1279. vladali su carstvom koje se protezalo od srednje Europe duž starog Puta svile do Tihog oceana.

  • Jurte

Mongoli su živjeli u jurtama (šatorima). Bile su načinjene od kože i ručno tkane tkanine nategnute preko drvenog okvira i lako se rasklapale.

Mongolski ratnici

uredi

Mongoli su bili vješti i okretni konjanici koji su dnevno mogli prevaliti više od 160 km. Jahali su malene konje koje su odabrali radi njihove sposobnosti da izdrže veliku hladnoću, a mogli su i brzo trčati na kratkim udaljenostima. Njihovi jahači imali su lagano oružje. Koristili su lukove i strijele što su mogle probiti neprijateljov oklop.

Borba

uredi

Mongoli su u borbi bili zaplotnjački i lukavi, tjerajući konje bez jahača u neprijateljske linije radi zastrašivanja, te vezujući na konje napunjene vreće da bi njihove vojske izgledale veće. Omiljena taktika bila je hinjeno povlačenje kojim se neprijatelja mamilo u zasjedu. Pohod Džingis-kana na zapad 1219. godine pretvorio je središnju Aziju u gomilu zadimljenih ruševina. Buhara, Samarkand, Herat i Balkh, sve veliki gradovi, svaki s više od milijun stanovnika, bili su pretvoreni u pepeo. Godine 1258. Hulagu je osvojio Bagdad, tada jedno od žarišta svjetske uljudbe.[1]

Džingis-kan

uredi
Glavni članak: Džingis Kan

Džingis-kan, a bio je poznat i kao Temujin, rođen je u Mongoliji oko 1167. Kao mladić je postao neustrašivi poglavica. Nakon izbora za vrhovnog vladara Mongola, predvodio je svoju vojsku u pobjedama diljem Azije. Umro je u Kini 1227. godine, no njegova se smrt držala u tajnosti sve dok ga nije mogao naslijediti njegov sin.

  • Pljačkanje Kijeva

Godine 1240. mongolska vojska stigla je do velikog ruskog grada Kijeva. Spalili su grad do temelja i ubili ili osakatili sve ljude. Šest godina poslije, papin izaslanik je , posjetivši mongolske vođe, izvjestio da je u Kijevu preostalo samo 200 kuća.

  • Timur

U 14. stoljeću mongolska je moć slabila. No, 1369. g. Timur Lenk poznat i kao Tamerlan (1336 - 1405), proglasio se vladarom Samarkanda u srednjoj Aziji te započeo obnavljati Mongolsko Carstvo. Osvojio je najveći dio srednje Azije, no umro je prije nego što je uspio osvojiti Kinu.

Mongolska osvajanja

uredi

Mongolska plemena najprije su pregazila sjevernu Kinu, zauzevši Beijing 1215. g. Zatim su osvojili srednju Aziju i Perziju. Kasniji pohodi odveli su ih na zapad u Mađarsku i Poljsku, na jug u Egipat i Indiju te na istok na Javu i u Japan.

Kronologija

uredi

Galerija slika

uredi

Bibliografija

uredi

Literatura o temi

uredi

Izvori

uredi
  1. Pandit Džavaharlal Nehru - Otkriće Indije, Rad, Beograd 1952., str. 241.

Vanjske veze

uredi