Moja sjećanja
Moja sjećanja je knjiga memoarskih zapisa poznatog dalmatinskog slikara, kipara i pisca Joke Kneževića, u kojoj je on opisao svoj život, svoje umjetničke poglede, i u širem smislu duh vremena u kojem je živio, tj. prvih osamdesetak godina dvadesetog stoljeća. Knjiga je objavljena tek postumno, 1996., od strane renomiranih izdavača AGM-a i Slobodne Dalmacije.
| Moja sjećanja | |
|---|---|
| Autor(i) | Ivan Joko Knežević |
| Država | Hrvatska |
| Jezik | hrvatskosrpski |
| Žanr(ovi) | memoari |
| Izdavač | Čakavski sabor, Split |
| Datum izdanja | (1996) |
| Stranica | 344 |
| ISBN | 953-174-059-3 |
Osnov za pisanje knjige bio je slikarev Dnevnik kojeg je povremeno pisao i prije Drugog svjetskog rata, no koji je izgubljen, pa je taj dio svojega života Knežević rekonstruirao po sjećanju. Prvu bilješku novog dnevnika napisao je u Splitu 29. listopada 1960. "u stanu od četrdeset četvornih metara - u garsonjeri! Hvala lijepa!", kako to sam navodi u knjizi; iako je knjiga zaključena u Gandalju, nadnevkom 13. prosinca 1985., spominjanje događaja iz 1986. i 1987. na više mjesta, svjedoči da Knežević na njoj radio, dopunjavajući je i dorađujući, vjerojatno do pred sam kraj života.
Knjiga se, ugrubo, sastoji od dva dijela: prvog-kroniološkog i drugog-tematskog. U njima kojima se Knežević nerjetko vraća na iste teme, proširujući ih i nadopunjujući, kao što je to primjerice bio slučaj s njegvomim mislima o genealogiji i značenju motiva kamena u vlastitu slikarstvu, temi o kojoj je na stranicama svoje knjige, svaki put malo drugačije, pisao u desetak - petnast navrata.
Osim događaja iz vlastita života, osobito onih koji su utjecali na njegovu umjetnost, pisac se često zadržavao na općeljudskim temama, ali i na detaljima iz etnografije, povijesti, povijesti umjetnosti, životnim anegdotama, rijetko međutim pri tome napuštajući molsko, patničko, samosažalno, "ciklonsko" raspoloženje, koje jasno ilustrira već spomenuti navod o prvoj bilješci Dnevnika temeljem kojeg je napisao "Moja sjećanja". Razlog pisanja najprije Dnevnika, pa iz njega i memoarske knjige, bio je, kako sam autor svjedoči: "Neka mi Dnevnik - rekoh - bude mala, jednostavna životna stega koja će mi dobro doći i kao opomena da život treba ipak proživjeti ljudski, samosvjesno, po mogućnosti uredno - na dobro sebi i drugome." Osobitu vrijednost Kneževićevih memoara predstavlja iskren i detaljan uvid u vlastitu nutrinu, koji pomaže da se "molska" intonacijja većine stranica knjige lakše prijeđe.
Svojevrsnu dodatnu vrijednost knjizi daju Kneževićeva sjećanja na brojne suvremenike: likovne umjetnike među kojima su najvažniji: Ante Gojak, Ante Šojat, Joza Kljaković, Marino Tartaglia, Ante Kaštelančić, Bartul Petrić, Oton Gliha, Josip Botteri, Ljubo Babić, Ivo Dulčić, Ferdinand Kulmer, Marinko Benzon, Ivan Meštrović, Andrija Krstulović, Radoslav Duhović, Marin Studin, Grga Antunac, Vanja Radauš, Kažimir Hraste; povjesničare umjetnosti i likovne kritike među kojima su najvažniji: Cvito Fisković, Vanda Ekl, Radmila Matejčić, Nevenka Bezić Božanić, Duško Kečkemet, Kruno Prijatelj, Juraj Baldini, Vladimir Rismondo, Josip Depolo; crkvenjake: Svetozar Rittig, Frane Franić, ; pjesnike i književnike: Tin Ujević, Jure Kaštelan, Milan Šenoa, Marin Franičević, Ivan Raos, Jure Franičević Pločar, Slobodan Novak, Šime Vučetić, Ivica Katušić; filmski redatelj Vatroslav Mimica; arheolozi i povjesničari: don Ante Škobalj, Grga Novak, Vinko Foretić i drugi.