Moderna arhitektura u Hrvatskoj

Moderna arhitektura u Hrvatskoj, osobito utjecaji Adolfa Loosa, počinje u ostvarenjima Viktora Kovačića, V. Bastla, Huga Ehrlicha i Ede Šena, koji istupaju protiv historicizma i zastupaju ideju da arhitektura mora biti individualna i suvremena, ali i praktična i udobna. Ova ideja najranije je primijenjena na vili Frangeš Mihanović u Zagrebu još 1910. godine (projekat V. Kovačić), koja svojim jednostavnim oblikovanjem, bez ukrasa i funkcionalnom organizacijom, revolucionarno označava razvoj moderne arhitekture. I druge Kovačićeve projekte odlikuju suzdržanost, čistoća, odmjerenost, te reduciranost znakova historicističke arhitekture (monumentalna palača Burze u Zagrebu, 1924.).

Osnovno obilježje tog vremena je početak modernizacije hrvatskog društva uzrokovanog procesom industrijalizacije, prvenstveno u gradovima, a njen glavni nosilac je građanski sloj. Proces modernizacije obuhvatio je arhitekturu, slikarstvo, kiparstvo, književnost, filozofiju i muziku, a označuje se terminom moderne.

Međuratno razdoblje

Krajem 1918. godine donesena je odluka o osnutku Tehničke visoke škole u Zagrebu (preteče Arhitektonskog fakulteta), a 1919. osnovano je Udruženje jugoslavenskih inženjera i arhitekta. Glavni nosilac udruženja bila je zagrebačka sekcija koja je do 1928. godine brojala 460 članova. Jedan od simbola ove prelazne faze je zagrebačka Palača burze arhitekta Viktora Kovačića (1922./7.). Ova monumentalna neoklasicistička palača otvara jednu novu temu hrvatske moderne arhitekture, a to je modernistički klasicizam za kojim će tokom tridesetih godina posezati mnogi hrvatski arhitekti, kao Juraj Denzler Upravnom zgradom gradskih komunalnih poduzeća (1932/4.).

Te godine u Zagrebu su boravili arhitekti Peter Behrens i Walter Frese. Tada je prema Behrensovu projektu na glavnom zagrebačkom Trgu bana Jelačića u funkcionalističkom duhu nadograđena i adaptirana secesijska uglovnica nekadašnjeg Elza Fluid doma (1928.), a na zagrebačkoj je periferiji prema Freseovu projektu izgrađena Gradska klaonica (1928.-1932.). Iste je godine prema projektu Marka Vidakovića, jednog od glavnih hrvatskih sljedbenika češkog funkcionalizma, u Jurjevskoj ulici u Zagrebu, izgrađena prva hrvatska funkcionalistička kuća- villa Pfefferman.

Drago Ibler i Stjepan Planić

Od tridesetih godina, djela "Zagrebačke škole" arhitekture idu ruku pod ruku s ponajboljim djelima svjetske arhitekture. Osobito su zanimljiva zbog spoja dviju, tada najznačajnijih struja, funkcionalističke i organičke arhitekture. Od brojnih predstavnika ističe se utemeljitelj opće umjetničke skupine Zemlja – Drago Ibler i njegov đak i sljedbenik Stjepan Planić. U javnosti širili su ideju moderne arhitekture: projektima, tekstovima, predavanjima, problemskim izložbama i, u neposrednu kontaktu s naručiteljima.

Drago Ibler je 1929. objavio manifest s načelima djelovanja Grupe Zemlja u kojemu ističe:

Treba živjeti životom svoga doba i treba stvarati u duhu svoga doba. Suvremeni život prožet je socijalnim idejama i pitanjima kolektiva, a umjetnik ne može stajati izvan kolektiva, jer su umjetnost i život jedno.

Ibler je kao arhitekt slabo prolazio na brojnim natječajima. Jedan dio odbijenica svakako se desio zbog konzervativne sredine, koja nije mogla prihvatiti nova modernistička (i puralistička) shvatanja arhitektonske ljepote, a dio toga išao je i zbog Iblerovog očiglednog lijevog političkog angažmana, koji se osobito vidio kroz javne istupe grupe Zemlja. Ibler je realizirao projekte za brojne manje privatne vile u Zagrebu, Korčuli, nekoliko industrijskih objekata i zgradu radničkog osiguranja u Skopju (1932.), u kojoj je prvi put primijenio neke nove ideje Le Corbusiera, između ostalog i njegove prozore na vrpci.

Stjepan Planić je svojim brojnim objektima zadužio antologiju moderne arhitekture i utjelovio novu sliku Zagreba. Svaki projekt obilježava neku novu misao: vila u Kozarčevoj ulici stupnjevito prilagođena tlu (1931.), drveni Đački dom (1934.), kameno-drveni Tomislavov dom Y-tlocrta na Sljemenu (1935.), tzv. Okrugla vila s radijalnim pregradama na Prekrižju (1935.), Zgrada Napretkove zadruge (1936.). Planić se borio za slobodu arhitekata, te za opće socijalne i humanističke ideje u kulturi stanovanja. Godine 1932. objavio je knjigu-zbornik o modernoj arhitekturi pod trostrukim naslovom - Treba znati... Progres graditeljstva, Problemi savremene arhitekture. Sredinom tridesetih dolazi do vrhunca Planićeva međuratnog razdoblja u antologijskim ostvarenjima

• Okrugle vile na Prekrižju (1936),
• Tomislavov dom Y-tlocrta na Sljemenu (1935),
• Napretkova zadruga (1936), danas nažalost uništena i eliptoidne višekatnice (1936).

Smatra se da bi upravo Stjepan Planić za hrvatsku arhitekturu mogao biti ono što je Plečnik za slovensku.

Novakova ulica u Zagrebu

Najljepši primjeri moderne urbane arhitekture nalaze se u Novakovoj ulici u Zagrebu koja je spojila lokaciju u samom centru Zagreba i život u tihom zelenilu. U njoj su 1930-ih godina građene kuće luksuznog stanovanja za tadašnju društvenu elitu. Prozori na kućama i ljetnikovcima do tog su vremena bili manji, klasičnih dimenzija, balkoni tijesni, vile su imale zabate i kićena pročelja. Izgradnja Novakove ulice, obavljena je na novoj lokaciji, sa brojnim parkovima, a istovremeno u strogom centru Zagreba. Zgrade se odlikuju jasnim oblicima, velikih prozorskih otvora, staklenih fasada, sa otvorenim vizurama iz stanova, osunčanim dnevnim boravcima i funkcionalnim terasama kao produžecima salona i dnevnog boravka.

• 
  Neboder u Rijeci, sagrađen 1939. godine prema projektu tršćanskog arhitekta Umberta Nordija,

Poslijeratno razdoblje

Osnovna značajka hrvatske arhitekture između 1945. i 2000. godine je kontinuitet ideje moderne, koji nije pravolinijski, već evolucijski i neprestano je izložen, sumnjama i kritičkom preispitivanju pratit će ga čitavo vrijeme. Razvoj hrvatske arhitekture poslije Drugoga svjetskog rata može se podijeliti u nekoliko zasebnih, no u određenim trenucima, međusobno povezanih cjelina. Prevladava socijalna komponenta i potreba za izgradnjom što većeg broja stambenih jedinica uz minimalne troškove, pa se kao prva obilaznica starog dijela Zagreba probija Ulica proleterskih brigada (danas Vukovarska avenija).

Za hrvatsku višestambenu arhitekturu iz tog vremana najviše je vezano ime Drage Galića. Vrhunci njegova arhitektonskog stvaralaštva su dvije korbizijeovske stambene zgrade u Vukovarskoj aveniji (1953./54)[1] i uglovnica na Svačićevu trgu. U projektovanju je primjenio Le Corbusier-ov koncept Unité d'habitation u Marseille-u i tek neka dotad poznata načela funkcionalističke arhitekture iz hrvatske moderne tradicije između dva svjetska rata. Time je postao jedan u nizu arhitekata koji je promovirao novi način gradnje, prilagođavajući ga tadašnjim okolnostima i standardima života.

• 
  Drveni neboder Drage Iblera iz 1958. god.
• 
  Galićeva zgrada u Vukovarskoj
• 
  Galiceva zgrada, Trg Petra Svacica-Zagreb
• 
  Galiceva zgrada 1954-Vukovarska ulica
• 
  Zgrada ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, Vukovarska 78, Zagreb.
• 
  Zgrada CK SKH, popularno nazvana Kockica, po projekta arhitekta Ivana Vitića iz 1961. godine.

Brutalna arhitektura

U ono vrijeme, sve je finansirala država kojoj je bilo u interesu da izgradnja traje što kraće i što jeftinije, da bude funkcionalno i da služi namjeni. Te uslove najbolje je ispunjavao beton, jer je bio i noseći element i fasada i sve ostalo. Armirani beton je primijenjen u u 95% slučajeva. Tada se mislilo da je beton vječan i tek će vrijeme pokazati da i on ima svoj vijek trajanja. Brutalizam je iz navedenih razloga dugo trajao.

Do 1970-ih je tipologija izgradnje stanova evoluirala u toj mjeri da su gotovo svi stanovi imali balkone ili terase. Otvoreni plan i kontinuirana cirkulacija kroz stan negirali su dotadašnju tradiciju stana kao skupine zatvorenih kutija. Razina kvalitete je postignuta ponajviše zbog organizacije javnih natječaja, koji su bili pokretači inovacija na polju modela stanovanja. To se vidjelo i u urbanističkoj razmjeri, gdje se projekat Splita 3 ističe svojom reartikulacijom urbanog prostora u bloku.

• 
  Richterovi neboderi, poznati i pod nazivom Rakete, u zagrebačkom kvartu
• 
  Zgrada Krstarica u naselju Split 3
• 
  Neboder Super Andrija iz 1973, po uzoru na Unite d'Habitation u Berlinu Le Corbusiera. Slični stambeni neboderi postoje i u Beču, pod nazivom Alt Erlaa.

Hotelska arhitektura

Hotel Croatia u Cavtatu

Hotelska arhitektura nastala tijekom 20. stoljeća na hrvatskom dijelu Jadrana, jako je važan element povijesti razvoja arhitekturalnih oblika na jadranskoj obali, nastalih zbog povećane potrebe za turističkim kapacitetima od šezdesetih godina 20. stoljeća nadalje. Hotelska arhitektura je ponudila slobodu upotrebe složenijih planova i oblika nego je to bio slučaj sa stambenim zgradama iz tog razdoblja. Zbog izraženog posuđivanja od lokalnih mediteranskih arhitektonskih tradicija, hotelska arhitektura bila je važan tipološki i morfološki element u hrvatskoj tradiciji moderne arhitekture 20. stoljeća. Tako je od polovine 60-ih do polovine 70-ih proizašla različita, ali jako dobra tipologija hotela. Neki od ovih primjera su:

• Kompleks hotela “Solaris” kod Šibenika (Boris Magaš, 1967-­1968.),
• Hotel “Libertas” u Dubrovniku (Andrija Čičin­ Šain i Žarko Vincek, 1968.­1972.),
• “Ambasador” u Opatiji (Zdravko Bregovac, 1968.),
• “Berulia” u Brelama (Ante Rožić, 1971.),
• “Croatia” u Cavtatu (Slobodan Miličević, 1973.),
• "Palace" na Krku (Borisa Magaša), i drugi.

• 
  Hotel Ambasador u Opatiji
• 
  Hotel Palace u Malinskoj na otoku Krku, djelo Borisa Magaša
• 
  Hotel Libertas u Dubrovniku
• 
  Hotel Bellevue u Dubrovniku

Tek šezdesetih i sedamdesetih godina ponovo se afirmira autorska arhitektura i privatna izgradnja. Osnovni zamah su tipska naselja s neboderima. Infrastrukutra i prostorno planiranje su u drugom planu. Godine 1964. izrađen je urbanistički programa grada Zagreba čije glavno obilježje je prometni šematizam.

Literatura

• Radovan Ivančević, Antologija hrvatskih spomenika u Janson, Povijest umjetnosti, Varaždin, Stanek d.o.o, 2005, str. 984.
• Darja Radović Mahečić - Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-i

Reference

Moderna arhitektura u Hrvatskoj na Wikimedijinoj ostavi