Mladen I Šubić
Mladen I Šubić je velikaš iz hrvatske porodice Šubići, koji je jedno vrijeme nosio titulu bana Bosne. Taj period historije srednjovjekovne Bosne, pozivajući se na iste izvore, historičari različito tumače.
Tumačenje Vjekoslava Klaića uredi
Vjekoslav Klaić navodi da je za povijest Bosne u posljednjim desetljećima XIII. st. bilo odlučno vladanje Ladislava IV Napuljskog i posebno Andrije III Arpadovića, koji su vodili prevlast na ugarskom prijestolju. Tada se, kako je napisao Klaić, „podiže silno vlast hrvatskog bana Pavla Šubića i njegove braće, da mu nije bilo premca u svoj Hrvatskoj i Dalmaciji“ [1]
Pavle Šubić I poslije 1292. g. mijenja svoj banski naslov: mjesto nejasnog primorskog banata (banus maritimus) uzima naslov ban Hrvata (banus Croatorum), dakle ban nad svim Hrvatima i tako zaista bez blagoslova bilo koje kraljevske vlasti postaje stvarni gospodar u Hrvatskoj. Nakon 1290. g. Bribirci proširuju svoju vlast i na omiško kneštvo, dakle jedan dio neretvanske kneževine. Klaić navodi da »oko 1298. uspije ban Pavao dapače te postade gospodar i susjednoj Bosni«. [1] , drugim riječima Bosna je priključena banovini Hrvatskoj. Ovakav zaključak stvara na osnovi podataka jedne povelje od 7. aprila 1299. Klaić ne odgovoriti »kako je Pavao Šubić zavladao Bosnom, da li silom ili milom, ali vjerojatno jest, da je svladavši bana Stjepana Kotromana - gornju Bosnu i dolnje kraje oteo vrhovnoj vlasti razkralja Stjepana Dragutina«. [1] Dalje zaključuje: »čim je ban Pavao zavladao u Bosni, javlja se u dolnjih krajih bosanskih knez Hrvatin, djed glasovitoga kasnije vojvode i hercega Hrvoja Vukčića«, [1] kojega Pavao preporuči Anžuvincima i Karlo II potvđruje zato 1299. g. »knezu Hrvatinu i njegovu rodu dolnje kraje bosanske za sva vremena«. [1] Tako je Pavle došao do Bosne i Donjih krajeva. Ali, Bosnu nije zadržao za sebe, nego ju je dao na upravu »prvorođencu si Mladenu kojemu također podieli naslov bana bosanskoga«, [1] što nije tačno. Kao što je dobro poznato prvi bosanski ban je Pavlov brat Mladen, a ne njegov istoimeni sin. Stoga Klaić i piše da je Bosnom vladao samo jedan Mladin i to od 1302. do 1322. g
Tumačenje Sime Ćirkovića uredi
Sima Ćirkovi se kratko osvrće na »Šubiće kao gospodare Bosne«.[2]. On tvrdi da je Pavle Šubić »u posljednjoj deceniji XIII. veka postao samostalni gospodar Hrvatske i Dalmacije«, [2]. Dalje navodi da je 1299. g. Pavle počeo »potčinjavati susedne zemlje« [2], te da je prvo »došla na red Bosna«,[2], na osnovu Pavlove titule dominus Bosne. S pravom sumnja da su »već tada imali pod svojom vlašu neki znatniji deo bosanske teritorije osim Dolnjih krajeva, gde je vrhovnu vlast priznao lokalni vlastelin knez Hrvatin Stjepanić«. [2] Ipak smatra da Stjepanu I »nije preostajalo mesto, jer je Pavle Šubić bosansko bansko dostojanstvo dao svome bratu Mladinu I«, [2], iako sam kasnije priznaje da se Mladen I tek morao boriti za banstvo u Bosni. Dolazi do sukoba između obojice banova 1302. g., negdje na Drini. U tim je sukobima »ban Stjepan I Kotromanić bio ozbiljno potisnut i ugrožen«.[2], Konačni rezultat ove borbe doduše nije poznat. Banovanje Mladina I proteklo je »u borbi za savlađivanje Bosanaca«,[2], koje se završilo, po vijestima iz djela Mihe Madijeva, ubistvom Mladena I od strane patarena.
Mišljenje Vladimira Ćorovića uredi
U tom mutnom vremenu od 1290-1300. god., ban Pavle Šubić, pošto je već imao Dalmaciju i jedan deo Hrvatske u svojoj vlasti, baca oči i na Bosnu. On preduzima neke bliže nepoznate vojne pohode u bosanske zemlje i 7. aprila 1299. god. javlja se prvi put s novom titulom "gospodara Bosne". Izgleda da je to bila neka lična uzurpacija Pavlova, jer upada u oči da o Bosni nema pomena u povelji od 4. avgusta 1299. god., kojom Karlo Napuljski potvrđuje sva prava i oblasti Šubića. Ako je i dobio štogod od bosanskih zemalja, to je s početka moglo biti samo na zapadnim stranama. Na istoku, oblast Soli i Usora držao je kralj Dragutin, a u središnjoj Bosni izgleda da se bar još tada držao Dragutinov zet Stepan Kotroman.
– [3]
Tumačenje Nade Klaić uredi
Jedina podloga za zaključak da je ban Pavao već 1299. g. dominus Bosne jest Pavlova intitulacija što je ima tobože pri izdavanju fundacijske isprave za samostan sv. Ivana koji osniva kraj Skradina. Taj naslov glasi: Nos Paulus banus Coruacie, Dalmacie et dominus Bosne!22 Meuđtim, nemoguće je utvrditi kako je u originalu glasila Pavlova intitulacija, jer je original iz kojega je načinio I. Kukuljević danas poznati prijepis, nestao. Već je T. Smiiklas konstatirao da je Kukuljevićev prijepis »dosta slab«, zato se on i služi prijepisom iz rukopisa »Diplomatarium Sibenicense« iz dvorskog arhiva u Beču.23 Naše nepovjerenje prema gornjoj Pavlovoj intitulaciji zasnivamo prije svega na činjenici da se Pavao nakon 1293.g. ne zove banus Croatie, nego banus Croatorum. Osim toga, Pavao nije banus Dalmacie, jer takva čast u njegovo doba uopće ne postoji. Prema tome, sva je prilika da je Kukuljević ili njegov predložak već bio loš i da Smičiklas i nije mogao ispraviti ovu zaista sumnjivu intitulaciju. Uostalom, činjenica da 1301. g. u prvom ugovoru s knezom Hrvatinom Pavao nema nikakvu bosansku titulu, novi je dokaz da 1299. g. nije bio dominus Bosne.
– [4]
Literatura uredi
- Nada Klaić, Zagreb : Eminex, 1994. -Srednjovjekovna Bosna
- Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne
- Sima Ćirković, Beograd 1964 -Istorija srednjovjekovne bosanske države
- Vladimir Ćorović, Beograd, novembar 2001 - Istorija srpskog naroda