Mladen II Šubić, sin Pavla Šubića, (oko 1270 - 1341. ili 1343.), hrvatski velikaš iz porodice knezova Šubića Bribirskih. U periodu od 1312. do 1322. godine obavljao je dužnost hrvatsko-dalmatinskog bana, od 1304. do 1322. bio je bosanski ban (banus Bosniensis), a između 1312-1322. nosio je naslov Gospodar Bosne. Taj period historije srednjovjekovne Bosne, pozivajući se na iste izvore, historičari različito tumače.

Hrvatski banUredi

Šubići su više od dvjesto godina upravljala Bribirskom županijom, s vremenom ojačavši i znatno proširivši svoj utjecaj i svoje posjede izvan matične županije. Odlukom svog oca, 1304. godine postao je bosanski ban, naslijedivši na tom položaju svog strica Mladena I., koji je bio ubijen u Bosni u nerazjašnjenim okolnostima. Nekoliko godina kasnije 1312. naslijedio je oca, i postao hrvatski ban.

Vremenom je Mladen došao u sukobe, najčešće zbog vlasništva, s hrvatskim velikašima. Uslijedili su burni događaji, s nizom pobuna, opsada, oružanih sukoba, prelazaka iz jednog tabora u drugi i taktičkih nadmudrivanja obiju strana. Da stvar bude gora, mlađi brat Pavao II. napustio je Mladena i prešao u protivnički tabor.

U kasno ljeto 1322. godine velika se koalicijska vojska, kojoj je na čelu bio slavonski ban Ivan Babonić, i u kojoj su se nalazili i Kotromanići, predvođeni Stjepanom II., pojavila u blizini Skradina, gdje je u to vrijeme Mladen boravio. Odlučujuća bitka odigrala se kod Bliske, današnje Blizne u zaleđu Trogira. Mladen je bio poražen, i ugarski kralj Karlo Robert ga je zarobio i odveo sa sobom u Ugarsku. Tamo je Mladen proveo u zatočeništvu na kraljevom dvoru dvadesetak godina, sve do svoje smrti između 1341. i 1343. godine.

Bosanski banUredi

Nakon pogibije Mladena I u Bosni, Pavle Šubić uzima naslov »tocius Bosne dominus«, i šalje u isto vrijeme u Bosnu svoga sina Mladina II za bana. S takvim naslovima i častima sastaju se Šubići 21. februara 1305. g., po treći put, sa Hrvatinićima, u crkvi sv. Marije u Skradinu, da bi im iznova, u novom dogovoru, dali zakletvu. Time je istorijski utvrđena vlast 'hrvatskog gospodina' u dvije župe Donjih krajeva: u Banici i Vrbanji, dakle upravo u zemlji Hrvatinića. Kako su se Šubići odnosili prema ostalim bosanskim velikašima, i prvenstveno kako prema bosanskom banu, nema izvora, pa je teško utvrditi da li je Pavlu zaista pošlo za rukom da se nametne za 'gospodara čitavoj Bosni'. [1]

Svjedočanstvo o Mladenovu odnosu prema bosanskom banu Stepanu II je dobro poznata molba koju Mladen II ljeti 1318. g. šalje na papinski dvor u Avignon. Molba se ticala upravo »plemenitog muža Stjepana, sina bosanskog bana Stjepana« koji se namjerava posvetiti i uništavanju bosanskih heretika? Meutim, sadržaj papinog odgovora je uopšten i upućuje na zaključak kako papa i nema nekih novosti iz Bosne za koje bi mogao optužiti bosanskog bana.

Splitski hroničar Miha Madijev, savremenik tadašnjih događaja i pada Mladena II, izričito naglašava da su se banovim neprijateljima, iz Bosne priključili Stipanići i bosanski banovi. Vrijedan podatak, jer dopušta zakljuak da je Stjepan II od početka svoje vladavine dijelio vlast sa svojim bratom Vladislavom. Madijev navodi da hrvatski »urotnici« protiv bana Mladena, samostalno bez ikakve veze s ugarskim kraljem ili njegovim slavonskim banom, zovu bosanskog vladara u pomoć, koja je bila presudna u svladavanju bana Mladena II. Ovo miješanje u hrvatske prilike novi je dokaz samostalne politike bosanskih vladara -Stjepana II i njegova brata Vladislava - prema nekadašnjem »gospodaru«, ali i ugarskom kralju.

LiteraturaUredi

  • Nada Klaić, Zagreb : Eminex, 1994. -Srednjovjekovna Bosna
  • Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne
  • Sima Ćirković, Beograd 1964 -Istorija srednjovjekovne bosanske države
  • Vladimir Ćorović, Beograd, novembar 2001 - Istorija srpskog naroda

ReferenceUredi