Mirko Lalatović
Mirko Lalatović (Straševina, 1904 — 1945) bio je vojni pilot, major Jugoslavenske vojske, šef Drugog odseka Operativnog odeljenja Vrhovne Komande Jugoslovenske vojska u otadžbini i saradnik okupatora u drugom svetskom ratu.
Mirko Lalatović | |
---|---|
![]() | |
Datum rođenja | 1904 |
Mesto rođenja | Straševina, kod Nikšića Knjaževina Crna Gora |
Datum smrti | 1945. (41 god.) |
Mesto smrti | Logor Jasenovac Kraljevina Jugoslavija (dejure) NDH (defakto) |
Vojska | Jugoslovenska vojska i Jugoslovenska vojska u otadžbini |
Bitke/ratovi | Drugi svetski rat |
Biografija
urediRođen je 1904. godine u prigradskom naselju Straševina, kod Nikšića.
Završio je vojne škole i bio vojni pilot. Imao je čin generalštabnog vazduhoplovnog majora Jugoslovenske vojske. Bio je na službi u operativnom odseku Generalštaba vazduhoplovstva vojske Kraljevine Jugoslavije.
Drugi svetski rat
urediU toku Aprilskog rata, 1941. godine, nekoliko dana pre kapitulacije avionom je pobegao u inostranstvo. Polovinom 1941. godine prebačen je u Savezničku komandu u severnoj Africi.
Zajedno sa majorom Zaharijem Ostojićem, nalazio se u sastavu prve Savezničke vojne misije u Jugoslaviji, koju je predvodio major Bil Hadson i koja se 21. septembra 1941. godine iskrcala u blizini Petrovca na moru. Posle toga je došao u štab Draže Mihailovića na Ravnoj gori.
Od kraja 1941. pa sve do kraja aprila 1945. godine bio je šef Drugog odseka Operativnog odeljenja Vrhovne Komande Jugoslovenske vojska u otadžbini (JVuO). Tokom proleća 1942. godine rukovodio je radio-vezom sa inostranstvom. Sa Mihailovićevim štabom je na proleće 1942. godine prešao u Crnu Goru, gde su četnici uspostavili saradnju sa fašističkom Italijom.[1]
Tokom bitke na Neretvi, u kojoj su četnici učestvovali na strani okupatora, major Lalatović 18. marta 1943. godine upućuje depešu poručniku Predragu Rakoviću, komandantu Drugog ravnogorskog korpusa, u kojoj nalaže uništenje "komunista":
Komuniste moramo nemilosrdno uništavati. Sada se tučemo sa njihovim glavnim snagama u oblasti Konjica. Oni su ispred Nemaca i ustaša pobegli iz »Bihaćke republike« i ovamo su ih sačekali naši odredi. Zbog teških prilika pod kojim se radi, trebalo nam je malo duže vremena da prikupimo potrebne snage. Nadam se da ćemo za desetak dana i ovo pitanje skinuti sa dnevnog reda. Sad se komunisti nalaze između Prenja i Bjelašnice u dolini Neretve i naši ih napadaju sa svih strana. Oni se nalaze u veoma teškom položaju i svakog dana ih je sve manje i manje a naši se stalno ojačavaju pristiglim pojačanjima. Verujem da će im ovde biti definitivna grobnica.[2]
Tokom Prodora NOVJ u Srbiju proleća 1944. godine, Lalatović se zajedno sa nemačkim snagama borio protiv partizana.[3]
Povlačenje i smrt
urediBežeći ispred partizana, Pavle Đurišić je sredinom marta 1945. godine samovoljno napustio četničkog "đenerala" Dražu Mihailovića (tada već ražalovanog), pokušavajući da se probije ka zapadu, u dogovoru sa ustaškim vlastima.[4] Sa Đurišićem ka zapadu je krenulo više četničkih vođa i njihovih jedinica, uključujući i Mirka Lalatovića:
Koliko je dubok bio rascijep među četnicima pokazivao je ne samo Đurišićev odlazak od Mihailovića, već još više činjenica da se Đurišiću na njegovom putu na zapad pridružio i Mihailovićev prvi titularni zamjenik i glavni politički savjetnik Dragiša Vasić. To su učinili i mnogi Mihailovićevi vodeći komandanti, među njima Zaharije Ostojić, načelnik komande za istočnu Bosnu, Petar Baćović, komandant hercegovačkih četnika, Mirko Lalatović, jedan od vodećih četničkih štabnih oficira, te Luka Baletić i Pavle Novaković.[5]
– Jozo Tomašević, istoričar
Đurišićeva kolona je uništena u bici na Lijevča polju od snaga NDH, nakon što je prekršio sporazum.[5] Lalatovićevu i Ostojićevu grupu su razoružale ustaše na Lijevčem polju i potom odveli u logor Jasenovac. Zajedno sa majorom Zaharijem Ostojićem ubijen je u Jasenovcu, krajem aprila 1945. godine.
Mihailović o Lalatoviću
urediNa beogradskom procesu 1946. godine Draža Mihailović je bio optužen za saradnju sa okupatorom. Mihailović je priznao da su njegovi komandanti sarađivali sa okupatorom, i okarakterisao je to kao izdaju, ali se branio da su njegovi potčinjeni to činili na svoju ruku.
- Pretsednik: Da li je ovo što je radio Trifunović, Keserović, Račić u proleće 1944. godine, Neško Nedić, Zvonimir Vučković, Mirko Lalatović, Ostojić, da li je takav način rada izdaja naroda?
- Optuženi: Rđav rad.
- Pretsednik: Da li je izdaja?
- Optuženi: Teško mi je to da kažem.
- Pretsednik: A je li tačno?
- Optuženi: Jeste.[3]
Literatura
uredi- Tomasevich, Jozo (1975). War and Revolution in Yugoslavia, 1941–1945: The Chetniks. Stanford: Stanford University Press. ISBN 978-0-8047-0857-9.
Izvori
uredi- ↑ Jovo Popović, Marko Lolić, Branko Latas: Pop izdaje, Stvarnost, Zagreb, 1988.
- ↑ Zbornik dokumenta i podataka o Narodnooslodilačkom ratu naroda Jugoslavije, tom XIV, knjiga 2: Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića 1943, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1983, dok. 91, str. 475.
- ↑ 3,0 3,1 Miodrag Zečević: DOKUMENTA SA SUĐENjA DRAŽI MIHAILOVIĆU, Beograd 2001: Saslušanje optuženih
- ↑ https://znaci.org/00001/41_19.htm
- ↑ 5,0 5,1 https://znaci.org/00001/40_81.htm