Otvori glavni meni
Mile Pešorda
Nema slobodne slike

Mile Pešorda (Grude, 15. 8. 1950.) je bosanskohercegovački profesor romanistike, a po nacionalnosti i književnim djelima hrvatski književnik, prevoditelj i urednik.

Životopis

Mile Pešorda je gimnaziju završio u rodnim Grudama, romanistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, poslijediplomske i doktorske studije pohađao u Zagrebu i Parizu, gdje je kod Milana Kundere prijavio doktorsku disertaciju "Ideja Europe u djelu Ive Andrića i Miroslava Krleže". Bio je novinar u kulturnoj redakciji Radio-Sarajeva te zagrebački dopisnik za kulturu dnevnika "Oslobođenje" u Sarajevu, a od 1979. do 1990. godine odgovorni urednik za domaću i svjetsku književnost u velikoj izdavačkoj kući "Veselin Masleša" u Sarajevu, kada je uredio preko tristo knjiga: među tim naslovima bila su sabrana djela Saula Bellowa, Midhata Begića i Milana Kundere 1984., zbog čega je politički difamiran kao "kunderist, antikomunist i neprijatelj Jugoslavije" (M. Lalić).

U svibnju 1968. Pešorda je pokrenuo, uredio i objavio prvi broj revije Ogledalo, koju su vlasti uništile i trajno zabranile. Idejni je začetnik Šimićevih susreta održanih 30. 5. 1970. u Grudama i Drinovcima. Zagovornikom je građanskih prava i sloboda, inicijator i jedan od sedmorice hrvatskih književnika potpisnika Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku 28. 1. 1971.

Prvi je uputio javni poziv na obnovu HKD Napredak u Sarajevu, 7. 7. 1990.. Četiri godine, od 1990. do 1994., Pešorda je bio lektor-predavač na Sveučilištu u Francuskoj, zatim koordinator za UNESCO i savjetnik za kulturu u Ministarstvu vanjskih poslova, član uredničkoga vijeća revije Lettre Internationale u izdanju hrvatskoga centra PEN-a, glavni urednik u "A. G. Matošu" Samobor-Zagreb te jedan od osnivača, zamjenik glavnoga urednika i urednik za književnost tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. U Francuskoj je 1991. osnovao Društvo francusko-hrvatskoga prijateljstva (AMITIES FRANCO-CROATES DE RENNES), koje je tijekom nekoliko godina bilo središtem intelektualne i humanitarne pomoći Hrvatskoj i BiH.

Bio je direktor Hrvatskoga kulturnog centra u Sarajevu od 1999. do 2000. i sudionik prvih Europskih književnih susreta u Sarajevu jubilejske 2000. godine. Sudjelovao je u pokretanju i koncipiranju edicije Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, gdje je i član Uredničkoga vijeća.

Pešorda je član: Matice hrvatske od 1970., Društva pisaca BiH od 1972., društava hrvatskh književnika u Zagrebu i Mostaru, Hrvatskoga društva klasičnih filologa, HKD Napredak, Udruge Hrvatska-Irska. Redoviti je član Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost u Sarajevu od 2000.

Djela

Prve pjesme, Protiv tame i Žena malog grada, Pešorda je objavio 1967. u sarajevskom časopisu "Lica". Prvu pjesničku knjigu Život vječni objavio je u izdavačkoj kući Svjetlost u Sarajevu 1971. i za istu dobio godišnju nagradu izdavača. U Zagrebu je 1998., objavljena njegova summa poetica, koncipirana kao nova knjiga, pod naslovom Knjiga ljubavi i gnjeva (Nakladni zavod Matice hrvatske i HKD Napredak Zagreb). Knjiga Slušam tvoj glas, tiskana 1980. u Mostaru, s crtežima Virgilija Nevjestića i pogovorom Jure Kaštelana, doživjela je tri izdanja. Pešordine Izabrane pjesme, u izboru Dževada Karahasana i s predgovorom Jure Kaštelana, uvrštene su u reprezentativnu ediciju Književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga, Sarajevo 1985. U antologiju je ušao već 1969. s pjesmom Moj otac, u "Panoramu mlade hrvatske književnosti", Republika, Zagreb.

U Rennesu je 1992., u ediciji francuskih pjesnika, tiskana knjižica njegovih francuskih pjesama pod naslovom Parole pour Elle. Pjesme su mu prevedene na dvadesetak jezika i uvrštene u brojne tuzemne i inozemne antologije i panorame. U pariškom časopisu EUROPE broj 880-881, 2002., s četiri je pjesme uvršten u izbor dvanaest najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnika. Zapaženo je mjesto i visoke ocjene njegovo pjesništvo dobilo u dvjema povijesno-kritičkim pregledima hrvatske književnosti od Baščanske ploče do danas, kojih su tvorcima akademik Dubravko Jelčić i sveučilišni profesor Slobodan Prosperov Novak, kao i u najnovijim povijesnim leksikonima hrvatskih pisaca i njihovih djela. U listopadu/oktobru 2008. Pešorda je objavio, u nakladi zagrebačke Alfe, knjigu "Baščanska ploča, poema", opremljenu sa 27 slika u boji akademskog slikara Luke Petrača i pogovorom Božidara Petrača. Književni kritičar Zdravko Gavran istaknuo je pjesnikov "univerzalni pjev", koji "slikovno-metaforički iskazuje široke raspone Pešordina pjesničko-gnoseološkoga svijeta, neutomljive čežnje, polifoniju značenja i ujedno disciplinu duha".[1]

Pešorda prevodi s francuskog, slovenskog i makedonskog jezika. Tako je preveo i neke pjesme od makedonskog pjesnika Konstantina Miladinova.[2]

Kontroverze

Godine 1978. na Radio-Zagrebu je bilo zabranjeno emitiranje pjesme Mile Pešorde "Susret s Franzom Kafkom ili slovo protiv fašizma", koja je god. 1980. objavljena u knjizi SLUŠAM TVOJ GLAS u Mostaru, s pogovorom znamenitog hrvatskog partizana, književnika i univerzitetskoga profesora Jure Kaštelana. Predrag Matvejević bio je od 1990. do kraja 1994. skupa s Pešordom član uredničkoga viječa PEN-ova časopisa LETTRE INTERNATIONALE,ali je 10.11. 2001. u pamfletu "Naši talibani" u "Jutarnjem listu" zahtijevao specijalni "sud stroži od Haaškoga tribunala" za Dobricu Ćosića, Anđelka Vuletića, Pešordu, Ivana Aralicu, Momu Kapora, Matiju Bećkovića, Rajka Petrova Nogu, Gojka Đogu i neke druge pisce hrvatskih korjena zbog svojih pisanja u doba rata,[3] koji su po njemu bili "odgovorni za zločine u BiH", dok je Pešorda konkretno bio prozvan "kvislinškim piscem", "kolaborantom fašizma", "sarajevskim talibanom" i sl.[3]).

U svom najužem obliku Matvejevića kritika je optuživala Pešordu da je "čak svoje kolege koji su ostali u Sarajevu pod četničkim bombama zvao posrbicama". Na tu kritiku svoga rada u ratno doba Pešorda, koji je 1990.-1994.g. predavao na Univerzitetu u Francuskoj, odgovora tužbom, koja je završena 2. 11. 2005., samo nekoliko dana prije apsolutne zastare, presudom Općinskoga suda u Zagrebu kojom je Predrag Matvejević osuđen na kaznu zatvora od pet mjeseci s rokom kušnje od dvije godine za zločin klevete i uvrede.[4] Presudu su osudili Hrvatsko novinarsko društvo i Reporteri bez granica, a tadašnji je premijer Ivo Sanader i predsjednik Tuđmanove stranke HDZ, u specijalnoj izjavi za HTV-dnevnik, podržao osuđenoga Matvejevića i kritizirao nepravomoćnu presudu Općinskoga suda u Zagrebu. Osuđeni Matvejević je odbio priznati presudu i sud tako da na nju nije niti uložio žalbu. U svibnju 2010. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je presudu kojom je odbio zahtjev, inače bez presedana, glavnoga državnoga odvjetnika Republike Hrvatske da poništi pravomoćnu presudu i potvrdio njezinu zakonitost.[5]. Iako Matvejeviću nije prijetio nikakav zatvor zbog apsolutne zastare, skandal je stvoren ovom presudom je postao internacionalan tako da su međunarodni intelektualci (Bernard Henry-Levy, Claudio Magris, Umberto Eco, Peter Sloterdijk, Salman Rushdie i drugi) poslali medijima otvoreno protestno pismo, a Italija, čiji je Matvajević državljanin, ponudila je azil Predragu Matvejeviću što je on odbio i dalje nepriznavajući sud i njegovu presudu [6]

Zanimljivost

Pešorda je u doba umiranja Josipa Broza Tita pisao velike poeme leleka i tuge i objavio ih god. 1984. u beogradskom časopisu "Delo" posle njegove smrti [7], dok je s druge strane Predrag Matvejević branio Tuđmana i javno zahtjevao 1974. godine od Tita da podnese ostavku na položaj predsjednika SFRJ, a godine 1984. objavio je u beogradskom BIGZ-u, štampanu u 30.000primjeraka, knjigu Jugoslavenstvo danas, u kojoj je, u eseju "Neke poruke Titova djela", upozoravao na opasnosti po jugoslavenstvo i SFRJ što mu danas zamjeraju hrvatski i srpski nacionalisti. [8]

Nagrade

  • 1970. je dobio nagradu prvih "Šimićevih susreta" u Drinovcima za pročitanu pjesmu "Tužbalica";
  • 1972. je dobio nagradu izdavačke kuće "Svjetlost" u Sarajevu za knjigu pjesama "Život vječni";
  • 1976. je dobio godišnju nagradu dnevnika "Oslobođenje" u Sarajevu za komentar "Zašto šutnja?";
  • 1981. je dobio godišnju nagradu za najbolju knjigu Književne omladine Bosne i Hercegovine za pjesničku knjigu "Slušam tvoj glas";
  • 1996. dodijeljeno mu je najviše državno priznanje Republike Hrvatske za doprinos u kulturi, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
  • 2007. je dobio 1. nagradu Dubravko Horvatić Hrvatskog slova (gdje je jedan od osnivača), za poemu "Baščanska ploča", objavljenu u Hrvatskom slovu 2006. godine.
  • 2009. je dobio godišnju Nagradu Antun Branko Šimić od Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.

Reference