Mikenska vojska

O vojničkoj prirodi mikenske Grčke (oko 16001100. pne.) u kasno brončano doba svjedoče brojna otkrivena oružja, ratnički i borbeni prikazi u suvremenoj umjetnosti, kao i sačuvani grčki zapisi na pismu poznatom kao linear B.[1][2] Mikenjani su ulagali u razvoj vojne infrastrukture, a vojna proizvodnja i logistika nadzirali su se izravno iz mikenskih palača.[2][3] Ovaj militaristički etos nadahnuo je kasniju starogrčku tradiciju, a posebno Homerove epove, koji su usredotočeni na herojsku prirodu ratničke elite iz mikenskog doba.[4]

Istočno Sredozemlje i Bliski Istok tijekom 14. stoljeća pne. (mikenska Grčka je u ljubičastoj boji).

Grčka je u kasnom brončanom dobu bila podijeljena u niz ratničkih kraljevstava, od kojih su najvažnija imala svoja središta u Mikeni, kojoj kultura ovog razdoblja duguje svoje ime, te u Tirintu, Pilu i Tebi. Od 15. stoljeća pne. mikenska se moć počela širiti prema Egejskom moru, maloazijskoj obali i Cipru. Mikenske vojske dijelile su nekoliko zajedničkih obilježja s drugim njima suvremenim silama kasnog brončanog doba: u početku su se temeljile na teškom pješaštvu, naoružanog kopljima, velikim štitovima i, u nekim prilikama, oklopima. U 13. stoljeću pne. mikenske su jedinice promijenile taktiku ratovanja i svoje naoružanje te su postale ujednačenije i fleksibilnije, a njihovo je oružje postalo manje i lakše. Neki reprezentativni tipovi mikenskog oklopa/oružja bili su kaciga od veprovih kljova i štit u obliku osmice. Štoviše, većina značajki kasnijeg hoplitskog naoružanja iz klasičnog doba Grčke bila je već poznata u to vrijeme.

Ratnički etosUredi

 
Krater s prikazom vojnika u maršu, Mikena, oko 1200. pne.

Prisutnost važne i utjecajne vojne aristokracije koja je nastala u mikenskom društvu pruža neodoljiv dojam žestokog i ratobornog naroda. Taj dojam militarizma pojačan je utvrdama podignutim u cijeloj mikenskoj Grčkoj,[5][6] velikim brojem i kvalitetom oružja iz mikenskih kraljevskih grobova, umjetničkim prikazima ratnih scena i tekstualnim dokazima iz zapisa na linearu B.[2][3] Ovi zapisi nude i neke detalje o organizaciji vojske, dok su proizvodnju za vojsku i vojnu logistiku nadzirale središnje vlasti iz palača.[3]

Podaci s pločicaUredi

 
Krater s prikazom vojnika u maršu, Mikena, oko 1200. pne.
Neki vojni ideogrami s pločica na linearu B
Ratna kočija na kotačima
Koplje
Mač

Tumačenje nekih tekstova zapisanih na pločicama linearnim B pismom ponekad je problematično s obzirom na poteškoće da se jasno odredi značenja. Što se tiče vojnih položaje, vjeruje se da je wa-na-ka, koji se obično identificira kao "kralj", imao vrhovno zapovjedništvo nad vojskom. S druge strane, pojavljuju se i ra-wa-ke-ta i e-qe-ta, kojima neki autori također pripisuju vojne funkcije, možda kao istinski vođe koji su odlučivali o strategiji vojske i koordinirali jedinicama. Postoje pločice na kojima se spominju jedinice zvane o-ka, koje bi mogle biti vojne formacije ili transportni brodovi. Na drugim se pločicama nalaze inventari oružja – vrhovi strijela, mačevi, koplja, džiliti – te konja i predmeta koji su činili borna kola. U linearu B postoje brojni ideogrami koji služe za označavanje oružja.[7][8] Prema zapisima iz palače u Pilu, svaka seoska zajednica (damos) bila je dužna dati određeni broj ljudi koji su morali služiti vojsku; sličnu službu vršila je i aristokracija.[9]

Na nekim pločicama iz Pila opisano je kako je bronca distribuirana iz palača kovačima koji su živjeli u raštrkanom stanovništvu, tako da su ovom metalnom legurom kovali vrhve strelica i koplja, mačeve i pribor za čamce. Izračun opisanih količina bio je dovoljan za izradu 534.000 vrhova strijela ili 1.000 brončanih kaciga, koliko je izračunato za više od jedne tone bronce.[10]

Glavna božanstva koja su, kako se čini, ratne prirode bila su Ares (linear B: A-re) i Atena Potnija (linear B: A-ta-na Po-ti-ni-ja).[11]

Taktika i razvojUredi

 
Freska s prikazom štita u obliku osmice, Mikena.
 
Rekonstruirana freska koja prikazuje formaciju mikenskih ratnika, izložena u Arheološkom muzeju u Tebi.

Mikenske vojske dijelile su nekoliko zajedničkih obilježja s drugim značajnim silama kasnog brončanog doba: u početku (oko 1600–1300. pne.) njihova se vojska temeljila na teškom pješaštvu koje je od oružja imalo duga koplja, velike štitove i, u nekim prilikama, oklop.[12] Nosili su samo tkaninu vezanu u struku ili neku vrstu suknje. Nisu bili obuveni. Vjerojatno su se borili u brojnim formacijama nekoliko linija duboko sa zatvorenom strukturom, gdje su se napadna snaga koplja i obrambena sposobnost štitova efikasno borili s lakšim trupama.[13]

Tu je bila i laka pješadija, sastavljena od ratnika koji su nosili bacačko oružje ili mačeve. Prvi su se borili u fleksibilnijoj strukturi no što je bila struktura teškog pješaštva i njihova glavna funkcija trebala je biti pokušaj dezorganizacije neprijateljskih linija projektilima lansiranim praćkama i lukovima, a da se izbjegne borba prsa u prsa.[14] Oni koji su nosili mačeve morali su biti posebno korisni za blisku borbu u planinskim predjelima, gdje je teško pješaštvo imalo više poteškoća.[15]

Kasnije, u 13. stoljeću pne., mikenski način ratovanja pretrpio je velike promjene kako u taktici, tako i u naoružanju. Naoružane jedinice postale su ujednačenije i fleksibilnije, dok je oružje postalo manje i lakše.[2] Koplje je ostalo glavno oružje među mikenskim ratnicima sve do propasti brončanog doba, dok je mač igrao sporednu ulogu u borbi.[16] U tom razdoblju prikazi na ikonografiji svjedoče da su vojnici nosili lanenu tuniku kratkih rukava koja je sezala do koljena ili suknju na koju je bio postavljen kožni odjevni predmet,[17] i nosili su različite vrste obuće: sandale i vrstu čizama vezanih vezicama.[18]

Točna uloga i značaj ratnih dvokolica na bojnom polju još uvijek je predmet spora među znanstvenicima zbog nedostatka dovoljne količine podataka.[19] Općenito se čini da su se tijekom prvih stoljeća (od 16. do 14. stoljeća pne.) dvokolice koristile kao borbeno vozilo, dok je kasnije, u 13. stoljeću pne., njihova uloga bila ograničena na prijevoz na bojnom polju.[20] Na dvokolici su se obično vozile dvije osobe – kočijaš i ratnik – ali postoje slikovni prikazi koji ukazuju na to da je na njima mogala biti i samo jedna osoba. Nije jasan ni način na koji je dvokolica korištena na bojnom polju, jer nije poznato jesu li dvokolice bile smještene na čelu vojske, na krilima ili u pozadini, a pouzdano se ne zna je li im glavna uloga bila boriti se protiv neprijateljskih dvokolica ili uznemiravati teško pješaštvo neprijatelja izbjegavajući frontalni sudar s njima. Ratnici na kočijama morali su biti naoružani kopljem, a čini se i mačem u slučaju da budu s njih oboreni. Neke su kočije prevozile i strijelce.[21] Moguće je da je od 13. stoljeća pne. uloga dvokolica bila ograničena na puki transport na bojnom polju.[22]

Konjanici su također bili dio mikenske vojske, no njihova precizna uloga nije jasna zbog nedostatka arheoloških podataka,[23] koji su ograničeni na keramičke prikaze iz posljednje faze mikenske civilizacije. Na njima su prikazani jahači sa zaštitnim elementima na gornjem dijelu tijela ili jahači odjeveni u tunike. Prikazi na kojima se vidi oružje koje su nosili nisu sačuvani. Neki autori vjeruju da je ovom kasnom razdoblju došlo do razvoja konjaništva jer je slabija dostupnost resursa u tom razdoblju zahtijevala stvaranje jeftinijih vozila, ali drugi vjeruju da se konjica nikad nije koristila u mikenskoj vojsci.[24]

UtvrdeUredi

 
Ograđeni prostor sa zidinama Mikene.

U svojim ranim danima mikenske palače nisu bile utvrđene. Do izgradnje prvih obrambenih građevina došlo je tek u 14. stoljeću pne.[25] Od tada su neka glavna mikenska središta bila su dobro utvrđena i obično su se nalazila na povišenom terenu, poput Atene, Tirinta i Mikene, ili u ravnicama uz obalu, kakav je bio lokalitet Gla.[26] Međutim, druga važna središta, poput Pila ili Jolka, nikada nisu bila okružena zidinama.[27]

Mikenski Grci cijenili su simboliku rata izraženu u obrambenoj arhitekturi, pa su težili tome da im utvrde bude i vizualno impresivne.[26] Zidine su građene u kiklopskom stilu, što znači da su bile izgrađene od velikih, neobrađenih kamenih gromada debelih više od 8 metara i teških nekoliko tona.[28] Ime "kiklopski" nadjenuli su im Grci klasičnog doba, koji su vjerovali da su samo mitski divovi, Kiklopi, mogli konstruirati takve megalitske strukture.[26] S druge strane, zidanje od rezanog kamena koristilo se samo na kapijama i oko njih.[29]

NaoružanjeUredi

Oružje za napadUredi

 
Rekonstruirani mikenski mačevi.

Koplja su u početku bila dugačka i njima se uglavnom moralo rukovati objema rukama, budući da su imala više od 3 metra dužine. Iako rjeđe, ratnici su imali i koplja čija je duljina bila od 0,5 do jednog metra.[30] Prikazi na slikama pokazuju da su vojnici, kako bi izveli napad, obično hvatali koplje objema rukama u vodoravnom položaju u visini ramena, iako se pojavljuju i prikazi na kojima ih vojnici drže samo jednom rukom.[31] Tijekom kasnijih mikenskih stoljeća usvojene su kraće verzije, koje su obično bile praćene malim vrstama štitova, uglavnom kružnog oblika.[16] Ova kratka koplja korištena su i tako što su se bacala na neprijatelja i tako što su se u njega zabijala iz blizine.[32]

Najprimitivniji mikenski mačevi, poznati su kao "tip A", nastali su oko 1700. pne. Takav je mač imao izraženo središnje rebro, koje je prolazilo kroz oštricu, bio je dug oko 1 metar i imao je ravnu i usku šiljak. Njegova glavna funkcija bila je udarati, a ne rezati. Nešto kasnije nastali su i drugi kraći mačevi (između 40 i 60 cm) i sa širokim i dugim šiljcima, koji su također imali središnja rebra i poznati su kao "tip B".[33][34] U 16. stoljeću pne. pojavili su se mačevi zaobljenih vrhova, koji su imali dršku koja je bila produžetak sječiva.[32] Bili su 130 cm dugi i 3 cm široki.[35] Druga vrsta, mač s jednom oštricom, bio je čvrsti komad od bronce, dug između 66 cm i 74 cm. Ovaj kraći mač najvjerojatnije je korišten za borbu iz neposredne blizine.[35] U 14. stoljeću pne. obje su vrste postupno modificirane tako da su im drške ojačane, a sječiva skraćena.[32][36] Napokon, u 13. stoljeću pne., nova vrsta mača, danas poznata kao "Naue II", postala je rasprostranjena u mikenskoj Grčkoj.[16]

Streljaštvo, odnosno upotreba luka i strijele, od ranog je razdoblja bilo često na bojnom polju.[37] Među drugim oružjem koje se koristilo za napad kbili su buzdovani, sjekire, praćke i džiliti.[16][32][38]

ŠtitoviUredi

 
Kacige od veprove kljove bile su tipične u mikenskom ratovanju.

Rane mikenske vojske koristile su štitove u obliku kule, tj. velike štitove koji su pokrivali gotovo cijelo tijelo. Međutim, uvođenjem brončanog oklopa, ovaj se tip manje koristio, premda nije u potpunosti nestao, što se vidi u sačuvanoj ikonografiji.[39] Štitovi u obliku osmice postali su najčešći tip mikenskih štitova.[39] Ti su štitovi bili izrađeni od nekoliko slojeva bikove kože, a u nekim su slučajevima bili ojačani brončanim pločama.[40] Tijekom kasnijeg mikenskog razdoblja usvojeni su manji tipovi štitova.[36] Oni su bili ili potpuno kružnog oblika ili gotovo kružni s izrezanim dijelom donjeg ruba.[41] Pravljeni su od nekoliko slojeva kože s brončanim ispupčenjem i pojačanjima. Čini se da su ponekad bili u cijelosti izrađeni od bronce.[40]

KacigeUredi

Najčešći tip mikenske kacige ima oblik konusa (kupe ili stošca) i ojačan je nizovima kljova od vepra.[42] Ova se vrsta široko koristila i postala je najpoznatiji komad mikenskog oklopa, koji je bio u upotrebi od početka do propasti mikenske kulture. Poznat je i po nekoliko prikaza u suvremenoj umjetnosti u Grčkoj i na Sredozemlju. Kacige od veprove kljove sastojale su se od kožne kape s podlogom od filca, na koju je bilo ušiveno nekoliko nizova izrezanih veprovih kljova.[42][43]

Korištene su i kacige izrađene u cijelosti od bronce, pri čemu su neke od njih imale velike štitnike za obraze, vjerojatno ušivene ili zakovane za kacigu, kao i gornji probušeni čvor koji je držao perjanicu. Male rupe oko štitnika za obraze i donjeg ruba kacige korištene su za pričvršćivanje unutarnjeg obloga. Korištene su i druge vrste brončanih kaciga.[44] Tijekom kasnog mikenskog razdoblja koristili su se i drugi tipovi, kao što su rogate kacige izrađene od kožnih traka. [45]

OklopUredi

 
Oklop iz Dendre, 14. stoljeće pne.

Reprezentativni primjerak mikenskog oklopa jest oklop iz Dendre (oko 1450–1400. pne.), koji se sastojao od cjelovitog kompleta štitnika napravljenog od nekoliko brončanih elemenata.[46] Bio je dovoljno fleksibilan i udoban da se koristi za pješačke borbe,[47] premda je ukupna težina oklopa bila oko 18 kg.[48] Važni podaci o mikenskom oklopu pronađeni su i u Tebi (oko 1350–1250. pne.), a uključuju par štitnika za ramena, manjih od onih iz Dendre, s dodatnim pločama koje štite nadlaktice i koje su pričvršćene na donjem rubu štitnika za ramena.[48]

Upotreba oklopa s krljuštima očita je tijekom kasnijih mikenskih stoljeća, kao što se vidi iz ikonografije i arheoloških nalaza.[49] Općenito, mikenskoj je Grčkoj već bila poznata većina obilježja kasnijeg hoplitskog naoružanja klasične grčke antike.[50]

DvokoliceUredi

 
Prikaz dvokolica na fresci iz Pila, oko 1350. pne.

Dvokolice se na grčkom kopnu javljaju najmanje od 16. stoljeća pne.[41] Mikenska borna kola razlikovala su se od onih koje su koristile suvremene bliskoistočne države. Prema sačuvanim zapisima na linearu B, Knosos i Pil raspolagali su sa nekoliko stotina dvokolica.[51] Najčešći tip mikenskih dvokolica bila je "dvostruka kočija", koja se pojavila sredinom 15. stoljeća pne.[52] U 14. stoljeću pne. pojavila se lakša verzija, "kočija s prečkama", koja je imala otvorenu kabinu i koja se najvjerojatnije koristila kao prijevoz na bojnom polju, a ne kao borbeno vozilo.[53]

BrodoviUredi

Mikenski su brodovi bili plovila s plitkim gazom i mogli su pristati u pješčanim uvalama.[54] Postojala su plovila različitih veličina s različitim brojem veslača. Najveći je brod vjerojatno imao posadu od 42–46 veslača, s jednim upravljačkim veslom, zapovjednikom, dvoje pomoćnika i mnoštvom ratnika.[55]

Najčešći tip mikenskog plovila, sudeći prema sačuvanim umjetničkim prikazima, bila je galija na vesla s dugim i uskim trupom. Oblik trupa konstruiran je na način da maksimalizira broj veslača. Dakle, mogla se postići veća brzina bez obzira na vjetar. Iako je galija imala jarbol i jedro, bila je manje efikasna kad je plovila na vjetar.[56] Mikenska galija nudila je određene prednosti. Iako je bila lakša u usporedbi s jedrenjakom Minojaca s Krete, mogla je primiti više veslača. Njezin upravljački mehanizam bio je trokutasto upravljačko veslo, preteča potonjeg upravljačkog vesla iz arhajskog doba.[57]

RatovanjeUredi

Oko 1450. pne. Grčka je bila podijeljena u niz ratničkih kraljevstava, od kojih su najvažnija imala svoja središta u Mikeni, Tirintu, Pilu i Tebi. Krajem 15. stoljeća pne. ova ratoborna civilizacija zamijenila je na Egejskom moru nekadašnju civilizaciju minojskih Krećana. Tako su Mikenjani počeli graditi svoju pomorsku moć na Egejskom moru, šireći se prema egejskim otocima i maloazijskoj obali.[58] Ratoborna priroda Mikenjana bila je vjerojatno presudan faktor u diplomatskim odnosima koje su održavali s drugim silama kasnog brončanog doba. Mikenski ratnici također su unajmljivani kao plaćenici u stranim vojskama, poput egipatske.[59]

Suvremeni hetitski tekstovi ukazuju na prisutnost zemlje Ahhiyawa, koja je ojačala svoj položaj u zapadnoj Anadoliji od oko 1400. pne. do oko 1220. pne.[60] Za ime Ahhiyawa danas se općenito drži da predstavlja hetitski naziv za mikensku Grčku i da je ekvivalentan nazivu "Ahejci" kod Homera.[61][62] U tom su razdoblju kraljevi zemlje Ahhiyawa očito bili u mogućnosti parirati hetitskim kraljevima i na vojni i diplomatski način.[63] Ahhiyawa se miješala u maloazijske poslove, podupirući pobune protiv Hetita ili lokalne vazalne vladare, koje je kralj zemlje Ahhiyawa koristio kao agente za proširenje svog utjecaja.[64] Jednom prilikom, oko 1400. pne., Attarsiya (mogući hetitski prijevod za Atreja) pokrenuo je pohod s vojskom čiju su udarnu pesnicu predstavljale dvokolice te napao područja koja su bila pod hetitskim utjecajem. Kasnije je Attarsiya napao otok Alashiya (Cipar) zajedno s nizom svojih saveznika iz Male Azije.[65] Napadači su naposljetku preuzeli kontrolu nad tim otokom i svrgnuli tamošnju hetitsku vlast.[66] Pohodi koje je Attarsiya poduzeo predstavljaju najranije zabilježeno vojno djelovanje mikenske Grčke protiv Hetita.[67] Sukob Hetita i naroda Ahhiyawa kod Wiluse, što je hetitsko ime za Troju, u 13. stoljeću pne. možda je pružilo povijesni temelj za tradiciju o trojanskom ratu.[68]

Oko 1250. pne. u raznim središtima kontinentalne Grčke zabilježen je prvi val razaranja, do koga je došlo iz razloga koje arheolozi ne mogu identificirati.[69] Čini se da su ti incidenti pokrenuli masovno jačanje i širenje utvrda na različitim mjestima. U nekim je slučajevima bila dogovorena i izgradnja podzemnih prolaza koji su vodili do cisterni pod zemljom.[70] Ipak, čini se da niti jedna od ovih mjera nije spriječila konačno uništenje mikenskih središta u palačama, do kojeg je došlo u 12. stoljeću pne. Razlozi koji su doveli do propasti mikenske kulture i dalje su predmet žive rasprave među znanstvenicima. Dvije najčešće teorije jesu seoba stanovništva i unutarnji sukob.[71]

NasljeđeUredi

Zbog informacija koje su pružali grčki epovi, a posebno Homerova Ilijada i Odiseja, ovo se vremensko razdoblje grčke povijesti smatralo razdobljem ratnika-heroja, koji su poduzimali razne vojne pohode u Grčkoj i susjednim područjima.[6] Homerski epovi o mikenskim Grcima ostavljaju dojam kao o svadljivim ljudima i ratničkoj eliti, kojoj je osobna čast bila najveća vrijednost.[4]

ReferenceUredi

  1. Cline 2012, str. 305.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Cline 2012, str. 313.
  3. 3,0 3,1 3,2 Palaima 1999, str. 367–368.
  4. 4,0 4,1 Castleden 2005, str. 235.
  5. Schofield 2006, str. 118.
  6. 6,0 6,1 Cline 2012, str. 303.
  7. García Iglesias 2000, str. 111-115.
  8. Sánchez Sanz 2013, str. 205-206, 208.
  9. D'Amato & Salimbeti 2011, str. 10.
  10. Vermeule 1996, str. 248-249.
  11. D'Amato & Salimbeti 2011, str. 4.
  12. Howard 2011, str. 7.
  13. Sánchez Sanz 2013, str. 180.
  14. Sánchez Sanz 2013, str. 196
  15. Sánchez Sanz 2013, str. 198.
  16. 16,0 16,1 16,2 16,3 Howard 2011, str. 50.
  17. Sánchez Sanz, str. 199.
  18. Sánchez Sanz, str. 195.
  19. Howard 2011, str. 63.
  20. Fields 2006, str. 22: "Povijest mikenskih dvokolica može se podijeliti u dvije faze. Druga se poklapa s razdobljem od 1300. pne. do 1200. pne. (LH IIIB), kad se dizajn dvokolica drastično promijenio s razvojem "dvokolice s prečkama". Prelazak sa dvokolice s ložom na dvokolicu s prečkama označava prijelaz sa čisto pokretnog vozila na vozilo za prijevoz na bojnom polju u vrijeme kad je mikenski svijet bio u stanju usitnjenosti i raspadanja".
  21. Sánchez Sanz 2013, str. 200-201
  22. Fields 2006, str. 22.
  23. D'Amato & Salimbeti 2011, str. 46.
  24. Sánchez Sanz 2013, str. 201-202.
  25. García Iglesias 2000, str. 77.
  26. 26,0 26,1 26,2 Fields 2004, str. 10.
  27. Sánchez Sanz 2013, str. 209.
  28. Schofield 2006, str. 78.
  29. Fields 2004, str. 11.
  30. Connolly & 19481, str. 11.
  31. Sánchez Sanz 2013, str. 183.
  32. 32,0 32,1 32,2 32,3 D'Amato & Salimbeti 2011, str. 13.
  33. Sánchez Sanz 2013, str. 185-186, 190.
  34. Salimbeti, Andrea. [http://www.salimbeti.com/micenei/weapons1.htm „The Greek Age of Bronze: Swords/Daggers”]. http://www.salimbeti.com/micenei/weapons1.htm. 
  35. 35,0 35,1 D'Amato & Salimbeti 2011, str. 15.
  36. 36,0 36,1 Schofield 2006, str. 123.
  37. D'Amato & Salimbeti 2011, str. 16.
  38. Schofield 2006, str. 306.
  39. 39,0 39,1 D'Amato & Salimbeti 2011, str. 20.
  40. 40,0 40,1 D'Amato & Salimbeti 2011, str. 17.
  41. 41,0 41,1 Cline 2012, str. 312.
  42. 42,0 42,1 D'Amato & Salimbeti 2011, str. 23.
  43. Schofield 2006, str. 119.
  44. D'Amato & Salimbeti 2011, str. 25.
  45. Schofield 2006, str. 121.
  46. D'Amato & Salimbeti 2011, str. 27.
  47. D'Amato & Salimbeti 2011, str. 28.
  48. 48,0 48,1 D'Amato & Salimbeti 2011, str. 30.
  49. D'Amato & Salimbeti 2011, str. 34.
  50. Kagan & Viggiano 2013, str. 36: "U stvari, većina bitnih predmeta hoplitskog naoružanja bila je poznata mikenskoj Grčkoj, uključujući upotrebu metalne kacige i jednog koplja za bacanje".
  51. Fields 2006, str. 23.
  52. D'Amato & Salimbeti 2011, str. 43.
  53. D'Amato & Salimbeti 2011, str. 44.
  54. Castleden 2005, str. 186.
  55. D'Amato & Salimbeti 2011, str. 48.
  56. Tartaron 2013, str. 58.
  57. Tartaron 2013, str. 63.
  58. Schofield 2006, str. 71–72.
  59. Schofield 2006, str. 126.
  60. Bryce 2005, str. 361.
  61. Beckman, Bryce & Cline 2012, str. 6.
  62. Kelder 2010, str. 8–9.
  63. Kelder 2010, str. 119–120.
  64. Bryce 2005, str. 59; Kelder 2010, str. 23.
  65. Kelder 2005, str. 139–140.
  66. Bryce 2005, str. 146–147.
  67. D'Amato & Salimbeti 2011, str. 57.
  68. Bryce 2005, str. 361, 364.
  69. Kelder 2010, str. 34.
  70. Castleden 2005, str. 219.
  71. Mylonas 1966, str. 227–228.

LiteraturaUredi