Otvori glavni meni

Mihovil Pavlinović, hrvatski političar i književnik (Podgora, 28.I.1831 - Podgora, 18.V.1887). Studije bogoslovlja je završio u Zadru(1854). Svješteničku službu je obavljao u Podgori i Drašnicama. Širitelj hrvatske političke misli u Dalmaciji, jedan od osnivača i prvaka Narodne stranke u Dalmaciji i dosljedni zagovornik državno-političkog sjedinjenja Dalmacije i Hrvatske. Zastupnik u Dalmatinskom (1861-64, 1865-67, 1868-87) i Hrvatskom saboru (1865). U vrijeme prevlasti proitalijnske, Autonomaške stranke, u Dalmatinskom je saboru održao prvi govor na narodnom jeziku (1861). Kao zastupnik u Carevinskom vijeću (1873) odupirao se politici Stjepana Mitrova Ljubiše i njegove političke skupine (zemljaci). Jedan je od utemeljivača (Zadar, 1862) novina Narodne stranke Il Nazionale (s prilogom Narodni list), u kojem je imao jednu od glavnih uloga kao član uprave i kao saradnik, pišući članke namijenjene najširim slojevima dalmatinskog stanovništva s ciljem buđenja njegove narodne svijesti. Svojim prilozima sarađivao je i u glasilima i časopisima Glasnik dalmatinski, Iskra, La Dalmazia cattolica, Narodni koledar, Obzor, Pozor, Vienac, Zatočnik i dr. U književnom radu slijedio je svoje temeljne političke koncepcije te su sva njegova književno-publicistička djela (članci, govori, pjesme, sakupljanje narodnih pjesama, zagonetke, poslovice, putopisi i dr.) bila podređena cilju nacionalno-političkog osvještavanja Dalmatinaca (Ognjištar, 1864; Kotari i župnikovanje, 1867; Pjesme i besjede, 1873; Razgovori, 1876; Pučki spisi, 1876, Hrvatski razgovori, 1884; Puti, 1888. i dr.). Jedan od najistaknutijih ličnosti hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji, veoma zaslužan za buđenje nacionalne svijesti stanovništva (posebno onoga u ruralnim dijelovima), poticatelj utemeljenja niza kulturno-prosvjetnih ustanova (naročito čitaonice). Ubraja se među vodeće predstavnike hrvatskog političkog pokreta u Dalmaciji u XIX stoljeću. [1]

Nacionalna pripadnostUredi / Уреди

U mladosti je nakon sloma Ilirskog pokreta, početkom pedesetih godina 19. vijeka, prihvatio srpsku nacionalnu svijest, oduševivši se oslobodilačkom i ujediniteljskom ulogom Srbije. [2] Pavlinovićev krug zadarskih bogoslova (sjemeništaraca) se toliko oduševio Srbijom da su on, Natko Nodilo, Luka Botić i dr. htjeli otići u slobodnu Srbiju, vjerujući da će tamo moći najbolje razviti svoje sposobnosti i time biti od najveće koristi svom narodu kao cjelini. Vjerovali su da će na taj način potpomoći oslobodilačku misiju Srbije i sebe najbolje osposobiti za sudjelovanje u toj misiji. Sa pobratimom Jovanom Sundečićem 1864. otisnuo se u obilazak južnosloveskih gradova s ciljem bratskog ujedinjenja. Do 1866. Pavlinović je i sve žitelje, bez razlike vjere, južno od Neretve smatrao Srbima. Priznavao je da među Srbima ima i katolika mada to čini prešutno kada govori o Dubrovniku. Jedno vrijeme je bio urednik crnogorskog godišnjaka Orlić. U "srpskom periodu" sve Hrvate je preimenovao u Srbe, jezik i pismo nazivao je srpskim a pišući Botiću koristi ćirilicu. Nakon Botićevog posjeta Srbiji i razočaranja viđenim, u njih je splasnula srpska svijest pa napušta ideju o Srbiji kao južnoslovenskom Pijemontu tek 1868, tada već uvjeren da Hrvatska i Srbija prema Jugoslaviji trebaju ići samostalno. Prihvativši daleko prije Zagrebačkog prvog katoličkog kongresa (1900) ideju da svi katolici imaju biti Hrvati, a pravoslavni Srbi, iako umjereni Hrvat, začetnik je kasnijeg klerikalizma. Pogodilo ga je što je Sundečić 1869. postao članom Odbora ujedinjenje omladine srpske na Cetinju. Glavni je "krivac" za raskol u Narodnoj stranci koja naknadno dobija hrvatsko ime. [3] Njegova narodna misao je lutala od ilirstva, preko srpstva i južnoslovenstva do hrvatske nacionalne misli u kojoj je ostao do kraja života. Živjeo je u vrijeme kada među katolicima našeg jezika još nije stavljen znak jednakosti izmedju katolicizma i hrvatstva. Po uzoru na pravoslavne Srbe koji su od ranije favorizovali pravoslavlje i identifikovali ga sa srpstvom, okrenuo se suprotnoj strani, zadržavši ovu podjelu kao dominantnu.

U "srpskom periodu" života u tekstu "Iz povjesti crnogorske arbanaske" za crnogorski Orlić iz 1866. između ostaloga je i napisao:

  „Gotovo četvrtina arbanaskoga jezika jest slovinska. Skipetari pjevaju narodnu pjesmu o zidanju Skadra, isto kao i mi... Kad nesta u Kroji Kastriotića Bana, i Crnojeviću nesta Zete, pa se Ivan beg sin Stefanov od Žabljaka ukloni na Cetinje, da hrani zastavu srbske slobode. U Podgori 1865. Mih. Pavlinović“
()

[4]

Svoj kasniji katolički ekskluzivizam vezan za hrvatsku narodnosnu ideju je formulisao ovim riječima:

  „Papstvo je bilo uvijek činbenikom prosvjete, a Carigrad gluposti i korupcije. Čemu dakle to nabacivanje na Rim, koji i danas budi slavenski duh, poznatom okružnicom, ali dakako u pravcu katoličke crkve. Barem izobraženi Srbi imali bi se ostaviti tog nedostojnog vriedjanja našeg vjeroizpoviednog ćuvstva, i nemiešati duhovne sa svjetovnim stvarim. Kod nas uprav su svećenici budioci narodne sviesti... Doista iz Petrograda nije još sinula svjetlost istine i pravde, da nas može obasjat, kamoli iz Biograda i Cetinja.“
()

[5]

CitatiUredi / Уреди

Mi hoćemo Hrvatsku narodno-državno cjelokupnu i jednu. U Hrvatskoj je bilo sljedbenika grčko-iztočne crkve, koje od pamtivieka, koje od turskih ratova; ali do skoro svi su se ti zvali Hrvati; jer su oni i otci otaca njihovih, rodjeni u Hrvatskoj, hrvatski govorili, hrvatsku misa' gojili, za Hrvatsku krv svoju kroz vjekove prolivali i pravice hrvatske bez prigovora svedjer uživali. Ime srbsko došlo je u Hrvatsku iz kneževine srbske: što preko Srba naseljenika, što kroz popove i kalugjere odgojenike sriemskih Karlovaca. Srbstvo izprva se prijazno dojmilo milokrvnih politika hrvatskih, radi mladih nada, koje su se oko srbske te državice u bezazlenih srdcih rojile. Srbska je ustajala, Hrvatska je još driemala, uvita magjarskom ponjavom i mletačkom dolamom. Kašnje ime srbsko stalo se spajati sa vjerozakonom; te se počelo potiskivati hrvatsko ime kod sljedbenika iztočne crkve. Rat na Turke, junačtvo Karagjorgja i Miloša davalo narodnoga ponosa, kakva se u Hrvatskoj nije javljalo od davnih turskih bojeva. Zadnja ratovanja s Niemci, s Francuzi, s Talijani, pod samom carskom zastavom; poniemčeni, pomagjareni i potalijančeni velikaši, crkovnjaci, književnici, ti zakopavali ponos hrvatskoga imena. Dapače, hrvatsko je ime kroz pokrete talijanske po Evropi ozloglašeno: dok ime srbsko, kroz junačtvo naroda što ustaje, a još većma, kroz djelovanje nekolice književnika pristranih ili neupućenih, (Šafarika, Stefanovića, Kopitara, Grimma, Miklošića) postajalo častno i milo. Tako se došlo do današnje pometnje. Odtle Hrvatu veća dužnost, da osvjetla pravo i čast svoga imena. Priznavajuć cjelokupnoj, jedinstvenoj Hrvatskoj, jedinstveni narod hrvatski, hoćemo li se srditi srbskomu imenu? Nipošto. Hrvati, utemeljeni na slobodi, častimo svačiju slobodu, dok se ne diže proti nami. Sljedbenici iztočne crkve u Hrvatskoj, svoj vjerozakon slobodno sliede, ko što i katolici svoj: oni zajedno sjede, zajedno sude, zajedno zakone kroje. Gdje jedni zapoviedaju, zapoviedaju i drugi; kad jedni služe, i drugi služe. Ali jednaka prava zovu jednake dužnosti. Kad država ne meće nikomu zapreke vršenju prava, ni u jeziku, ni u vjeri, ni u pravnoj sposobnosti, nitko nema ogovora u nevršenju svojih državljanskih dužnosti. Kad svi uživamo jedne hrvatske slobode, kad smo svi sinovi jedne hrvatske domovine: svi smo i dužni ponositi se državljanstvom hrvatskim; svi smo dužni pred svietom se kazati rodjeni sinovi jedne majke Hrvatske. Ako neka braća hrišćani u Hrvatskoj neće da se zovu Hrvati po plemenu, neka priznadu, što svak živ zna, da su Hrvati po hrvatskoj zemlji i po hrvatskoj državi. Nam je dovoljno da Srbi razume, da Hrvati nisu im dužni stvarati srbstva u Hrvatskoj. Većina nemagjarska u Ugarskoj (Srbi, Slovaci, Rumunji, Sasi), pri svim bitnim narodnim razlikam izmedju njih i Magjara, ne nieče Magjarske, nit magjarskoga naroda; dapače, ta većina priznaje politički narod ugarsko-magjarski. Pa da bi zar u Hrvatskoj državi jedno-krvna braća hrišćani odricali se narodno-državnoga imena hrvatskoga? Slobodu priznati hoćemo, ali urote trpiti ne ćemo.

  • razgovor iz 1875., zapisao Mihovil Pavlinović

Preosvešteni episkop Theofan, u svom otvorenom pismu iz Plaškoga 16-28 ožujka 1877 bistro očituje: "Srbske narodnosti politične ovdje (u Hrvatskoj) zaista nema, i tko bi je tražio, činio bi bez gradjanskoga morala posao, i o ime domovine naše najveći grjeh. Ni osobite srbske vjere nema zaista nigdje na svietu, pa ni ovdje. Dakle ni ovdešnjim grčko-iztočnjakom osobitog imena kakvog ni po jednoj ni po drugoj. "

Godine 1848, kad su birali u Beč pokojnoga Božidara Petranovića, on je ovako svojim biračim u Kninu slovio: "Nastojat ću, da se naš hrvatski jezik uvede u škole i u sudove. Mi smo Hrvati, pa nam valja narodnost našu i jezik čuvati kao zjenicu oka. Braćo moja, hrišćani i kršćani, svi smo sinovi jednoga otca; svi smo prava jednokrvna braća: ljubimo se i poštujmo zamjenito, a ne progonimo se poradi zakona. "

Premda se vlast mletačka zarana prostrla i utvrdila na zapadnoj strani Istre, Istra je još danas hrvatska zemlja. Od Podgrada (Castelnuovo) i Kopra (Capodistria) k sjeveru, četrdeset hiljada duša danas nateže po slovenski. Talijanski se govori u Trstu, po zapadnoj obali i u nutranjih gradićih Buje, Montona (Motovan), Dignano (Vodnjan), Valle (Bale) i dielom u Pazinu (Pisino), u Buzetu (Pinguente), u Labinu (Albona), u Vitignanu, u Oprtalju (Portole), u Krku (Veglia), u Lošinu; tako da se broji talijanaca s Trstom do 140,000 duša. Hrvatski govori do 260,000 duša. Od Novigrada i Podgrada do hrta puljskoga, izim primorja rovinjskoga, sva sela tik samih gradova, govore jedino hrvatski. Bratovšćino hrvatskih ljudi u Istriji, Bog ti pomogao i sviest hrvatskoga naroda!

  • Marko: "... Pa još i niki srmi budalekaju, da smo njihovi. "
  • Ilija: Koji su to Srmi?
  • Marko: Ta ne znaš, bolan ne bio, kume Ile, Srme? To su ti oni u Miloševini, kamo odlaze vragometni naši Lovrećani, da prose, lažuć da su vamo u nevirnim rukami; pa kad se su tri prsta ne prikrste, valja da biže glavom bez obzira.
  • Ilija: Ali, kume Marko, je li istina, da bi nas ta naša narodnost mogla pohrišćaniti?
  • Marko: Odkud pohrišćaniti, da si Božji?! Jedno je jezik, običaj, narodnost, samostalnost, država; a drugo je duša, vira, crkva. Jesi li, brate, vidio u Imotskome? Ima kršćana i hrišćana: jedni imadu svoju crkvu, a drugi svoju; jedni svoje svetkovine, a drugi druge; pa što za to? Nije li im zar svim jedna obćina? Nije li jedna otačbina? Nije li jedan jezik? Narodnost je jedno, a Vira je drugo. Možemo biti jedne Narodnosti, a ne biti jedne Vire; ko što ima u svitu jedne Vire, a različite Narodnosti i države. Narodnost ne smeta Viri, ko što joj država ne smeta: samo pazi! ako je prave ljubavi i pravice. Mudro se veli: Brat je mio, koje vire bio, ako bratski misli i postupa. Kako se nami katolicim kaže: narodnost će vas pohrišćaniti; tako sam čuo, da se hrišćanim govori: katolici će vas pobunjevčiti, polatiniti, pošokčiti.
    • razgovor pučana u Zadvarju 1872., zapisao Mihovil Pavlinović

ReferenceUredi / Уреди

  1. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, XV. knjiga, pp. 299.. Zagreb: Pro leksis i Večernji list. 2007. 
  2. Švoger, Vlasta (2012). Ideali, strasti i politika, Život i djelo Andrije Torkvata Brlića pp. 37.. Zagreb: Hrvatski institut za povijest. 
  3. Tolja, Nikola (2011). Dubrovački Srbi katolici. Dubrovnik. 
  4. Orlić, pp. 35. i 36.. Cetinje. 1866. 
  5. Pavlinović, Mihovil (1882). Misao hrvatska i misao srbska u Dalmaciji od godine 1848. do godine 1882., pp. 65.. Zadar.