Miho Celije Gradić

Miho Celije Gradić (lat. Michaele Coelius Gradius, o. 1465.-1527.) bio je dubrovački humanist, književnik, pjesnik i prevoditelj. Obrazovanje je stekao u školi znamenitog Demetrija Halkondila, a Celije se zarana upustio u prevoditeljsku djelatnost. Povrh ostalog, preveo je Ksenofontovu Anabazu, što je najstariji sačuvan prijevod tog djela na latinski.[1]

Porijeklo, obrazovanje i smrtUredi

Miho Gradić, sin Marina, rodio se najvjerojatnije poslije 1465., svakako prije 1472., a umro je u osami Šipana 1527., i to najvjerojatnije od kuge koja je poharala dubrovačko područje.[2] Nadimak Celije, kojim ga oslovljavaju i Giovanni Bembo i Damjan Beneša, upotrebljavao je i sam u latiniziranom obliku svojeg imena kod potpisa vlastitih djela, a zapravo je najvjerojatnije riječ o latinskoj inačici talijanskog hipokoristika imena Michaele.[3] Inače bliski rođak jednog od najistaknutijih dubrovačkih humanista, Marina Bunića, Miho je potomak uglednog ogranka obitelji Gradić, koji je osim o trgovačkim poslovima brinuo i o tome da njegovi nadareni predstavnici dobiju vrhunsko humanističko obrazovanje, tako da je Celije svoje stekao vjerojatno u Firenzi, kao učenik slavnog Demetrija Halkondila (1423.-1511.), priređivača prvog tiskanog izdanja Ilijade i Odiseje 1488. Sam Celije nikada nije zasnovao vlastitu obitelj, no unatoč relativno rano sastavljenu prvom testamentu i Benešinim aluzijama na njegovu iznimnu duhovnu čistoću, podatak da je neposredno prije smrti obnašao dužnost dubrovačkog kneza ukazuje na to da se ipak nikada nije odrekao svjetovna života. Celije je, naime, za kneza biran dvaput: 1521. i 1524.

Prijevodi Anabaze na latinskiUredi

Celijev prijevod je najstarije sačuvana latinska verzija Anabaze uopće, obzirom da su dva starija rukopisna prijevoda izgubljena, a prvo tiskano izdanje potječe iz 1533. Međutim, uzbudljiva priča o bratoubilačkom okršaju Kira Mlađeg i Artakserksa II. te o povratku 10.000 grčkih najamnika preko armenskih visova i crnomorskog priobalja privukla je pozornost i drugih humanista. Stoga nije zgorega ugrubo iscrtati odnos Celijeve epohe prema Ksenofontu i grčkoj historiografiji. Rani humanizam, uopćeno govoreći, u pravilu se zanimao za rimski ogranak antičkog povjesništva, dok se grčkim piscima pribjegavalo uglavnom u svrhu boljeg razumijevanja rimske povijesti. Pa i kad se sredinom 15. st. pojavilo nekoliko prijevoda s grčkoga, oni su načelno obuhvaćali neprijeporne autoritete nalik Herodotu i Tukididu. Tako je redovito na marginama ostajao i Ksenofont (izuzevši Kirupediju, koju ni antika ni humanizam nisu držali povijesnim djelom). Međutim, početkom 16. st. jača zanimanje za izdanja grčkih pisaca, da bi u drugoj polovici stoljeća prevodilačka djelatnost doživjela vrhunac. U takav trend lijepo se uklapaju i prijevodi Ksenofonta. Koliko je znano, do konca 16. st., pojavilo se ukupno sedam latinskih prijevoda Anabaze.[4] Među nesačuvanim edicijama najranija potječe iz pera Lampugnina Biraga (o. 1390.-?) i datira se u 1460.[5] Iz kodeksa posvećena ferarskom vojvodi Borsu d'Este sačuvao se samo uvodni dio Biragova prijevoda. Ni Laskarisov rukopis iz 1500. nije preživio kasnija stoljeća. Prvu tiskanu verziju priredio je Romolo Quirino Amaseo u Bologni 1533. Prevodilac je iskoristio uvod u Anabazu da usporedi borbu grčkih plaćenika s konca 5. st. pr.n.e. s nevoljama što su zahvatile Europu u doba osmanskih prodora. Zatim su uslijedili prijevodi Henrija Estiennea (1561.), Johannesa Levvenklaiusa (1569.) i jedan anonimni prijevod s Cambridgea. Napokon, Francuz Marc-Antoine Muret (1526.-85.) priredio je komentar Kirupedije i Anabaze. Da se Anabaza razmjerno brzo prometnula u popularno štivo, najbolji je dokaz to što je u rasponu od sredine 15. do konca 17. st. doživjela ukupno 23 izdanja na klasičnim i sedam na narodnim jezicima.[6] Moguće je da su se izdanja izvornika rabila kao pedagoško štivo u poduci grčkog jezika, jer Kirupedija je prevedena na latinski mnogo prije Anabaze i našla je primjenu u nastavi obaju klasičnih jezika. Sva je prilika da se Celije u Firenci prvo susreo s tom didaktičnom pripovješću, a tek se onda, zacijelo potaknut radnim okruženjem, odvažio na prevođenje drugoga velikog Ksenofontova djela.

Halkondilova škola grčkoga jezika (Firenza) i CelijeUredi

S obzirom na to da im se prijevodi nisu sačuvali, gotovo je nemoguće ustanoviti u kojoj su mjeri Celijevi prethodnici utjecali na njegov književno-prevodilački rad. Ipak, Demetrije Halkondil, priređivač prvog tiskanog izdanja Ilijade i Odiseje (1488.), nesumnjivo je poticajno djelovao na Celijev angažman. Ako je vjerovati jednome pismu mletačkog humanista Giovannija Bemba (1473.-1545.), Celije je prve prevodilačke korake napravio upravo u Halkondilovoj školi.[7] Kao vodeći predavač grčkoga u drugoj polovici 15. st. ovaj rođeni Atenjanin preuzeo je katedru u Firenzi 1475. godine, da bi u poodmakloj dobi objavio gramatički priručnik pod naslovom Erotemeta (Milano, 1493.). Poput prethodnika Hrisolore (1353.-1415.), Halkondil je odlučio pojednostaviti morfološko-sintaktičke paradigme, dok je u nastavi uglavnom posezao za primjerima iz Ksenofontova korpusa.[8] Pored rukopisnih izdanja, na raspolaganju je imao samo dva tiskana prijevoda, Kirupediju i Hijerona, što iznova ukazuje na to kolike su poteškoće u to doba pratile poduku iz drugog klasičnog jezika. U takvim je, dakle, okolnostima Celije stekao humanističko obrazovanje i počeo vlastiti prevodilački rad.

Celijev prijevod AnabazeUredi

Jedini poznati rukopis Celijeva prijevoda Anabaze nastao je početkom 16. st., a od kraja 18. st. čuva se u Berlinu u knjižnici Staatsbibliothek zu Berlin, pod signaturom Ms. Phillipps 1900 i pod naslovom Xenophontis de Cyri expeditione libri VII, Coelio Michaele Gradio interprete. Tekst obuhvaća 140 obrojčanih listova.[9] Rukopis je čitak i uredan, ali ne možemo reći je li riječ o autografu.[10] Celije u prijevodu zadržava Ksenofontovu jednostavnost i eleganciju. Ne prevodi doslovno niti proširuje tekst. Upotrebljava konstrukcije i imenske riječi tipične za latinski, a ne postoje u grčkom, čime pokazuje dobro poznavanje mogućnosti izražavanja na latinskom. U izboru riječi može se primijetiti sklonost Ciceronu, što je vidljivo iz samog prijevoda brojnih takvih primjera (primjerice izrazi insidias tendere i terra marique posuđeni su tako od Cicerona i tsl.). Iako ima i ponešto krivih dijelova prijevoda, Celijev prevodilački rad na Anabazi ipak ima svoju vrijednost. Smatra se, stoga, da bi Celijev prijevod doživio znatan uspjeh među suvremenicima da nije ostao u rukopisu.[11] Zazirući doslovna prevođenja i ponavljanja istih gramatičkih rješenja, dubrovački je humanist pokazao uspješno ovladavanje gramatike grčkog jezika te suvereno vladanje finesama latinskog. Pitanje predloška, tj. verzije grčkog teksta kojim se prevodilac služio, ostaje, međutim, i dalje otvoreno.

Celije i latinsko pjesništvoUredi

Osim prevodilačkim radom, Celije se bavio i latinskim pjesništvom, međutim o opsegu, sadržaju i sudbini toga korpusa zasad se nažalost ne može ništa detaljnije reći.

IzvoriUredi

  1. J. Parat i P. Šoštarić, Celijev prijevod Ksenofontove Anabaze, CM XXVI, Zagreb, 2017.
  2. Vlado Rezar, Novo ime Dubrovačkog humanizma: Miho Celije Gradić, CM XXV, Zagreb, 2016.
  3. Vlado Rezar, Novo ime Dubrovačkog humanizma: Miho Celije Gradić, CM XXV, Zagreb, 2016.
  4. J. Parat i P. Šoštarić, Celijev prijevod Ksenofontove Anabaze, CM XXVI, Zagreb, 2017., str. 180.
  5. David Marsh, Xenophon, u: Catalogus translationum et commentatiorum: Medieval and Renaissance Latin Translations and Commentaries, Vol. VII, ur. Virginia Brown i dr., Catholic University of America Press, Washington D.C., 1992., str. 101-109.
  6. Peter Burke, A Survey of the Popularity of Ancient Historians, 1450-1700, History and Theory, Vol. 5, No. 2, Blackwell Publishing for Wesleyan University, 1966., str. 135-152.
  7. Čitavo pismo objavio je Theodor Mommsen, „Autobiographie des Venezianers Giovanni Bembo“, Sitzungsberichte der koeniglichen bayerischen Akademie der Wissenschaften zu Muenchen 1, 1861, str. 581-609.
  8. Paul Botley, Learning Greek in Western Europe 1396-1529, American Philosophical Society, Philadelphia, 2010., str. 35.
  9. David Marsh, Xenophon, u: Catalogus translationum et commentatiorum: Medieval and Renaissance Latin Translations and Commentaries, Vol. VII, ur. Virginia Brown i dr., Catholic University of America Press, Washington D.C., 1992., str. 104.
  10. J. Parat i P. Šoštarić, Celijev prijevod Ksenofontove Anabaze, CM XXVI, Zagreb, 2017., str. 182.
  11. J. Parat i P. Šoštarić, Celijev prijevod Ksenofontove Anabaze, CM XXVI, Zagreb, 2017., str. 186.