Prva internacionala

(Preusmjereno sa stranice Međunarodno radničko udruženje)

Međunarodno udruženje radnika, ili Prva internacionala, je prva međunarodna revolucionarna organizacija proletarijata, osnovana 28. IX 1864. na inicijativu francuskih i engleskih radnika na velikom mitingu u Sent Martins Holu u Londonu. Njeno stvaranje je rezultat pojačane aktivnosti radničke klase početkom ' 60. god. XIX v, saznanja o potrebi međunarodne solidarnosti u štrajkačkoj borbi i potrebi objedinjavanja njenih snaga u međunarodnim razmerama radi uticanja na spoljnu politiku (istupanje engleskih i francuskih radnika protiv intervencije na strani Juga u građanskom ratu u SAD 1861-65, a naročito podrška poljskom ustanku 1863, što je i bio neposredan povod za njeno stvaranje.

Segment serije o politici
Socijalizam

Struje

Kršćanski socijalizam
Komunizam
Demokratski socijalizam
Libertarijanski socijalizam
Revolucionarni socijalizam
Socijaldemokracija

Utjecaji

Anarhizam
Marksizam
Internacionalizam
Sindikalizam
Utilitarijanizam
Utopijski socijalizam

Ideje

Klasna borba
Demokracija
Egalitarijanizam
Jednakost ishoda
Proleterska revolucija
Socijalna pravda

Glavna pitanja

Historija socijalizma
Kritike socijalizma
Socijalističke ekonomije
Socijalistička država

Ljudi i organizacije

Popis socijalista
Prva Internacionala
Druga Internacionala
Socijalistička Internacionala

Politički portal ·  p  r  u 

Na osvivačkom sastanku, uz učešće i predstavnika nemačkih radnika, izabran je Generalni savet u koji je ušao i Karl Marks. Shvatajući da je njen osnovni cilj da zameni socijalističke i polu-socijalističke sekte pravom borbenom organizacijom radničke klase, Marks je izradio njen Statut i Osnivački manifest, a potom postao prvi organizator i duša cele njeve delatnosti.

U tim dokumentima sadržana su sva osvovna načela Komunističkog manifesta, ali tako da je Intervacionala bila dovoljno široka i elastična organizacija koja je u svoje redove mogla okupiti tada idejno i organizaciono različite pokrete i grupe radničke klase pojedinih zemalja i da upornom idejnom borbom obezbedi njihovo postepeno prevođenje na pozicije marksizma.

Postojeće organizacije u pojedinim mestima pretvarale su se u njeve sekcije, a više njih u okviru jedne zemlje sačinjavale su federaciju na čelu sa Federalnim savetom ili centralnim komitetom. Sekcije su bile osnovane u svim zemljama zapadve Evrope i SAD, a pristalice je imala i među Rusima, južnim Slovenima i dr. Pristalica i aktivan dopisnik bio je i Svetozar Marković.

Najviši rukovodeći organ Prve intenacionale bio je kongres, a prema Statutu, održavao se svake godine obično u septembru, a Generalni savet kao rukovodeći organ između dva kongresa zasedao je svakog utorka. U toku njenog postojanja održave su 2 konferencije (1865. i 1871) u Londonu i 6 kongresa: u Ženevi 1866, Lozani 1867, Briselu 1868, Bazelu 1869, Hagu 1872. i Filadelfiji 1876.

Na Petom kongresu Prve internacionale je odlučeno da se sedište Internacionale premesti u SAD, gde su postojali uslovi legalnog delovanja.

Na svim kongresima i konferencijama, kao i kroz rad Generalnog saveta, razrađena su mnoga osnovna programska i taktička pitanja proleterskog pokreta; o političkoj borbi, o značaju i ulozi sindikata, nacionalnom pitanju, ulozi zadruga u nacionalizaciji zemlje, značaju uključivanja žena u industriju i sl, a na primeru Pariske komune, koju je Internacionala prvhvatila kao svoje najvažnije delo, pokazana je uloga revolucije, stav proletarijata prema ratu i državi, pronađen je i ispitan oblik vlasti radničke klase i naročito je istaknuta uloga i značaj samostalne partije u revolucionarnoj borbi radničke klase.

Kroz razradu ovih i sličnih problema, Marks, Engels i njihove pristalice borili su se u njenom okviru protiv raznih sitnoburžoaskih struja (prudonizma, lasalijanstva, tredjunionizma, i pri kraju postojanja I internacionale, protiv struje tzv. bakunjinizma). Ona je ujedno pomagala sve štrajkove i druge akcije radničke klase u nizu zemalja i iznosila stavove proletarijata o svim važnijim političkim, društvenim, kulturnim i sl. problemima tog doba, čime je prokrčila put marksizmu u redove radničke klase i olakšala stvaranje samostalnih masovnih socijalističkih partija u nacionalnim okvirima, u čemu je njen osnovni značaj za istoriju međunarodnog socijalističkog pokreta.

Zbog frakcijskih borbi, na konferenciji u Filadelfiji 15. jula 1876, doneta je odluka o raspuštanju te prve masovne međunarodne organizacije radničke klase.