Moris-Fransoa Garen[1] (fr. Maurice-François Garin, IPA: [mo.ʁis.fʁɑ̃.swa ɡa.ʁɛ̃]; 3. mart 1871. — 19. februar 1957)[2] bivši je francuski profesionalni biciklista. Garen je rođen kao Italijan, a 1892. uzeo je francusko državljanstvo.[2][3] Bio je profesionalac od 1893. do 1911. godine. Garen je dvostruki pobednik Pariz—Rubea, a poznat je i kao pobednik prvog Tur de Fransa (1903. godine).[4][5][6]

Moris-Fransoa Garen Icône cycliste
Moris Garen 1897.
Lične informacije
Ime Moris Garen
Nadimak Odžačar
Datum rođenja (1871-03-03)3. 3. 1871.
Državljanstvo Francuska Francuska
Informacije o timu
Trenutno član tima Završio karijeru
Disciplina drumski / pista
Tip vozača Brdaš
Profesionalna karijera
1893 — 1900
1901 — 1904
1905 — 1910
1911
Individualno
La Française
Individualno
La Française
Uspesi
Tur de Frans
Tur de Frans 1 (1903)
Klasične biciklističke trke
Pariz—Rube: 2 (1897, 1898)
Bordo—Pariz 1902. godine

Podaci od: 7. jun 2016..

Detinjstvo i amaterska karijera uredi

Garen je sin Morisa Klementa Garena i Tereze Ozelo.[7] Venčali su se 1864. kada je on imao 36, a ona 19 godina i radila je u gradskom hotelu.[8] Imali su četiri ćerke i pet sinova, od kojih su dvojica bili blizanci. Moris je bio prvi sin.[3]

Garen je radio kao odžačar.[8] Sa 15 godina se preselio u Francusku, u Rems,[3][8] zatim se preselio u Belgiju, u Šarloa, ali se 1889. vratio u Francusku, u Mabež. Porodica se rasturila. Drugi sin, Žozef Isidor, umro je 1889. otac se vratio je Avrijer, a umro je ubrzo nakon toga. Garenova braća, Fransoa i Cezar, ostali su u Francusku i sa Morisom su otvorili biciklističku prodavnicu u Rubeu 1895.[7] Njegov brat, Sezar Garen, takođe je bio profesionalni biciklista u periodu od 1899. do 1906. i živio je u Parizu do smrti (umro je u 71 godini).[9] Drugi Garenov brat, Ambroaz Garen, bio je profesionalni biciklista od 1899. do 1903. Najbolji rezultat bilo mu je drugo mesto na Pariz Rubeu.[10]

Garen se preselio u Lens 1902. i živio je tamo do kraja života.[3][8] Prvi bicikl je kupio za 405 franaka, što je duplo više od nedeljne zarade radnika u železari, koji su radili po 12 sati, 1899.[8] Vožnja ga nije interesovala, ali je vozio oko grada dovoljno brzo da ga nazovu ludak.[8]

Amatersku karijeru je počeo 1892. kada je imao 21 godinu. Prva trka u kojoj je učestvovao, bila je regionalna trka Mabeg—Hirson—Mabeg, dužine oko 200 km. Iako je imao problema sa suncem, uspio je da završi na petom mestu.[8] Prvu pobedu ostvario je 1893. na trci Namur—Dinan, u Belgiji. Svoj prvi bicikl je prodao a potom kupio svetliji. Bio je težak isto 16 kg, ali je imao pneumatske gume. Trka je bila duga 102 km, Dinan je bio lider dok mu se nije probušila guma, Garen mu je pozajmio svoj bicikl, a za sebe uzeo rezervni od Dinanovog tima. Na kraju, Garen je pobedio sa oko 10 minuta prednosti.

Profesionalna karijera uredi

Garen je postao profesionalac slučajno.

Želeo je da učestvuje na trci Avon su Relp, koja je bila udaljena 25 km od mesta u kome je živeo. Kad je došao, rečeno mu je da je trka samo za profesionalce i da mu nije dozvoljeno da učestvuje. Garen je čekao da vozači odmaknu, vozio je iza njih i sve ih prestigao. Dvaput je pao, ali je ipak završio ispred svih vozača. Publika je bila oduševljena, ali ne i organizatori, koji su odbili da mu plate 150 franaka. Nagradu su isplatili pravom pobedniku, a zatim je publika međusobno skupila 300 franaka, i uručila mu ih kao nagradu. Garen je postao profesionalac.

Njegova prva prava pobeda bila je 1894. na trci 24 sata Pariza. Trka se vozila u februaru i, zbog hladnoće, vozači su odustajali jedan za drugim. Garen je odvezao 701 km, pobedivši za 49 km jedinog vozača, uz njega, koji je završio trku.[8] 1896. godine, pobedio je na trkama Pariz—Mons, Lijež—Tun i Pariz—Le Man, a na Pariz—Rubeu je osvojio treće mesto, 15 minuta iza Jozefa Fišera. Garen bi osvojio drugo mesto, ali je pao u finišu.[11]

Naredne dve godine je osvajao Pariz—Rube. 1897. pobedio je Holanđanina Matjua Kordana, u zadnja dva kilometra na Velodromu. 1898. njegova pobeda je bila ubedljiva, 20 minuta ispred drugoplasiranog. U naredne dve godine, osvojio je pet trećih mesta, a dvaput je završio drugi, pre nego što je uspio da pobedi na trci Pariz—Brest—Pariz 1901. završivši skoro dva sata ispred Gastona Rivijea[12], a zatim je pobedio na trci Bordo—Pariz 1902. godine, trci od 500 km.

Tur de Frans uredi

Francuski list loto počeo je da promoviše trku Tur de Frans, prodavši 80 hiljada primeraka za dan.[13] Trka je trebala da traje od 31. maja do 5. jula, što se pokazalo napornim i prijavilo se samo 15 vozača, zbog čega je trka korigovana i odlučeno je da traje 19 dana. Najduža etapa je bila od Nanta do Pariza, 471 km. 60 vozača je učestvovalo, a 21 je završio Tur. Garen je pobedio na prvoj etapi, zatim je dvaput završio na četvrtom mestu, na četvrtoj etapi je završio peti, a zatim je pobedio zadnje dve etape i osvojio Tur u vremenu od 94 sata, 33 minuta i 14 sekundi, dodeljena mu je nagrada od 3.000 franaka.[14]

Garen je bio potpuni favorit za osvajanje Tura 1904. godine, i tu ulogu je opravdao. Međutim, titula mu je oduzeta i pripisata je Anriju Korneu.[6] U decembru su, zbog varanja, diskvalifikovani svi etapni pobednici i prva četvorica u generalnom plasmanu, Garen, Rene Potje, Sezar Garen i Ipolit Okutirje.[15] Francuska biciklistička unija nije precizno objasnila šta se desilo, a podaci su izgubljeni 1940. kada su sklonjeni južno da bi izbegli Nemačku invaziju. Lisjen Peti Breton je izjavio da je vidio vozača kako se pridržava za motor[16], a optužbe su bile i da je Garen išao vozom. Garenu je pobeda oduzeta i suspendovan je na dve godine.[4]

Kraj karijere i smrt uredi

Garen se vratio biciklizmu nakon suspenzije, vozeći još pet godina, ali nije ostvario nijednu pobedu, suspenzija je bila kraj njegove karijere, koju je zvanično završio 1911. godine. Nakon završetka karijere, otvorio je svoju garažu u Lensu, koju je vodio do smrti.[17]

Nije izgubio interesovanje za biciklizam, a vratio se samo jednom u rodni kraj 1949. da vidi Tur koji je prolazio tuda. 1953. Garen i nekoliko bivših vozača bili su na proslavi 50 godina Tura.

1933. otvoren je stadion u Lensu „Velodrom Moris Garen”.[18]

1938. Garen je dobio zlatnu medalju, od strane ministra sporta, za psihičku edukaciju.[1]

Garen je umro 1957. godine, a sto godina posle njegove pobede na Turu, 2003. godine, ulica u Mobežu je dobila ime po njemu.

2004. „prijatelji Pariz—Rubea” su položili kocku kaldrme na njegov grob.[7]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. 1,0 1,1 „Wikipedia”. [mrtav link]
  2. 2,0 2,1 „memoire-du-cyclisme.net”. Arhivirano iz originala na datum 2008-12-01. Pristupljeno 2017-07-30. 
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Journal du Dimanche, France, 29 June 2003
  4. 4,0 4,1 The Unknown Tour de France, by Les Woodland. Van der Plas Publications. 2003. ISBN 978-1-892495-26-6. pp.
  5. Chany Pierre 1986: str. 54—55
  6. 6,0 6,1 Chany Pierre 1986: str. 60
  7. 7,0 7,1 7,2 „Les Amis de Paris-Roubaix, Manifestations, 3rd Mars, 2004, Hommage à Maurice Garin”. Arhivirano iz originala na datum 2013-10-12. Pristupljeno 2017-07-30. 
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 8,5 8,6 8,7 „Profile of Maurice Garin” (20. februar 2001). Journal L'Alsace-Le Pays.
  9. Cycling Archives – César Garin
  10. Cycling Archives – Ambroise Garin
  11. Sergent, Pascal , trans Yates, D., A Century of Paris–Roubaix, Bromley Books, UK. 1997. ISBN 978-0-9531729-0-0. pp.
  12. „Site officiel du Paris Brest Paris 2007”. Paris-brest-paris.org. Arhivirano iz originala na datum 11. oktobar 2007.. Pristupljeno 11. 12. 2016. 
  13. Boeuf, Jean-Luc, and Léonard, Yves (2003), La République du Tour de France, Seuil, France, p23
  14. Augendre 1996: str. 7
  15. Augendre 1996: str. 8
  16. Chany Pierre 1988: str. 184
  17. „Tour de France, Memories of Maurice Garin” (1. jul 2006). Grincheux Grave.
  18. „Culture et traditions dans le Pas-de-Calais”. 

Citirana bibliografija uredi

Spoljašnje veze uredi

 U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Maurice Garin