Marksističko shvaćanje ideologije

Kod Marxa i Engelsa ideologija je sustav ideja povezan s vladajućom klasom i vladajućim društveno-ekonomskim odnosima, usmjeren na opravdanje postojećeg poretka (u njihovo doba, kapitalističkog). Kao i kod prosvjetitelja, ideologije neminovno prikazuju stvarni svijet iskrivljeno: predstavljalju lažnu svijest.

Marx i Engels uvode međutim važan pojam fetišizma svijesti, koji je karakteristika ideologija: svijet ideja zamišlja se kao samostalan, neovisan o materijalnoj i društvenoj osnovi. Zastupnici postojećeg poretka i vladajućih klasa zaista vjeruju u svoje ideje, one su razrađene u složen sustav čiju lažnost nije jednostavno pokazati. To nisu naprosto "dogme i predrasude" za koje se lako može uvidjeti da su lažne, čim im se suprotstave "ispravne" ideje; iluzija prosvjetitelja da je to moguće izraz je njihove buržuaske ideologije. Umjesto puke "borbe ideja" potrebna je složena analiza stvarnosti i organizirana društvena (klasna) borba da se stvarnost promjeni.

Njemačka ideologija uredi

Svoj mladalački spis Njemačka ideologija (1846.) Marx i Engels započinju ukazivanjem na fetišizam svijesti: »Ljudi su dosad neprestano stvarali krive predodžbe o samima sebi, o tome što su, ili što bi trebalo da budu. Svoje odnose uređivali su prema svojim predodžbama o bogu, o normalnom čovjeku itd. Proizvodi njihove glave prerasli su njihovu glavu. Oni, tvorci, poklekli su pred svojim tvorevinama.« (Rani radovi, str. 357) Ove rečenice opisuju zaključke do kojih su došli filozofi mladohegelovci, koje Marx i Engels prihvaćaju i razrađuju u pojmu otuđenja, ali nemilosrdno ismijavaju ideji mladohegelovaca da se sa pogrešnim predodžbama koje ljudi imaju može obračunati u samim mislima, u filozofiji. »Nijednom od ovih filozofa nije uopće palo na pamet da postavi pitanje o vezi njemačke filozofije s njemačkom stvarnošću, o vezi njihove kritike s njihovom vlastitom materijalnom okolinom.« (str. 364)

Marx i Engels postavljaju sebi pitanje o toj povezanosti, potaknuti materijalističkom teorijom Ludwiga Feuerbacha i svojim bavljenjem političkom ekonomijom; odmah slijedi i odgovor: ideje koje ljudi o sebi imaju posve su uvjetovane »stvarnim životnim procesom«.

Umjesto ispraznog kretanja u krugu samih ideja i "idejne borbe", treba se pozabaviti njihovim pretpostavkama. »Pretpostavke s kojima mi počinjemo nisu proizvoljne, nisu dogme, to su stvarne pretpostavke, od kojih se može aprstrahirati samo u mašti. To su stvarne individue, njihova djelatnost i njihovi materijalni životni uvjeti kako zatečeni, tako i njihovim vlastitim djelovanjem stvoreni. Ove pretpostavke mogu se, dakle, konstatirati čisto empirijskim putem.« (str. 364)

Ovdje Marx i Engels formuliraju učenje, koje će kasnije biti nazvano historijski materijalizam. »Određene individue, koje na određeni način proizvode, stupaju u određene društvene i političke odnose. (…) Društveno uređenje i država stalno proizlaze iz životnog procesa određenih individua; ali ovih individua, ne takvih, kakvi bi mogli izgledati u svojim ili tuđim predodžbama, nego kakvi su u stvarnosti, tj. kako djeluju i materijalno proizvode. (…) Isto vrijedi i za duhovnu proizvodnju, kako se ona ispoljava u jeziku politike, zakona, morala, religije, metafizike itd. jednog naroda. Ljudi su proizvođači svojih predodžbi, ideja itd., ali stvarni, djelatni ljudi, kakvi su uvjetovani određenim razvitkom svojih proizvodnih snaga i njima odgovarajućih odnosa. (…) Maglovite slike u mozgu ljudi nužni su sublimati materijalnog procesa njihova života, vezanog za materijalne pretpostavke, koji se dade ustanoviti pomoću iskustva. Moral, religija, metafizika i ostala ideologija i njima odgovarajući oblici svijesti ne mogu dalje zadržati privid svoje samostalnosti. Oni nemaju historije, nemaju razvitka, nego ljudi koji razvijaju svoju materijalnu proizvodnju i svoj materijalni odnos, mijenjaju zajedno s ovom svojom stvarnošću i svoje mišljenje i proizvode svoga mišljenja. Ne određuje svijest život, nego život određuje svijest.« (str. 370-371)

Prikazom »aktivnog procesa života« na mjesto ideologija stupa »stvarna pozitivna nauka«. Historija prestaje biti »zbir mrtvih činjenica kao kod empiričara (…) ili imaginarna aktivnost imaginarnih subjekata kao kod idealista«, a filozofija gubi svoj samostalni »medij egzistencije«. (str. 371)

Ideologija, klasa, otuđenje, komunizam uredi

Marx i Engels ponekad rabe pojam "ideologija" za označavanje čitave tzv. duhovne nadgradnje, svih područja duhovne djelatnosti (religija, filozofija, moral i etika, umjenost, znanost, politika, pravo itd.), a ponekad u užem smislu, za one ideje koje su direktno usmjerene na zadaću opravdanja poretka. Ideologija je lažna, izvrnuta, fetiširana svijest. Ta lažnost potječe iz njene klasne uvjetovanosti: ideologija je duhovni izraz klasnih (staleških, cehovskih, kastinskih itd.) interesa, koji uvjetuju način na koji pripadnici klase spoznanu sami sebe.

Pojam "ideologija" ima izrazito negativno značenje: označava specifičnu strukturu svijesti klasnog društva, koja će nestati u budućem besklasnom, komunističkom društvu. Za ideološko mišljenje karakteristično je otuđenje (alijenacija): teorijski oblikujući klasnu svijest, ideolozi se bave mislima kao samostalnim bitnostima, uobražavajući da one egzistiraju same za sebe, izvan povijesne uvjetovanosti. Raniji kritičari kapitalističkog sustava, koji nisu raspolagali valjanom analizom kapitalističke zbilje, mogli su ovome suprotstaviti samo utopijske ideje (utopijski socijalizam), dok kritika političke ekonomije koju je poduzeo Marx u Kapitalu, daje osnov za spoznaju zakonitosti povijesnih kretanja i uviđanje povijesne uloge proletarijata, te time i za prevazilaženje klasnog društva i za nestanak ideologije kao otuđene svijesti.

Marksizam: klasna svijest uredi

Marksisti su obilato koristili pojam ideologije u svojim analizama; one su snažno utjecale na opću intelektualnu klimu tijekom većeg dijela XX. stoljeća.

Marksističkim analizama povijesne i društvene uvjetovanosti svijesti bliski su i nemarksistički mislioci raznih orijentacija, od kojih je najvažniji Karl Mannheim. Vrlo je teško pobijati da takva uvjetovanost postoji. Umjesto poricanja, najsnažniji odgovor je primjena metode kritike ideologija i na sam marksizam i komunizam, što su učinili tzv. stvaralački marksisti, Mannheim i drugi.

Marksizam-lenjinizam: ideologija proletarijata uredi

Nasuprot izvornom Marxovom i Engelsovom pojmu ideologije kao lažne, iskrivljene, fetišizirane svijesti, u dogmatskojt, vulgariziranoj verziji teorije, koja postaje obavezna u SSSR-u pod imenom marksizam-lenjinizam ili dijalektički i historijski materijalizam, razvijen je i "pozitivan" pojam ideologije. Sustav ideja koji izražava klasnu svijest proletarijata i njegovu povijesnu ulogu (tj. sam marksizam-lenjinizam) također se naziva ideologijom. Ta je ideologija odnosno klasna svijest, za razliku od ostalih, objektivno istinita: ona vjerno odražava zakonitosti povijesnog zbivanja. Nju oblikuje avangarda proletarijata organizirana u komunističku stranku.

Bezbrojni službeni ideolozi u državama pod vlašću komunističkih partija negirali su "buržuaske" ideje kao i "idejna skretanja" u samom komunizmu, služeći se "marksističkim" idejama svedenim na isprazne sheme i fraze, naročito u staljinističkoj verziji. U službi totalitarnih režima, komunistički ideolozi su ponavljali fraze koje su izgubile svaki kontakt sa »stvarnim procesom života«, slično kao i filozofi kojima su se Marx i Engels podrugivali u Njemačkoj ideologiji, ali bez njihove strastvenosti i individualnosti. Kritika ideologija svedena je na krajnje primitivnu ideologiju, na sirovu dogmu koja se nametala silom.

Marksistička kritika komunizma uredi

Nasuprot dogmatizmu, tijekom XX. stoljeća bilo je mislilaca koji su način mišljenja Marxa i Engelsa primjenjivali i dalje razvijali na znatno plodonosniji način, ili su se njime inspirirali. Marxova i Engelsova teorija ideologija, kao i druge njihove koncepcije, snažno su utjecale osobito na sociologiju i historiografiju XX. stoljeća.

Nezavisni marksistički mislioci (koji su sebe 1960-ih godina nazvali stvaralački marksisti, npr. jugoslavenski praxisovci), načinili su korak dalje: marksističku analizu i kritiku primijenili su i na društva tadašnjih komunističkih država i na njihove ideologije, pokazujući kako se stvarnost ne slaže sa idealima niti ideologije sa stvarnošću. Tako su npr. dokazivali da je umjesto vlasti proletarijata u komunističkim državama uspostavljena vladavina nove klase, birokracije ili politokracije, te da je službena ideologija zvana dijalektički i historijski materijalizam u službi nove vladajuće klase. Oni koji su djelovali u zemljama pod komunističkom vlašću time su postali disidenti i bili izloženi progonima. Uz Lava Trockog, jedan od najvažnijih je Milovan Đilas, koji je u inozemstvu objavio knjigu Nova klasa.

Funkcije ideologije uredi

Funkcije ideologije proizlaze iz karaktera uslova u kojima je nastala. Stoga svaka ideologija nosi i određena svojstva koja određuju i modalitete njenih funkcija. S obzirom na karakter ideologije moguće je izdvojiti njene dvije globalne funkcije:

pozitivna i
negativna.

Pozitivna funkcija očituje se u tome kada ideologija posreduje kao pozitivan faktor u društvenom razvoju - pokretač društvenog napretka, dok se negativna funkcija očituje kao demotivacijsko i retrogradno djelovanje ideologije u društvu, a posebno u reakcionarnom i konzervativnom smislu.

Prema razini formiranja opsega i karaktera uticaja moguće je izdvojiti najmanje tri razine funkcija ideologije:

Prvi nivo je onaj gdje se ideologija shvaća i koristi kao instrument izražavanja pripadnosti određenoj društvenoj grupi, određenoj klasi, stranci itd.
Drugi nivo je upotreba ideologije u socijalno-klasnom i statusnom razlikovanju i povezivanju unutar klase, tj. socijalne stratifikacije društva.
Treći nivo je posredovanje ideologije u društvenim i političikim promjenama i to:
1. reforme klasnog ili socijalnog sustava i političke vlasti.
2. radikalna izmjena klasnih odnosa, socijalnog sustava i postojećeg oblika vlasti.
3. očuvanje statusa quo u društvenim odnosima, zaštita i održanje postojećih institucija i modela vlasti u društvu.
Četvrti nivo je posrednička i instrumentalna uloga ideologije u političkom organiziranju društva i oblika vlasti kroz forme političke borbe (nadmetanja) i političkog djelovanja: od organiziranja u političke stranke i društvene grupe za pritisak do organiziranja političkog nadmetanja na izborima, zatim osvajanja ili zadržavanja pozicija vlasti i donošenja ključnih političko-pravnih (zakonskih) i materijalnih odluka značajnih za čitavo društvo.

Na svim spomenutim nivoima osnovna karakteristika ideologije jest težnja da se, upravo, taj oblik ideologije prezentira i nametne kao dominantan, univerzalan i svrsishodan, uz istovremeno kritičko i iskrivljeno predstavljanje drugih ideoloških koncepcija i mogućnosti u društvu. S obzirom na to i konkretne funkcije koje ima ili može imati ideologija, te njene manifestirajuće oblike, možemo razlikovati nekoliko tipova ideologije :

Prvo, ideologija društvene grupe (npr. birokracije, tehnokracije, nacije, itd.)
Drugo, ideologija klase (vladajuće ili subordinirane klase)
Treće, ideologija profesije (političara, managera, pravnika, umjetnika, radnika, itd.)
Četvrto, stranačka ideologija (građanske, demokratske, socijalističke, komunističke, fašističke, nacionalne, religijske stranke, partija, itd.)
Peto, individualističke (neizdiferencirane) ideologije (ideologije neorganiziranih pojedinaca, naučnika, umjetnika, i dr.)

S obzirom na javnu poziciju (položaj) ideologije mogu biti:

vladajuće
periferne ili subordinirane

S obzirom na način postizanja cilja:

reformističke
revolucionarne.

Prema sadržaju ideologije mogu biti:

reakcijske
konzervativne
progresivne (liberalne)
radikalne.
- Reakcijske ideologije su one koje teže povratku na staro ili sugeriraju društveni sklop, društvo, model društvenih odnosa koji je zasnovan na elementima nesloboda, represije, diskriminacije itd.
- Konzervativne ideologije su one koje teže zadržavanju status quo u društvu.
- Progresivne (liberalne) ideologije odlikuju se težnjom prevazilaženja tradicionalnog u korist društvenih promjena i inovacija.
- Radikalne ideologije teže korjenitoj, totalnoj promjeni društva i povijesno-kritičkom razumijevanju ljudske prakse.