Marko Mesić (30. rujna 1901.- 9. veljače 1982) je bio hrvatski i jugoslavenski oficir, poznat kao posljednji komandant tzv. "Ustaško-domobranske legije" u Staljingradu, a kasnije i Prve jugoslovenske brigade NOVJ.

Biografija

uredi
 
Memorijalni znak pripadnika 369 Staljingradske pukovnije

Rođen je u Bjelovaru 30.9.1901 u vrijeme Austrougarske monarhije kao sin Franje i Katarine rođene Blau. Vojno školovanje je započeo u Pečuhu pa ga nakon uspostavljanja Kraljevine SHS nastavio u Karlovcu i Mariboru i na kraju u Beogradu. Nakon završetka Vojne Akademije u Beogradu je postao artiljerijski oficir. Drugi svjetski rat ga je zatekao u Nišu kao aktivnog artiljerijskog pukovnika na granici sa Bugarskom. [1] Nakon travanjskog rata i proglašenja NDH se vratio u Hrvatsku i priključio novoosnovanom Hrvatskom domobranstvu.

Kada su u ljeto 1941. Sile Osovine napale SSSR, vlasti NDH su "za borbu protiv boljševizma" formirale jedinicu poznata kao 369. pojačana pješačka pukovnija, odnosno kao "Hrvatska legija". Toj jedinici - koju su opremio, obučio i pod svojom neposrednom komandom imao Wehrmacht - se Mesić pridružio, gdje je imenovan komandantom topništva. Mesić je sudjelovao u borbama na Istočni front, a za što je u veljači 1942. pohvaljen i odlikovan. Mesić, koji je kraće vrijeme zapovijedao Legijom, je u rujnu 1942. zajedno s njom došao u Staljingrad gdje je sudjelovao u borbama. U listopadu je kraće vrijeme povučen na odmor u Hrvatsku, a vratio se neposredno prije sovjetske protuofenzive kojima su njemačke snage, uključujući Legiju, opkoljene. Nakon što je krajem siječnja 1943. u nikad razjašnjenim okolnostima nestao njen zapovjednik, pukovnik Pavičić, Mesić je postao zapovjednikom Legije. Na njenom čelu se predao zajedno s ostalim osovinskim snagama. U NDH su ga smatrali mrtvim, te je posthumno odlikovan najvišim priznanjima.

Mesić je, u stvari, preživio bitku zajedno s 700 ljudi. Od njih je u teškim zimskim marševima do logora Krasnogorsk preživjelo samo 400. Nakon svega toga je Mesić prihvatio ponudu sovjetskih vlasti da prijeđe na stranu saveznika, odnosno stane na čelo jedinice koju bi osim preživjelih pripadnika Legije činili i građani nekadašnje Kraljevine Jugoslavije koje je rat zatekao u SSSR-u, odnosno u Iranu. Jedinica, poznata kao Prva jugoslovenska brigada, se ispočetka trebala boriti na istočnoj fronti, ali su Sovjeti na kraju odlučili poslati u Jugoslaviju kako bi se priključila Titovoj partizanskoj vojsci.

Odnos partizana prema novim suborcima je bio proturječan. S jedne strane su prema njima bili sumnjičavi kao prema "bivšim fašistima", dok su s druge strane cijenili njihovu profesionalnost i iskustvo, pogotovo u frontalnom ratovanju u nizinama. Vlasti NDH su mu, čuvši za njegov prelazak na partizansku stranu, oduzele sve počasti i odlikovanja. Godine 1944. je Mesićeva jedinica imala teške gubitke u borbama za Čačak,a potom je poslana na srijemski front. Mesića i njegovu brigadu je završetak rata zatekao u Bjelovaru. Nakon rata je Mesić umirovljen.

Mesić je, međutim, ponovno postao predmet zanimanja vlasti nakon rezolucije Informbiroa, kada je osumnjičen za veze sa Sovjetima. Godine 1948. je u nikada razjašnjenim okolnostima pao pod vlak te ostao bez obje noge, a kao moguća objašnjenja su se navodili pokušaj samoubojstva ili bijega od agenata UDBA-e. Nakon toga je kao invalid živio s bratom sve do svoje smrti 1982. godine.

Mesićev život i sudbina su dugo vremena bili predmet raznih špekulacija i urbanih legendi - od onih prema kojima zapravo nije preživio Staljingrad, do strijeljanja u poratnom razdoblju, uspješnog samoubojstva 1948. godine te najnovijih, prema kojima je bio blizak rođak bivšeg hrvatskog predsjednika Stipe Mesića.

Izvori

uredi

Eksterni linkovi

uredi