Marko Kornelije Fronton

Marko Kornelije Fronton (Marcus Cornelius Fronto, cca. 100 - 170) bio je rimski gramatičar, pravnik, konzul, jedan od najcjenjenijih retora latinske antike, učitelj budućeg cara Marka Aurelija.[1]

Bio je rodom iz Cirte, glavnog grada tadašnje rimske Numidije te je sebe opisivao kao potomka tamošnjih nomada. Iz Cirte je došao u Rim gdje se obrazovao, te započeo uspješnu pravničku karijeru koja mu je donijela veliku bogatstvo. Njegova oratorska vještina je privukla pažnju Antonina Pija koji ga je angažirao kao tutora svojim sinovima Marku Aureliju i Luciju Veru. Godine 142. je dva mjeseca služio kao zamjenski (suffect) konzul. Ponudu da preuzme mjesto prokonzula Azije je odbio zbog lošeg zdravlja. Posljednje godine života su mu bile obilježene žalovanjem za djecom koju je svu, osim jedne kćerke, nadživio. U njegovo vrijeme je veliki broj rimskih pravnika oponošao njegov stil te su postali poznati kao frontoniani.

Njegova djela su uglavnom sačuvana u fragmentima, ali su zato ostala njegova pisma, uključujući i ona upućena caru i njegovim sinovima.

Protiv kršćanaUredi

Za Frontonov spis (ili govor) protiv kršćana znamo iz dijaloga Minucija Feliksa (Octavius, 9 i 31), ali tekst se nije sačuvao. Prema Minuciju, Fronton je u svojoj harangi protiv kršćana u stvari sabrao pučke klevete koje su se pronosile: da se klanjaju magarećoj glavi, da u svojim obredima inicijacije žrtvuju dijete i piju njegovu krv, da se odaju incestuoznom bludu. Minucije Feliks kaže: »Fronton ne potvrdi dokazom svoje tvrdnje, nego riječju nabaci pogrdu« (Oct. 31). Frontonov je spis bio naširoko poznat. Spis je napisan vjerojatno u početku vlade Antonina Pija (138—161).[1]

IzvoriUredi

Eksterni linkoviUredi