Otvori glavni meni

Marijan Trepše (Zagreb, 25. ožujka 1897. - Zagreb, 4. listopada 1964.), hrvatski slikar, grafičar i kazališni scenograf.

Nakon osnovne škole i realne gimnazije, 1914. upisuje se na Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt, na slikarski odjel prof. Bele Csikosa Sessije, što je, kako je istakao Grgo Gamulin, „za posljedicu imalo vješt i lak crtež“.

Prvi puta skupno izlaže 1916. s ostalim đacima Škole. Zapaža ga Lunaček, koji o njemu bilježi: „dobar je u kompoziciji, dok je u akvarelima nekako propovjednik bijede i tuge, dok te note iznosi za mladog čovjeka upravo čudnom zbiljom.“

1916. odlazi u vojsku, a 1918. školovanje nastavlja u Pragu, gdje na Akademiji kod prof. Maxa Švabinskog specijalizira grafiku i slikarstvo. Tu dolazi u dodir s njemačkim ekspresionizmom, i slikarstvom Vlamincka, koji će biti osjetni u njegovim kasnijim radovima, kao i Kraljevićev uticaj. Upravo će u grafici Trepše možda ponajbolje izraziti svoje socijalne dojmove koje je bio apostrofirao Lunaček.

Po svršetku drugog semestra u Pragu, gdje je boravio zahvaljujući stipendiji grofa Pejačevića, vraća se u Zagreb i 1919./1920. izlaže na Proljetnom salonu, tvoreći s Milivojem Uzelcem, Vilkom Gecanom i Vladimirom Varlajem tzv. Grupu četvorice.

U razdoblju između 1919. i 1923. nastaju njegove najbrojnije i najkvalitetnije grafike, koje nažalost nemaju upisane godine nastanka, naslova, niti podataka o ediciji. Motivi iz Biblije, literature, cabareta, i osobito iz polusvijeta, psihološki nabijeni emocijama tjeskobe, straha, bezumlja i očaja, dani su izrazito ekspresionistički, u jakim gestama i izrazitim crno-bijelim kontrastima.

U lirskoj varijanti svojeg ekspresionizma u akvarelu i grafici bavi se temom akta, da bi se kasnije, nakon 1933. okrenuo također i prirodi, tj. pejsažu.

Od 1920. do 1922. radi u Pariz na Académie de la Grande Chaumiére.

1923. u ediciji zagrebačke knjižare M. Šek, izdaje svoju prvu grafičku mapu s 8 litografija.

Od 1925. radi kao scenograf za Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, te će do svog umirovljenja 1957. ostvariti preko stotinu dramskih i opernih inscenacija.

Na Međunarodnoj izložbi u Philadelphiji 1926. nagrađen je zlatnom medaljom za slikarstvo.

Po njegovim nacrtima izrađen je veliki vitraž Golgota, postavljen u zagrebačkoj kapeli Trpećeg Isusa.

Od 1926. do 1932. radi kao privremeni učitelj Državne obrtne škole, a od konca 1940, i tijekom 1941. kao učitelj vještina I. muške realne gimnazije.

Samostalno je izlagao devet puta.

Jedan je od najznačajnijih slikara i vjerojatno najznačajniji grafičar hrvastkog ekspresionizma.

LiteraturaUredi

  • Guido Quien: Marijan Trepše, u: Enciklopedija hrvatske umjetnosti, sv. 2, Zagreb, 1996., str. 259-361.
  • Marijan Trepše – grafike, crteži i originalne grafičke ploče iz fundusa Kabineta grafike, Zagreb, 2007. (katalog izložbe)