Wikipedija

Marijan Šunjić (biskup)

Fra Marijan Šunjić (Bučići kod Travnika, 7. januara 1798.[1] – Beč, 28. septembra 1860.[2]), bosanski franjevac, biskup, apostolski vikar u Bosni, književnik, jezikoslovac i poliglota,[3] znanstveni, kulturni i politički djelatnik.

Život uredi

Fra Marijan Šunjić rođen je u osmanskoj Bosni 7. januara 1798. u katoličkoj obitelji. Na krštenju je dobio ime Ivo Šunjić. Kod roditelja Mije i Mande,[4] koji su kasnije, 1814., umrli od kuge,[1] je stekao "osnove pismenosti",[2] a školovanje je nastavio kod franjevaca u Gučoj Gori i Fojnici. Novicijat je proveo u Fojnici (1813–1814), a potom nastavio sa studijem filozofije i teologije u Zagrebu i Mohaču (1814–1821).[1] Nakon toga je od 1821. do 1824. pohađao studij orijentalnih jezika – arapskog, turskog i perzijskog – u Zagrebu i Beču.[1] Osam mjeseci proveo je kod čuvenog poliglota kardinala Mezzofantija u Bologni,[5] gdje je produbljivao i proširivao svoje znanje jezikâ. Šunjić je tako postao glasovit po poznavanju brojnih jezika, među kojima i orijentalnih. On je, naime, osim spomenutih, poznavao također talijanski, njemački i francuski, zatim klasične jezike latinski i grčki, te više slavenskih jezika. Po svojoj izobrazbi, širini pogleda, po svojoj znanstvenoj i kulturnoj djelatnosti, jedan je od najistaknutijih likova Franjevačke provincije Bosne Srebrene, ne samo u svome vremenu.

Kada se vratio u Bosnu, djelovao je najprije u pastoralnoj službi kao kapelan na Kupresu, te župnik u Mokronogama (1831) i u Ovčarevu kraj Travnika (1832). Osim dušobrižničkog rada obavljao je u Bosni Srebrenoj službu tajnika (1832)[6], kustosa provincije (1835) i provincijala (1847–1851). Posljednjih pet godina svoga života proveo je kao apostolski vikar u Bosni i naslovni biskup panadenski (1855–1860).

Osmanske su ga vlasti dvaput zatvarale (1827.[7] i 1834.), prijetila su mu i vješala,[8] jer se borio za prava katolika i Provincije Bosne Srebrene. U vrijeme kada je Franjevačka provincija Bosna Srebrena bila u sukobu s biskupom Rafom Barišićem bio je, s više uglednih franjevaca, 1843. osuđen na izgon u Italiju, ali ta odluka zbog promijenjenih okolnosti nije izvršena. Boreći se za prava provincije u tom dugotrajnom sukobu s biskupom dva je puta išao u Rim (1834. i 1840.) te u Carigrad u izaslanstvu s još nekoliko franjevaca (1846). Godine 1851. obratio se molbom austrijskom caru Franji Josipu I da poduzme konkretne korake kako bi se teški položaj katolika i franjevaca u Bosni poboljšao.

Zalagao se za podizanje novih crkava i samostana i za otvaranje pučkih škola. Svojim okružnicama, koje su narodu čitane u crkvama, radio je na iskorjenjivanju uvriježenih mana u životu katolika. Prvi je u Bosni zagovarao osnivanje apstinentskih društava. Bio je "srce i duša svakome plemenitom gibanju i nastojanju", kako je to za njega rekao pisac i kulturni radnik Tugomir Alaupović.[9] Papa Pio IX ga je u oktobru 1854. godine imenovao naslovnim biskupom panadenskim i apostolskim vikarom u Bosni. Tu je službu obnašao sve do smrti.

Karakteristično je za Šunjića da je bio "dobar fratar, gorljiv svećenik i uzoran biskup". Bio je to čovjek visoke naobrazbe, dobar poznavatelj klasičnih, europskih i istočnih jezika. U razgovoru s papom, biskupima, svećenicima, carem, sultanom, vezirom, begovima i rajom uvijek je otmjen i dostojanstven, blag i ugodan, jednostavan i ponizan. Za njega je Strossmayer rekao da je bio "najveći i najslavniji muž, koga je Bosna u novije doba imala".

Umro je u Beču 28. septembra 1860. Pokopan je u samostanskoj crkvi u Gučoj Gori 21. oktobra iste godine. Na sprovodu se "preko pet tisuća ljudi, katolika i muslimana, oprostilo od mrtvoga fra Marijana Šunjića".[10] Njegova pisana ostavština izgorjela je zajedno s gučogorskim samostanom 1945. za čiju je gradnju veoma zaslužan. Na nadgrobnoj spomen ploči je napisano da je "kruna i ponos braće redovnika, cijelog roda neuvela dika".

Književni i znanstveni rad uredi

Šunjić je poznat i po svome spisateljskom radu. Pisao je pjesme, bavio se teorijskim pitanjima jezika, a također je radio na poboljšanju školskih prilika radi širenja prosvjete u narodu. Zanimao se za narodno stvaralaštvo, zbog čega je marljivo radio na zapisivanju usmenog pučkog pjesništva. Neke od tih pjesama objavljene su u Bosanskom prijatelju, a najveći dio poslije smrti u izdanju Zbora "Jukić"[11]. U Rodoslovnoj slovjenkinji vili (objavljenoj u Bosanskom prijatelju br. IV) u 12 pjesama piše jugoslavensku povijest 19. stoljeća, a u Prigovoru dviuh vilah Slavjanke i Njemkinje proriče budućnost slavenstva na ruševinama nijemstva. U neobjavljenoj pjesmi Gospodinu Gaju i ostalim vernim prijateljim naroda slavjanskoga pretresa onodobnu slavensku politiku u svjetlu politike ilirskog pokreta. S fra Martinom Nedićem opjevao je Pokret godine 1848. i 1849. Napisao je i gramatiku turskog jezika. Šunjićeva je rukopisna ostavština izgorjela u gučogorskom samostanu 1945. godine.

Svoje najvažnije djelo, pokušaj rješavanja univerzalnog fonetskog pisma, napisao je na latinskom jeziku i objavio ga pod naslovom: De ratione depingendi rite quaslibet voces articulares seu de vera orthographia cum necessariis elementis alphabeti universalis (Viennae, 1853.). Na latinskom je napisao i životopis biskupa fra Augustina Miletića: De vita illustris viri Augustini Milletichii episcopi olim dauliensis, et vicarii apostolici in Bosnia (Rim, 1835.). Jednu svoju pjesmu spjevao je na latinskom u počast austrijskoga cara: Augusto Austriae imperatori, regique apostolico Francisco primo, et nobili Panoniae genti a provincia Bosnae Argentinae grati testificato exhibita xenii adinstar recurre anno Domini MDCCCXXXIV (Budim, 1833).

Literatura uredi

Reference uredi

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Anđelko Barun, Svjedoci i učitelji: Povijest franjevaca Bosne Srebrene, Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb 2003, str. 252.
  2. ↑ 2,0 2,1 Jako Baltić, Godišnjak, Synopsis, Sarajevo 2003, str. 302.
  3. ↑ "...veliki filolog i poliglot, fra Marijan Šunjić (govorio i pisao dvadesetak klasičnih i živih jezika Istoka i Zapada)..." (Ivan Lovrenović, Bosanski Hrvati: Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, Synopsis, Zagreb – Sarajevo 2003, str. 39.)
  4. ↑ Stojan Miloš, Od Bučića do Beča, HKD "Napredak", Vitez 1994, str. 9.
  5. ↑ Vidi: Julijan Jelenić, Kultura i bosanski franjevci, II, Biblioteka "Izdanci", Svjetlost, Sarajevo 1990. Fototipsko izdanje iz 1912. i 1915, str. 465; Ladislav Fišić, "Biskup fra Marijan Šunjić i njegovo vrijeme", u: Bosna franciscana VI (1998), br. 10, str. 64.
  6. ↑ Jako Baltić, Godišnjak, Synopsis, Sarajevo 2003, str. 124.
  7. ↑ Jako Baltić, Godišnjak, Synopsis, Sarajevo 2003, str. 114: "...S tim njihu [fra Marijana Šunjića i fra Ivu Skočibušića] u najnečistiju tavnicu baci, gdi ih držaše 18 dana, zatim njih oglobi u 16 kesa."
  8. ↑ Ivan Lovrenović, Bosanski Hrvati: Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, Synopsis, Zagreb – Sarajevo 2010, str. 42 (fusnota). ISBN 978-9958-587-40-5 (Sarajevo) i ISBN 978-953-7035-43-3 (Zagreb)
  9. ↑ Dobri pastir 10/1960, str. 365.
  10. ↑ Ivan Lovrenović, Bosanski Hrvati: Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture, Synopsis, Zagreb – Sarajevo 2010, str. 139. Lovrenović nastavlja: ".. a Derviš-beg Teskeredžić, jedan iz čuvene travničke aristokratske loze (koju Andrić postavlja kao snažni simbolički okvir svoje Travničke hronike), po povratku sa Šunjićeva ukopa u Gučoj Gori kaže: 'Žao mi je učenog biskupa Šunjića. Ja pamtim do šeset, koji su od moje rodbine pomrli, ali viruj mi, da nikog nisam žalio ko biskupa.'" (str. 139; ISBN 978-9958-587-40-5 [Sarajevo] i ISBN 978-953-7035-43-3 [Zagreb])
  11. ↑ Narodne junačke pjesme iz Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1915.; drugo izdanje 1925., te u "Napretku", 1934.
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Marijan_Šunjić_(biskup)&oldid=41387136