Otvori glavni meni

Makedonsko pitanje predstavlja jedan od "problema" Balkanskog poluotoka, a ogleda se u teritorijalnim pretenzijama susjednih država na Makedoniju i pitanju o postojanju (tj. nepostojanju) makedonskog naroda, a samim tim i jezika. Srbi, Bugari i Grci, svatko iz svojih razloga, zastupaju tezu o nepostojanju makedonskog naroda i jezika.

Narod koji danas naseljava prostore Republike Makedonije je slavenskog podrijetla, ali je njegova etnička pripadnost i danas predmet sporenja. Sami stanovnici se većinom nazivaju i smatraju Makedoncima, a svoj jezik makedonskim jezikom.

Povijesna podloga

Počevši od Berlinskog kongresa 1878. godine, na kojem je Srbija dobila neovisnost a Bugarska autonomiju, na područiju današnje Republike Makedonije počinje intenzivna propaganda obje države među tamošnjim stanovništvom. Obje propagande su imale za cilj identifikaciju lokalnog stanovništva sa Srbima odnosno Bugarima. Jedan od vidova propagande bile su i stipendije kojima su budući intelektualci i budući viđeni ljudi postajali indirektni zagovornici jedne od strana. U sukob se umješala i Grčka koja je preko carigradske patrijaršije (na čijem je čelu bio Grk) pokušala izvršiti helenizaciju.

Sukob se zaoštravao i krajem 19., a pogotovo u prvom desetljeću 20. stoljeća kada je prerastao u otvoreni sukob Komita (Srba i srpskih pristalica) i bugarskih pristalica koji se nesmanjenom žestinom vodio po selima i planinama širom današnje Republike Makedonije. Poseban faktor činila je turska vlast koja je početkom 20. stoljeća nastojala da svim silama istrijebi pravoslavno stanovništvo u svojim zemljama i Arnauti (Albanci) koji su širom Kosova, Metohije, Raške pa tako i današnje republike Makedonije ubijali i pljačkali stanovništvo samo zato što je bilo pravoslavno na što je turska vlast gledala blagonaklono.

Bugarska strana

Bugari svoju tezu baziraju na nekim povijesnim činjenicama (nacionalna svijest makedonskih preporoditelja iz 19. stoljeća i dr.) kao i na sličnostima bugarskog i onoga što se naziva makedonski jezik (oba jezika imaju analitičku strukturu, dakle nemaju padeže, i koriste predloške konstrukcije i postpozitivne članove. Ipak i južnomoravski srpski dijalekti naginjaju analitizmu, a sličnu strukturu imaju i grčki, albanski i rumunjski, koji zajedno sa makedonskim i bugarskim formiraju balkansku jezičnu grupu, ili Balkan Sprachbund).

Makedonci u Pirinskoj Makedoniji kao i u drugim krajevima Bugarske imaju bugarsku nacionalnu svijest izuzev 5000 prema posljednjem popisu.

Bugarska propaganda traje i danas i ogleda se u davanju bugarskih putovnica državljanima Republike Makedonije koji se izjasne i dokažu da su Bugari. Bugarska putovnica predstavlja veliku pogodnost jer je Bugarska članica Europske unije što Makedonija nije, te ima mnogo pogodniji vizni režim.

Bugarska je predložila da bude potpisan ugovor jamčiti dobrosusjedske odnose dviju zemalja (na temelju Zajedničke izjave od 1999 godine),[1][2] kako bi se omogućila podrška Bugarske za pristupanje Republike Makedonije u Europsku uniju.[3][4]

Srpska strana

Srbi svoju tezu grade na činjenicama da je veliki dio stanovništva krajem 19. i početkom 20. stoljeća pod pritiskom Bugara i Turaka prestao slaviti slave (obilježje srpskog naroda) i promjenio završetke svojih prezimena iz -ić u -ski (Ivanović je postalo Ivanovski). Po svjedočenjima Srba koje su protjerali bugarski i albanski fašisti za vrijeme Drugog svjetskog rata, komunistički funkcionar Lazar Koliševski, predsjednik Centralnog Komiteta Komunističke partije Makedonije, je 1947. godine spalio sve crkvene krštenice iz vremena Kraljevine Srbije i Kraljevine Jugoslavije i otpočeo sa prekrštavanjem srpskog i grko-cincarskog stanovništva sa "-ić" u "-ski".

Komite i četnici

Srbija je organizirala na teritoriju današnje Republike Makedonije i ubacivala (iz tadašnje Kraljevine Srbije) komitske čete sa ciljem zaštite svog stanovništva od nasilništva Bugara, Turaka i Arnauta (Albanaca).

Bugarski revolucionar Vasil Levski napisao je u Bukureštu 1862. Sintagmu (Ustav) bugarskih gorskih četa (komita). Titoizam potiskuje termin četnik i nameće termin komit, komitski.

Drugi razlog zbog kojeg su srpski komiti 1906. godine promjenili naziv u četnici po nalogu majora Voje Tankosića jest činjenica da su i Srbi i Bugari imali iste epolete, po uzoru na ruske, i da su Srbi Stare Srbije vezivali termin komiti za Bugare i njihove zulume nad tamošnjim Srbima.

Sukob pravoslavnih crkvi

Sukob između SPC i MPC nastao je zbog samoproglašenja autokefalnosti MPC koju nije potvrdila nijedna relevantna instanca u pravoslavnoj crkvi (Carigradski patrijarhat ili SPC) niti je priznaje ijedna druga pravoslavna crkva na svijetu. Proglašenje autokefalnosti izvedeno pod utjecajem određenih vladajućih struktura u ondašnjoj Jugoslaviji.

Kronologija raskola

1945. godine, odmah po formiranju Federativne Narodne Republike Jugoslavije dolazi do protjerivanja oca Jovana Cvijovića (termin koji se u pravoslavnom izražavanju naziva „očujavanje“).

1963. godine dolazi do najave raskola od strane Josipa Broza Tita, saveznog ministra unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića i predsjednika Vlade SR Makedonije Lazara Koliševskog.

1967. godine dolazi do formalnog rascjepa postavljenjem arhiepiskopa Dositeja,a nakon njegove smrti arhiepiskopa Mihaila na položaj arhepiskopa ohridskog.

2003. godine SPC predlaže autonomni status MPC u okviru SPC, što znači da sve ostaje po starom, ali da su vjernici i svećenstvo autonomne Ohridske, odnosno Ohridsko-prilepske Arhiepiskopije dužni da u svakoj liturgiji spominju ime patrijarha Pavla. Ovaj prijedlog prihvatio je jedino episkop vardarsko-veleški egzarh (grčki: izaslanik) Jovan Vraniškovski (vladika Jovan).

SPC je predložila MPC dogovor o vraćanju u kanonsko jedinstvo po kome je MPC zadržavala nadležnosti kao i do sada i ima poseban autonomni status unutar SPC, što bi u praksi značilo da sve ostaje kao i prije, ali je MPC na papiru u okviru SPC. MPC je ovu ponudu odbila, sa izuzetkom vladike Jovana koji je prihvatio dogovor i vratio se u kanonsko jedinstvo sa SPC. Vladika Jovan je zbog toga izbačen iz MPC, a sredinom 2005. godine je završio u zatvoru.

Sukob SPC s MPC dio je velikosrpskog djelovanja SPC koja i dalje inzistira da MPC promjeni svoje ime, tj. da izbaci riječ "makedonska".

Grčka strana

Grci negiraju stanovništvu Republike Makedonije i njoj samoj upotrebu termina Makedonija, Makedonac i makedonski jezik jer je Makedonija naziv njihove povijesne države (Aleksandar Makedonski) i nema nikakve veze sa Slavenima koji su se tu naselili nekoliko stoljeća kasnije. Ovaj sukob i dalje traje zbog čega je službeni naziv republike Makedonije BJRM (Bivša jugoslavenska republika Makedonija), ali se sve češće provlače ideje koje bi mogle okončati sukob oko naziva koji bi zadovoljio obje strane (Severna Makedonija ili Slavenska Makedonija). Kada se govori o nazivima Sjeverna Makedonija i Slavenska Makedonija, kao kompromisnim rješenjima, treba ukazati na činjenicu da se ovi prijedlozi provlače još od kraja 20. stoljeća. Oblasti sjeverno od Ohrida, Bitole, Prilepa, Đevđelije i Strumice, pripadaju južnom dijelu Stare Srbije,kao i da pod sjevernom Makedonijom treba smatrati Blagoevgradski okrug u Bugarskoj. Drugi prijedlog (Slavenska Makedonija) ide za izazivanjem srpsko-bugarskog animoziteta,koji danas postoji samo na intelektualnoj ravni,ali da teritorijalni spor ne postoji. Postoje pretpostavke da ako bi Vlada BJRM prihvatila gore spomenute nazive kao kompromisne, Carigradski patrijarhat bi priznao autokefalnost MPC, kao u slučaju „Estonske Apostolske Crkve“ i “Autokefalne Ukrajinske Pravoslavne Crkve“.

Treba istaknuti da je poznati srpski znanstvenik i veliki poznavalac geografije i naroda Balkanskog poluotoka Jovan Cvijić, smatrao da ni Srbi ni Bugari nisu u pravu, već da je stanovništvo na teritoriju današnje Republike Makedonije zasebna grupa unutar Južnih Slavena.

Izvori