Wikipedija

Mahmud Ahmadinežad

(Preusmjereno sa stranice Mahmoud Ahmadinejad)

Mahmud Ahmadinežad (perzijski: محمود احمدی‌نژاد) (Aradan kraj Garmsara, 28. 10. 1956.)[1], šesti je predsjednik Islamske Republike Iran. Predsjednikom je postao 6. 8. 2005., nakon pobjede na iranskim predsjedničkim izborima 2005. godine[2]. Ahmadinežad je nakon 24 godine Islamske Republike postao prvim predsjednikom Irana koji nije klerik[3]. Unatoč tituli predsjednika, on nije najmoćniji čovjek u državi; ta uloga pripada vrhovnom vođi Irana ajatolahu Aliju Hameneiju, prema članku 113. iranskog ustava[4]. Prije predsjedničkog mandata, Ahmadinežad je obnašao dužnost gradonačelnika Teherana i ostandara Ardabilske pokrajine.

Mahmud Ahmadinežad
Mahmud Ahmadinežad
Mandat
3. 8. 2005. – 3. 8. 2013.
Potpredsjednik   Parviz Davudi
Prethodnik Muhamed Hatami
Nasljednik Hasan Ruhani
Gradonačelnik Teherana
Mandat
20. 6. 2003. – 3. 8. 2005.
Prethodnik  Muhamed Hasan Malekmadani
Nasljednik Muhamed Bagir Galibaf
Rođenje 28. 10. 1956.
Aradan
Garmsarski okrug
Semnanska pokrajina
 Iran
Politička stranka Savez graditelja Islamskog Irana
Zanimanje Doktor građevinskih znanosti
Vjera šijitizam

Ahmadinežad se našao na udaru kritika Sjedinjenih Država i Izraela, dok je ojačao veze s Rusijom, Venecuelom, Sirijom i državama Perzijskog zaljeva[5][6].

Iranski nuklearni program Ahmadinežad je opisao kao mirnodopski i nužno potrebnog državi zbog neprekidnog povećanja državnih energetskih potreba. Zbog navedenog objašnjenja i drugih razloga, Iran je odbio prestati sa obogaćivanjem uranija unatoč rezoluciji UN-a koja je to zahtjevala[7]. Ahmadinežad uvjerava kako su zapadne sankcije Iranu zbog nuklearnog programa ilegalne i kako će se Iran nastaviti pridržavati pravila Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) oko svog nuklearnog programa[8].

Ahmadinežad je također pozvao na raspuštanje države Izrael za koju je rekao kako joj je mjesto u Europi[9][10], a pozivao je i na slobodne izbore na Bliskom istoku. Zalagao se i za prava Palestinca, ističući kako bi Palestinci trebali na demokratskim izborima odlučiti svoju sudbinu[11].

Jedna od Ahmadinežadovih najkontroverznijih izjava bila je ona, prema prijevodu izraelskog Jerusalem Posta[12], kako „Izrael treba izbrisati s karte svijeta“, što su iranski dužnosnici i sam predsjednik kasnije opovrgnuli kao pogrešno protumačene izjave[13]. Također, optužen je i za nazivanje Holokausta mitom[14] zbog čega je optužen za antisemitizam, no službeni Teheran tvrdi kako je izjava pogrešno protumačena, odnosno preuzeta iz drugog konteksta[15]. Kao odgovor na te kritike, Ahmadinežad je izjavio „Ne, ja nisam protiv Židova, jer ih jako poštujem“[16], te „Nisam izjavio kako se holokaust uopće nije dogodio. To uopće nije moja prosudba“[17].

Za vrijeme svog mandata, Ahmadinežad je pokrenuo racionalni plan korištenja plina u cilju smanjenja državne konzumacije nafte. Također, uveo je rezove na kamatne stope koje privatne i državne banke mogu naplaćivati svojim korisnicima[18].

Uvod uredi

Ahmadinežad, rođen je kao Mahmud Saborjhian[19] 28. 10. 1956. u selu Aradan pokraj grada Garmsara kao sin lokalnog kovača. Kada je bio star godinu dana njegova obitelj se preselila u Teheran, te su prezime Saborjhian promijenili u Ahmadinežad zbog religijskih i ekonomskih razloga[20].

Godine 1976. Mahmud Ahmadinežad pristupio je nacionalnom testu za upis na fakultete, pri čemu je ostvario 132. mjesto od ukupno 400,000 pristupnika te godine[21]. Upisao se na Iransko sveučilište znanosti i tehnologije (IUST), na smjer građevinarstva.

Godine 1979. postaje predstavnik Elm-o Sanaat studenata u Uredu za jačanje jedinstva između sveučilišta i teoloških srednjih škola, koje će kasnije postati poznato kao OSU[22]. OSU je igralo glavnu ulogu u zauzimanju američkog veleposlanstva u Teheranu 1979. Dio tadašnjih talaca će kasnije tvrditi da Ahmadinežad bio glavnog otmičara, ali će on zanijekati svoje navodno sudjelovanje u upadu u veleposlanstvo dok će CIA ustvrditi da nema dokaza za tu tvrdrnju[23][24].

Prema mnogim izvorima, nakon što je irački diktator Saddam Hussein 1980. napao Iran, Ahmadinežad je priključio Revolucionarnog gardi u kojoj je služio kao obavještajac i savjetnik sigurnosti[25], no prema riječima iranskog dužnosnika Mojtaba Samareh Hashemija, „Ahmadinežad nikada nije bio članom Revolucionarne garde, već članom volonterske paravojske Basija“[26]. Nakon studija, godine 1986. primljen je na postdiplomski studij na istom fakultetu gdje je radio kao predavač, a 1997. godine doktorirao je na temu građevinskog planiranja prometa i trasporta[1][25]. Tijekom pripremanja doktorata služio je kao guverner iranske pokrajine Ardabil (1993.-1997.). Na fakultetu je radio kao stalni predavač od 1989. godine[1].

Ahmadinežad je oženjen i ima dva sina i jednu kćer[27]. Jedan od dvojice sinova studirao je na teheranskom politehničkom Fakultetu znanosti Amirkabir[28].

Početak političke karijere uredi

Ahmadinežad je svoju političku karijeru započeo kao farmandar Makua i Hoja u iranskoj pokrajini Zapadni Azerbajdžan tijekom 1980-ih godina[25]. Poslije je dvije godine služio kao savjetnik ostandaru Kurdistanske pokrajine[1], nakon čega je 1993. imenovan ostandarom Ardabilske pokrajine. Godine 1997., tadašnji iranski predsjednik Muhamed Hatami smijenio je Ahmadinežada s pozicije guvernera, pa se vratio predavanju na teheranskom sveučilištu[25]. Ipak, 2003. vraća se na političku scenu nakon što ga je gradski odbor grada Teherana imenovao na poziciju gradonačelnika, poslije pobjede njegove stranke Islamske udruge inženjera na lokalnim izborima[1]. On je sam živio skromno i provodio jaku socijalnu politiku, što ga je učinilo omiljenim u narodu.

Nakon dvije godine gradonačelničkog mandata, Ahmadinežad je 2005. uvršten na listu 65 finalista za najboljeg svjetskog gradonačelnika i dospio je u uži krug od azijska tri kandidata na svjetskih top deset, no nakon ostavke skinut je s liste[29]. Od 550 nominiranih kandidata, samo devet ih je bio iz Azije[29].

Prilikom kandidature za iranskog predsjednika Ahmadinežad nije bio vrlo poznat izvan Teherana, u kojem su ga poznavali zbog reformi soclijalne politike. Nakon što je pobijedio na predsjedničkim izborima, Ahmadinežad je dao ostavku na mjesto gradonačelnika Teherana. Njegova ostavka prihvaćena je 28. 6. 2005.

Član je političke stranke Islamska udruga inženjera, no prilikom izbora presudna je bila potpora političkog saveza konzervativnih stranaka poznatijeg kao Abadgaran[30]

Predsjedništvo uredi

Predsjednička kampanja 2005. uredi

Ahmadinežad se tijekom kampanje zalagao za konzervativni pristup politici i jačanju socijalne politike, što su američki analitičari protumačili kao pokušaj pridobivanja potpore religioznih konzervativaca i iranske niže klase[31]. Moto predsjedničke kampanje mu je bio „To je ostvarivo i mi to možemo“.

Prilikom predsjedničke kampanje Ahmadinežad je ciljao na populistički pristup s čestim spominjanjem svog skromnog načina života, i uspoređivanjem sebe s Muhamed-Alijem Radžaijem, drugim iranskim predsjednikom. Obećao je kako ima plan od Irana stvoriti „politički primjer za sve narode svijeta“. Za sebe je tvrdio kako se drži svojih načela, koji su u skladu sa principima iranske Islamske revolucije. Jedan od njegovih ciljeva bio je dostupnost fosilnih energenata iranskom narodu, aludirajući pritom da iranska niža klasa ima probleme pristupu naftnoj zaradi[32].

Ahmadinežad je bio jedini predsjednički kandidat koji je govorio protiv mogućih odnosa sa Sjedinjenim Državama. U intervjuu za iranske medije nekoliko dana uoči izbora, optužio je UN za pristranost. Također, protivio se i ovlastima pet vodećih članica UN-a na pravo veta u Vijeću sigurnosti. U istom intervjuu dodao je kako „nije pošteno da svega nekoliko zemalja svijeta ima pravo veta u razmjerima globalne politike, dok muslimanska populacija koja broji 1.5 milijardi ljudi nema nikakvih ovlasti“. Branio je i iranski nuklearni program pri čemu je optužio „nekoliko arogantnih sila“ kako pokušavaju spriječiti iranski industrijski i tehnološki napredak na nuklearnom i drugim područjima.

Tokom kampanje za drugi krug predsjedničkih izbora izjavio je kako se Iran bori protiv međunarodnog terorizma s ciljem da poboljša međunarodne odnose, pri čemu je pozvao na veću suradnju s iranskim susjedima i na ukidanje viznog režima u regiji ističući kako „ljudi imaju pravo slobodno putovati gdje žele“, aludirajući pritom na vjerska hodočašća i turistička putovanja[33].

Ahmadinežadov ideološki i duhovni mentor bio je ajatolah Muhamed Tagi Mesbah Jazdi iz grada Koma, osnivač misaone škole Hagani diljem Irana. On i njegov tim snažno su podržavali Ahmadinežadovu kampanju prilikom iranskih predsjedničkih izbora 2005. godine[34].

Predsjednički izbori 2005. uredi

Ahmadinežad je postao šesti iranski predsjednik 6. 8. 2005., nakon osvajanja 62% glasova što je otprilike dvosturko više od njegovog glavnog suparnika Akbar Hašemi Rafsandžanija. Potvrdu mandata dobio je od vrhovnog vođe ajatolaha Hameneija 3. 8. 2005. godine[35][36]. Prilikom službene ceremonije poljubio je ruku Hameneija, izražavajući mu svoju lojalnost[37]. Prvi Ahmadinežadov predsjednički mandat završio je u augustu 2009. godine, nakon čega je imao mogućnost kandidirati se još jednom.

Ahmadinežad je bio obavezan u roku od 15 dana predložiti ministre iranskom parlamentu, poslije čega je parlament u roku od tjedan dana morao donijeti odluku o prihvaćanju ili odbijanju popisa. Popis ministarskih kandidata poslan je parlamentu 14. 8. 2005. godine.

Parlament je održao sastanak 5. 8. gdje je Ahmadinežad predložio trojicu ili četvoricu kanidata za svako ministarstvo, a službena lista je konačno prihvaćena 14. augusta. Nakon nekoliko dana rasprave Ahmadinežadov ministarski kabinet je izglasan 24. 8. 2005.[1].

Prvi službeni sastanak ministara održao se 25. 8. u gradu Mašhadu, gdje je obećano kako će se redovito sastajati u svim većim iranskim gradovima.

Ministarstvo Ministarski kandidat
Poljoprivreda Muhamed-Reza Iskandari
Trgovina Masud Mirkazemi
Komunikacije i informatička tehnologija Muhamed Sulejmani
Suradnja Muhamed Abasi
Kultura Muhamed Husein Safar-Harandi
Obrana Mustafa Muhamed Nadžar
Gospodarstvo Husein Samsami
Obrazovanje Alireza Aliahmadi
Energija Parviz Fateh
Vanjski poslovi Manučeher Motaki
Zdravstvo Kamran Bageri Lankarani
Graditeljstvo Muhamed Saedikija
Industrija i rudarstvo Aliakbar Mehrabian
Obavještajni ured Golam Husein Mohseni-Edžehej
Unutarnji poslovi Sajed Sadek Mahsuli[38]
Sudstvo Golam Husein Elham
Radništvo Muhamed Džahromi
Nafta Golam-Husein Nozari
Promet i transport Hamid Behbahani
Znanost, istraživanje i tehnologija Muhamed Mehdi Zahedi
Skrb i socijalna sigurnost Abdol-Reza Mesri

Predsjednički izbori 2009. uredi

 
Ahmadinežad u Ekaterinburgu (Rusija), 16. 6. 2009.
 
Pozitivne (zeleno) i negativne (crveno) međunarodne reakcije na iranske predsjedničke izbore 2009. godine

Na iranskim predsjedničkim izborima 12. juna 2009. zabilježen je najveći odaziv birača koji iznosi čak 85%[39]. Ahmadinežad je ostvario pobjedu sa 62.63% glasova (24.5 milijuna birača), njegov najveći konkurent Mir Hossein Mousavi osvojio je drugo mjesto sa 13.2 milijuna glasova (33.75%), dok su dva preostala kandidata osvojila manje od 2% glasova. Također, zabilježeno je nešto više od 400.000 odnosno 1.04% nevažećih listića[40].

U augustu 2009. izborni rezultati doveli su do nesuglasica između Mousavija i Ahmadinežada odnosno njihovih stožera, budući kako je poražena strana optužila pobjedničku za izbornu prijevaru. Vrhovni vođa Ali Hamemei je 3. 8. 2009. službeno potvrdio izbor Ahmadinežada na mjestu iranskog predsjednika, koji je prisegnuo dva dana kasnije[41]. Nekoliko visokih političkih dužnosnika uključujući Muhameda Hatamija, Akbara Hašemi Rafsandžanija te poraženog Mir Husein Musavija, nije se pojavilo na službenoj ceremoniji izražavajući pritom nezadovoljstvo izborima[42]. Opozicijske skupine pozvale su na prosvjede na svim reformističkim web stranicama i blogovima, zbog čega su nakon predsjedničke inauguracije izbile ulične demonstracije. Nasilne demonstracije trajale su nekoliko dana, a iranske vlasti procijenjuju kako je u neredima poginulo 36 ljudi[43]. Izbori i kasniji prosvijedi izazvali su podijeljena stajališta diljem svijeta, a vlade Francuske, Velike Britanije, Njemačke i Sjedinjenih Država odbile su poslati uobičajenu izbornu čestitiku[41]. S druge strane; Brazil[44], Indija[45], Rusija[46] i Kina[47] pozdravili su reizbor Ahmadinežada.

Ministarstvo Ministar/ica
Poljoprivreda Sadek Halilijan
Trgovina Mehdi Gazanfari
Komunikacije i informatička tehnologija Reza Takipur
Suradnja Muhamed Abasi
Kultura Sajed Muhamed Huseini
Obrana Ahmad Vahidi
Gospodarstvo Husein Samsami
Obrazovanje Susan Kešavarz (nepotvrđena)
Energija Muhamed Aliabadi (nepotvrđen)
Vanjski poslovi Manučeher Motaki
Zdravstvo Marzije Vahid Dastdžerdi
Graditeljstvo Abdolreza Šejholislami
Industrija i rudarstvo Aliakbar Mehrabian
Obavještajni ured Hejder Moslehi
Unutarnji poslovi Mostafa Muhamed Nadžar
Sudstvo Morteza Bahtijari
Radništvo Ali Nikzad
Nafta Masud Mir Kazemi
Promet i transport Hamid Behbahani
Znanost, istraživanje i tehnologija Kamran Danešju
Skrb i socijalna sigurnost Fateme Adžorlu (nepotvrđena)

Domaća politika uredi

Gospodarstvo uredi

Za vrijeme prve tri godine Ahmadinežadova mandata, iranski gospodarski rast iznosio je nešto manje od predviđenih 7.5% od strane centralne banke. Snažan gospodarski rast karakteriziraju visokoobrazovani kadar mladih ljudi i jačanje srednje klase. Inflacija i nezaposlenost su i dalje glavni iranski ekonomski problemi, zbog neodrživog izdvajanja i slabog gospodarskog menadžmenta[48]. Ahmadinežad je povećao izdvajanja za 25% čime je subvencionirao prehrambene proizvode i benzin, te je odbacio mogućnost povećanja cijena fosilnih goriva, istaknuvši kako su vladini trenutačni prioriteti razvoj prometnog i transportnog sustava. Kamatne stope srezane su predsjedničkom odlukom zbog smanjenja inflacije.

Stanovanje uredi

Jedan od prvih zakona Ahmadinežadove administracije bilo je osnivanje „Rezinog milosrdnog fonda“ (imenovanom po šijitskom imamu Aliju al-Rida) u koji je uloženo 12 bilijuna rijala, odnosno oko 1.3 milijarde dolara. Fond je osnovan za pomaganje mlađoj populaciji prilikom traženja posla i kupovine stana[49]. Zakon je bio odogovor na visoke cijene stanova u urbanim područjima, što je pak povećavalo nacionalni prosjek ulaska u brak (trenutačno oko 25 godina za žene i 28 godina za muškarce). Iranski parlament je 2006. odbacio prijedlog fonda, na što je Ahmadinežad uložio veto[50].

Nuklearni program uredi

Ahmadinežad je veliki pobornik iranskog nuklearnog programa, za koji tvrdi da služi u mirnodopske svrhe. Opetovano je tvrdio kako proizvodnja nuklearnog oružja ne spada u politiku njegove vlade. Dodao je kako bi takva politika bila „ilegalna i protiv iranskih religijskih načela“[51], te kako država s kulturom, logikom i civilizacijom ne treba nuklearno oružje, za razliku od onih zemalja koji političke probleme rješavaju silom. U intervjuu 2008. godine Ahmadinežad je izjavio kako su zemlje koje pokušavaju napraviti nuklearno oružje „politički nazadne države“ i da ih proizvodnja novih generacija čini „još nazadnijima“[52].

U aprilu 2006., Ahmadinežad je objavio kako je Iran uspješno rafinirao uranij do stupnja potrebnog za korištenje kao nuklearno gorivo. Prilikom govora pred studentima i profesorima u gradu Mašhadu, rekao je kako se iranska pozicija potpuno promijenila postajanjem nuklearne zemlje, i kako će ubuduće s te pozicije pregovarati s drugim državama[53]. Iranska novinska agencija IRNA 13. 4. 2006. citirala je Ahmadinežadove riječi kako miroljubivi iranski nuklearni program ne predstavlja prijetnju baš nikome zato jer „mi želimo mir i stabilnost i stoga nećemo nikome nanositi nepravdu, isto kao što nećemo dopustiti da se ista nepravda nanosi nama“[54].

Bez obzira na Ahmadinežadovu veliku potporu nuklearnom programu, ured predsjednika nije odgovoran za nuklearnu politiku, već Vrhovno nacionalno sigurnosno vijeće. Vijeće uključuje dva člana koje predlaže vrhovni vođa, zatim vojne dužnosnike i članove izvršnih, sudskih i zakonodavnih vladinih grana. Godine 2005. iranski vrhovni vođa Ali Hamenei donio je zakon o zabrani razvijanja nuklearnog oružja[55].

Hamenei najčešće izbjegava javne govore, no kritizirao je Ahmadinežadovu personalizaciju nuklearnog pitanja[56]. Ipak, izvori bliski iranskom predsjedniku tvrde kako su te kritike došle od bivšeg iranskog predsjednika Rafsandžanija. Ahmadinežad je 23. 2. 2008. obećao kako Iran neće odstupiti od nuklearnog programa, i kako je „nuklearna tehnologija monopolizirana od strane nekolicine država“[57]. Nabrojao je i najmanje 16 različitih mirnodopskih upotreba nuklearne tehnologije.

Međunarodni odnosi uredi

Odnosi s Sjedinjenim Državama uredi

Tijekom Ahmadinežadovog predsjedništva, Iran i SAD imali su gotovo najintezivnije odnose u zadnjih 30 godina. Iran i SAD su prekinuli diplomatske odnose 1980. i nije bilo diplomatskih kontakata sve do maja 2007. godine[58].

Dok je američko stajalište kako buduća palestinska država mora prihvatiti izraelsko „pravo na postojanje“, iranski predsjednik Mahmud Ahmadinežad predložio je premiještanje Izraela u Europu, Kanadu ili Aljasku[59]. SAD je slao Iranu jasne političke signale u kojima je osuđivao negiranje „izraelskog prava na postojanje“, pri čemu su se pojavile špekulacije o američki predvođenom napadu na iranska nuklearna postrojenja. Iako je Iran negirao poticanje pobune u Iraku, bivši američki predsjednik George W. Bush upozorio je Iran o „ozbiljnim posljedicama“, odnosno o mogućnosti napada. Američki predsjednik optužio je Iran i za „sponzoriranje terorizma“ u svijetu[60], što su Iranci kategorično odbacili ističući kako ne postoje iranske terorističke grupe, te su optužili SAD i UK za sponzoriranje balučke terorističke grupe Jundallah koja iz Pakistana djeluje protiv Irana[61].

U maju 2006. godine, Ahmadinežad je poslao osobno pismo američkom predsjedniku Bushu i predložio mu nove smjerove za okončanje iranske nuklearne krize. Američka državna tajnica Condoleezza Rice i savjetnik nacionalne sigurnosti Stephen Hadley su pregledali pismo i odbacili ga s obrazloženjem kako ne nudi rješenja zbog kojih je američka administracija zabrinuta[62]. Nekoliko dana poslije Ahmadinežad je prilikom posjeta Jakarti izjavio kako je pismo poziv na monoteizam i pravdu.

Ahmadinežad je pozvao američkog predsjednika Busha na debatu pred Generalnom skupštinom UN-a koja se trebala održati 19. 9. 2006. godine, na temu iranskog prava na obogaćivanje uranija. Poziv je odmah odbacio glasnogovornik Bijele kiće Tony Snow koji je objavio kako neće biti takve debate između američkog i iranskog predsjednika[63].

U novembru 2006. Ahmadinežad je poslao otvoreno pismo američkom narodu[64] u kojem je obrazložio svoje brige. U pismu se navodi kako se hitno treba postići dijalog zbog neprihvatljive američke politike na Bliskom istoku, te kako američka administracija krije istinu o stvarnim događajima[65].

Američki senat izglasao je rezoluciju kojom se upozorava Iran zbog navodnih napada u Iraku. Krajem septembra 2007. godine američki senat izglasao je rezoluciju (76 glasa za i 22 protiv) kojom se iranska vojna grana Pasdaran izjednačava s terorističkom organizacijom[66]. Kao odgovor na taj čin, iranski parlament odgovorio je proglašenjem CIA i američke vojske terorističkom organizacijom zbog „korištenja nuklearnih bombi u napadu na Japan, zbog korištenja osiromašenog uranija na Balkanu, te zbog pokolja u Iraku“[67].

U septembru 2007. Ahmadinežad je posjetio New York gdje se obratio Generalnoj skupštini Ujedinjenih Naroda. Prije toga, održao je govor na sveučilištu Columbia, gdje ga je sveučilišni predsjednik Lee Bollinger u uvodnom govoru otvoreno kritizirao nazvavši ga okrutnim diktatorom i začuđujuće neobrazovanim. Prilikom postavljanja studentskih pitanja, na upit o odnosu prema homoseksualcima u Iranu odgovorio je: „Kod nas nema homoseksualaca kao u vašoj zemlji. Kod nas ne postoji taj fenomen, ne znam tko vam je rekao da toga ima kod nas“. Kasnije je objasnio kako ga je prevoditelj krivo protumačio te kako je rekao: „U usporedbi s američkim društvom, mi nemamo toliko puno homoseksualaca“[68].

U govoru održanom u aprilu 2008., Ahmadinežad je opisao napade 11. 9. kao „sumnjivi događaj“, navodeći kako broj žrtava i njihova imena nikada nisu objavljena, te kako su napadi služili kao opravdanje za invazije na Afganistan i Irak u kojima je poginulo milijun ljudi[69].

U oktobru 2008., predsjednik Ahmadinežad opisao je svjetsku gospodarsku krizu kao „propast liberalizma“. Dodao je kako egocentričnost Zapadnog svijeta vodi prema njihovoj propasti i kako je sretan jer to otvara mogućnosti napretka za ostatak svijeta[70]. Prilikom govora održanog u septembru 2008. na Generalnoj skupštini UN-a izjavio je kako „Američko carstvo propada i kako će budući američki vođe morati ograničiti svoje djelovanje na vlastite granice“[71].

U novembru 2008., dan poslije američkih predsjedničkih izbora, Ahmadinežad je čestitao Baracku Obami na izbornoj pobjedi, ističući kako „pozdravlja temeljne i pravedne promjene u američkoj politici i kako se nada promjeni odnosa prema pohlepnoj manjini“. Bila je to prva iranska čestitka novoizabranom američkom predsjedniku od iranske Islamske revolucije 1979. godine[72].

Odnosi s Velikom Britanijom uredi

 
Iransko veleposlanstvo u Londonu.

Unatoč zategnutim političkim odnosima s Velikom Britanijom koji traju od iranske revolucije 1979., gospodarska suradnja dviju zemalja raste iz godine u godinu, zbog liberalizacije iranskog tržišta[73].

Odnosi dviju zemalja dosegli su najnižu točku 23. 3. 2007. kada su Oružane snage Irana na iransko-iračkoj morskoj granici zarobili 15 pripadnika britanske kraljevske mornarice. Britanski izvori tvrdili su kako su zarobljeni u iračkim vodama, dok su iranski tvrdili kako su Britanci bili 450 m unutar iranskih teritorijalnih voda[74]. Nakon 12 dana političkog i medijskog prepucavanja između dviju država, britanski mornari oslobođeni su 4. 4. 2007.. Njihovo puštanje na slobodu Ahmadinežad je opisao „uskršnjim poklonom“ britanskom narodu[75].

Sunday Telegraph je objavio kako je 3. 4. 2006. održan sastanak visokih britanskih političkih i vojnih dužnosnika koji su raspravljali o napadu na Iran[76].

Odnosi s Rusijom uredi

 
Ahmadinežad s Vladimirom Putinom u Teheranu, 16. 10. 2007.

Ahmadinežad je od početka mandata pokrenuo jačanje odnosa s Rusijom, još u oktobru 2005. otvorio je poseban ured za njihove bilateralne odnose. Rusija je sedmi po redu najveći ekonomski partner Irana, a gospodarska suradnja iznosi preko milijardu dolara godišnje[77]. Surađivao je s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom na slučaju iranskog nuklearnog programa, te na nerješenim pitanjima razgraničenja Kaspijskog mora za koje su se usuglasili kako je potrebnija jača zajednička suradnja[78]. Iako službena Moskva zajedno s zapadnim silama stoji protiv iranskog korištenja nuklearnog programa u vojne svrhe, najveći je iranski saveznik u razvijanju civilnog nuklearnog programa. Ruske tvrtke dovršile su izgradnju iranske nuklearne elektrane u gradu Bušeher na jugozapadu Irana[79], a u decembru 2007. Rusija je počela isporučivati nuklearno gorivo kao način uvjeravanja Irana da odustane od samostalnog obogaćivanja uranija.

Unatoč velikom protivljenju zapadnih sila i Izraela, ruski predsjednik Vladimir Putin u oktobru 2007. posjetio je iranski glavni grad Teheran kao prvi ruski lider nakon Staljina 1943. godine[80]. Ruski predsjednik pritom je dao potporu iranskom nuklearnom programu, pohvalio iranski doprinost Šangajskoj grupi za suradnju (SCO)[81], te je oštro osudio mogući američki napad na Iran nazvavši ga „napadom na Rusiju“[82].

Odnosi s Venecuelom uredi

Ahmadinežad je pojačao odnose s Venecuelom (najvećim latinoameričkim izvoznikom nafte i članicom OPEC-a) u energetskoj i političkoj sferi, zbog obostranog otpora američkoj vanjskoj politici kojeg vode i Ahmadinežad i venecuelanski predsjednik Hugo Chavez[83]. Venecuela je dala potporu iranskom nuklearnom programu pri sjednici Ujedinjenih Naroda na tu temu, a obje zemlja dogovorile su se kako će pojačati bilateralnu trgovinu[84]. Tokom 2006. godine odnosi dviju zemalja bili su više strateški nego ekonomski[83], jer Venecuela još nije postala jednim od glavnih iranskih trgovinskih partnera. Intezivnija suradnja na energetskom području počela je 2006. kada je Iran objavio kako će u Venecueli graditi rafineriju nafte[85]. Početkom 2007. objavljeno je kako Iran i Venecuela planiraju osnovati anti-američki fond u vrijednosti dvije milijarde dolara kojim će pomagati zemlje u razvoju koje također protive američkoj dominaciji[86].

Odnosi s Hrvatskom uredi

Ahmadinežad se dvaput susreo s hrvatskim predsjednikom Stjepanom Mesićem. Prvi susret dogodio se u septembru 2005. prilikom 60. opće skupštine UN-a u New Yorku, gdje je Mesić naglasio kako je iranski nuklearni program potpuno mirnodopski odnosno da služi isključivo u energetske svrhe[87]. Također, pozvao je iranskog predsjednika da posjeti Hrvatsku[87]. Nakon razgovora, dodao je kako Hrvatska bez obzira na prioritete poput ulaska u EU mora razvijati dobre odnose i s drugim državama svijeta. Drugi susret dogodio se također u New Yorku točno dvije godine poslije (septembar 2007.) kada su se dvojica predsjednika sastala na zahtjev iranske strane. Na sastanku se Mesić distancirao od Ahmadinežadovih izjava o holokaustu za koje ga se optužuje, no naglasio je kako je iranski predsjednik iste opovrgnuo, te da su razgovarali uglavnom o drugim temama[88]. Nakon razgovora, hrvatski premijer Ivo Sanader izjavio je kako vjeruje da je „Mesić imao dobre razloge za taj sastanak, te da ne bi učinio ništa što bi naškodilo Hrvatskoj“[89]. Krajem 2007. Ahmadinežad je na inauguraciji novog hrvatskog veleposlanika u Teheranu pozdravio suradnju dviju zemalja te dodao kako Hrvatska i Iran dijele identičnu kulturu i povijest, aludirajući pritom na teoriju o iranskom podrijetlu Hrvata koja bi trebala učvstiti bilateralne odnose[90].

Odnosi s zemljama u regiji uredi

Afganistan uredi

Ahmadinežad je posjetio Afganistan u augustu 2007. gdje ga je dočekao afganistanski predsjednik Hamid Karzai. Ahmadinežad je na sastanku rekao kako je iranski cilj „stabilni i moderni Afganistan“[91], te je odbacio američke optužbe kako Iran šalje oružje afganistanskim militantima, što je potvrdio i Karzai nazvavši Iran „saveznikom i prijateljem u borbi protiv terorizma i trgovine drogom“[92].

Irak uredi

Ahmadinežad je prvi iranski predsjednik koji je od revolucije 1979. posjetio Irak[93]. Prilikom povijesnog dvodnevnog posjeta 2. 3. 2008. rekao je kako je „Irak mnogo bolji bez diktatora Sadama Huseina“[94]. Na povratku iz Bagdada u Teheran pozdravio je jačanje bilateralnih odnosa s Irakom, te je optužio američku politiku prema Iraku. Od 2006. godine irački premijer Nouri al-Maliki četiri je puta posjetio Teheran[95], kao i irački predsjednik Jalal Talabani. Prilikom navedenih posjeta dogovorene su suradnje na području trgovine i energetike[96], te sigurnosti u Iraku. Premijer al-Maliki dao je jamstvo Teheranu kako iračko-američki pakt o sigurnosti neće ugroziti Iran[97], i odbacio je američke tvrdnje kako Iran podržava iračke militante[98]. Irački predsjednik Talabani u razgovoru s Ahmadinežadom nazvao je Iran „iračkim partnerom u borbi protiv terorizma“[99].

Izrael uredi

Prilikom održavanja konferencije „Svijet bez cionizma“ u Teheranu 26. 10. 2005., Ahmadinežad je održao govor u kojem je citirao Homeinijeve riječi o Izraelu kako okupatorski režim mora biti uklonjen, opisujući ga kao sramotnu mrlju u islamskom svijetu koja mora nestati sa povijesnih stranica[100].

Medijske agencije diljem svijeta prenijele su tu vijest pod naslovom „Izrael treba izbrisati s karte svijeta“ (engleski: Israel must be wiped off the map), koristeći pritom englesku frazu koja podrazumijeva potpuno uništenje[101]. Prijevod njegovih rečenica vrlo je diskutabilan. Iranski ministar vanjskih poslova izjavio je kako je Ahmadinežad bio pogrešno protumačen: „Govorio je o režimu. Mi ne priznajemo ovaj izraelski režim“[13].

Ahmadinežadove komentare osudile su vodeće zapadne zemlje, Europska Unija, Rusija, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda-a i tadašnji glavni tajnik UN-a Kofi Annan[102]. Egipatski, turski i palestinski lideri također su izrazili negodovanje zbog istih izjava[103].

Bilo je i onih koji su njegove riječi protumačili kao poziv na genocid. Kanadski premijer Paul Martin rekao je „ovo je prijetnja za postojanje Izraela i poziv na genocid kojeg zajedno s nuklearnim ambicijama svijet ne smije ignorirati“[104]. Izraelac Joshua Teitelbaum, u izvještaju za Jeruzalemski centar za javne odnose, također je opisao Ahmadinežadove riječi kao „poziv na uništenje države Izrael i na genocid“[105].

S druge strane, neki profesori i prevoditelji negiraju kako je Ahmadinežad pozvao na uništenje države ili naroda. Dr. Juan Cole, profesor moderne bliskoistočne i jugozapadne povijesti sa sveučilišta Michigan, tvrdi kako „Ahmadinežad nije rekao kako Izrael treba izbrisati s karte svijeta, jer ta fraza ne postoji na perzijskom jeziku“[106]. Prema Coleu, citat je preveden kao: Imam je rekao kako ovaj režim koji je okupirao Jeruzalem mora biti uklonjen (perzijski: een rezhim-e eshghalgar-e qods bayad az safheh-ye ruzgar mahv shavad)[106]. Na isti način citat je preveo i Bliskoistočni institut za medije (MEMRI)[107]. Profesor međunarodnih odnosa sa Harvarda, dr. Stephen Walt, također tvrdi kako Ahmadinežad nije pozivao na genocid[108].

Tokom Izraelsko-libanonskog rata u julu 2006., Ahmadinežad je usporedio izraelske vojne akcije s potezima Adolfa Hitlera u vrijeme Drugog svjetskog rata, kazavši „poput Hitlera, cionistički režim (Izrael) samo traži izgovore za svoje napade i ponaša se kao sam Hitler“[109]. U intervjuu 8. 8. 2006. za 60 Minutes kojeg vodi novinar Mike Wallace, govorio je o američkoj potpori izraelskom „ubilačkom režimu“ i moralnim temeljima izraelske invazije na Libanon[110]. Početkom decembra 2006. Ahmadinežad je u Dohi sastao s palestinskim premijerom Ismail Haniyahom. Na sastanku je izjavio kako je „Izrael stvoren za uspostavljanje dominacije arogantnih sila u regiji i omogućavanje neprijatelju prodiranje u srce muslimanske zemlje“. Nazvao je Izrael prijetnjom koju su stvorili SAD i Velika Britanija[111].

Prilikom govora 12. 12. 2006. na Međunarodnoj konferenciji o holokaustu održanoj u Teheranu, rekao je „Izrael će propasti. To je Božja volja i želja svih naroda svijeta“[112].

Na pitanje novinara CNN-a Larry Kinga „Je li Izrael ostaje Izrael?“ u njegovoj verziji Bliskog istoka, Ahmadinežad je predložio da se na palestinskim područjima održe slobodni izbori pod nadzorom međunarodnih organizacija. Dodao je: „Moramo omogućiti slobodne izbore pod nadzorom UN-a. Palestinski narod, palestinske izbjeglice i svi stanovnici tog područja moraju sudjelovati na takvim izborima, a svijet mora prihvatiti rezultat tih izbora kako god on proizašao“[113].

U septembru 2008. izraelski ministar Rafi Eitan zaprijetio je otmicom Ahmadinežada[114] zbog čega je Iran protestirao Ujedinjenim Narodima nazvavši Eitanovu prijetnju „terorističkom“[115].

Pakistan uredi

Na turneji po južnoj Aziji u aprilu 2008., Ahmadinežad je posjetio Pakistan gdje je razgovarao o političkom stanju u regiji i gradnji plinovoda Iran-Pakistan-Indija[116], kojem se protive SAD[117]. Pakistanski predsjednik Pervez Musharraf dao je potporu iranskom nuklearnom programu nazvavši ga „transparentnim“[118].

Saudijska Arabija uredi

U decembru 2007. Ahmadinežad je kao prvi iranski predsjednik od 1979. otišao na muslimansko hodočašće Hadždž u Meku[119], zajedno s saudijskim kraljem Abdullahom al-Saudom[120]. Lideri dvaju najutjecajnijih muslimanskih zemalja razgovarali su o unaprijeđenju bilateralnih odnosa, stanju u regiji[121] i iranskom nuklearnom programu[122]. Obojica su osudili sektaško nasilje u Iraku[123].

Sirija uredi

Tokom rata između Izraela i Hezbollaha 2006. godine, iranski predsjednik upozorio je Izrael da ne napada Siriju, inače najvećeg iranskog saveznika u regiji, jer će u protivnom Iran uzvratiti „razarajućom odmazdom“[124]. Na sastanku 20. 7. 2007. u Damasku između Ahmadinežada i sirijskog predsjednika Assada, dvoje lidera pozvali su na jačanje jedinstva među Palestincima i Libanoncima[125].

Turska uredi

Ahmadinežad je posjetio Tursku u augustu 2008., uoči čega je Izrael protestirao turskim vlastima[126]. U razgovoru s turskim predsjednikom Abdullahom Gulom dogovorena je suradnja na području borbe protiv terorizma i trgovine drogom, te povećanje gospodarske razmjene na 20 milijardi dolara u iduće četiri godine[127].

Prozivanja za negiranje holokausta i antisemitizam uredi

U decembru 2005. Ahmadinežad je dao nekoliko kontroverznih izjava o holokaustu koje su određeni mediji diljem svijeta protumačili kao nazivanje holokausta „mitom“. Također, kritizirao je i europske zakone koji zabranjuju reviziju holokausta. Prema reportaži iranske radio-postaje Ahmadinežad je (aludirajući na Europljane) izjavio: „Stvorili su mit o holokaustu kojeg drže iznad Boga i vjere“[128]. Citat je preveden i kao: „Stvorili su mit kako je ubijanje židova iznad Boga, vjere i božjih poslanika“[129].

Prilikom intervjua za njemački Der Spiegel u maju 2006., Ahmadinežad je inzistirao kako postoje „dva mišljenja“ o holokaustu. Na pitanje smatra li holokaust mitom, odgovorio je „Prihvatiti ću to kao istinu ako postoje čvrsti dokazi“. Dodao je; „Mi smo mišljenja kako je dozvoljeno istraživati i diskutirati o povijesnim činjenicama“. Rekao je i kako su „većina“ učenjaka koji priznaju postojanje holokausta „politički motivirana“, dodavši:

„Postoje dva mišljenja o holokaustu u Europi. Prvu skupinu čine učenjaci i ljudi koji iz politički motiviranih razloga tvrde kako se holokaust dogodio. Drugu skupinu čine učenjaci koji nude oprečna mišljenja, zbog kojih završavaju u zatvoru.“[130]

U augustu 2006. objavljeno je kako iranski predsjednik ponovo ima sumnje u postojanje holokausta, ovaj put u pismu njemačkoj kancelarski Angeli Merkel, gdje je napisao kako je moguće da su holokaust izmislili Saveznici da osramote Njemačku[131].

Međunarodna konferencija o holokaustu održana je 11. 12. 2006. u iranskom glavnom gradu Teheranu[132], a održana je na zahtjev samog Ahmadinežada. Zapadni mediji uglavnom su osudili održavanje konferencije nazivajući je „konferencijom negiranja holokausta“[133], premda je Iran tvrdio kako se ne radi o sastanku negiranja holokausta, već o konferenciji koja će „pružiti mogućnost da intelektualci slobodno izraze svoja mišljenja o holokaustu jer im je u Europi to zabranjeno“[134].

U govoru na Sveučilištu Columbia u septembru 2007. Ahmadinežad je rekao: „Osobno ne tvrdim kako se holokaust nije dogodio, to uopće nije moje mišljenje“[17], te kako bi istraživanje i rasprava o holokaustu trebala biti dozvoljena kao u slučaju ostalih povijesnih događaja[135].

Kao odgovor na kontroverzne Ahmadinežadove izjave i postupke, mnogi subjekti uključujući i američki senat optužili su iranskog predsjednika za antisemitizam[136]. Poslije govora na Glavnoj skupštini Ujedinjenih Naroda u septembru 2008. gdje je Ahmadinežad upozorio na „cionističku kontrolu međunarodnih financija“, optužen je za antisemitizam i od strane njemačkog ministra vanjskih poslova Franka-Waltera Steinmeiera[137].

Odgovor na prozivanja uredi

Ahmadinežad je opovrgnuo optužbe za negiranje holokausta[138] i dao na znanje kako se čini kako je Zapad u pravu u svojim tvrdnjama o holokaustu:

Ako Europljani govore istinu u svojim tvrdnjama kako je u holokaustu ubijeno šest milijuna židova za vrijeme Drugog svjetskog rata, što se čini neospornim budući da inzistiraju na uhićivanju onih koji to negiraju, zbog čega bi palestinski narod trebao plaćati za taj zločin? Zbog čega su došli u samo srce muslimanskog svijeta provodeći zločine protiv Palestinaca svojim bombama, raketama, projektilima i sankcijama?[15]

Ahmadinežad je rekao kako poštuje Židove i kako „u Palestini zajedno žive muslimani, kršćani i Židovi“. Dodao je: „Mi poštujemo svakoga na svijetu; Židove, kršćane, muslimane, nemuslimane, nežidove, nekršćane... Mi smo protiv okupacije, agresije, ubijanja i progona ljudi, u protivnom nemamo problema s bilo kime“[16]. Dodao je i kako židovska zajednica u Iranu ima stalne zastupnike u iranskom parlamentu, te kako „cionisti nisu ni židovi ni kršćani ni muslimani“, upitavši „Kako netko može biti religiozan a zaposjesti zemlju koja pripada drugom narodu?“[113].

Shiraz Dossa, profesor s St. Francis Xavier sveučilišta u Novoj Škotskoj, Kanadi, u junu 2007. izjavio je:

Ahmadinežad u niti jednoj svojoj izjavi nije negirao holokaust ili predlagao uništenje Izraela (predočivši sve prijevode s perzijskog jezika). Kao stručnjak za Iran, Mogu potvrditi kako su obje optužbe lažne... Ono o čemu je Ahmadinežad govorio jest mitoiziranje i sakralizacija holokausta i cionističkog ubijanja Palestinaca i muslimana. Nikada nije dovodio u pitanje razmjere holokausta. Njegova retorika bila je pretjerano provokativna. Njega zapravo ne zanima što Zapad misli o Iranu ili muslimanima; on se ne pokorava zapadnom ili izraelskom diktatu[139].

Dossa se poslije ovih riječi našao na udaru kanadskih medija, sveučilišnog predsjednika Seana Rileya i mnogih profesora sa sveučilišta na kojem je zaposlen[140], kao i zbog sudjelovanja na teheranskoj konferenciji o holokaustu[141]. Dossa je odgovorio kako nije znao da će na konferenciji bili poricatelji holokausta i kako „nikada nije negirao holokaust već samo njegovu propagandnu moć“, te kako sveučilište treba poštivati njegovu akademsku slobodu sudjelovanja[142].

Izvori uredi

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Službene stranice Mahmuda Ahmadinežada - Biografija (president.ir)
  2. ↑ BBC: Iran hardliner hails poll victory (juni, 2005.)
  3. ↑ Democracy Now: Conservative Tehran Mayor Wins Upset Victory in Iran Run-Off Presidential Election (juni, 2005.)
  4. ↑ Iranska vlada - izvršna vlast - predsjedništvo (IranOnline.com)
  5. ↑ Babak Dehghanpisheh: Bear Hugs (WorldPress.org)
  6. ↑ Jane's: Oiling the axis - Iran and Venezuela develop closer ties (juli, 2007.)
  7. ↑ BBC: Iran president ‘ready for talks’ (februar, 2007.)
  8. ↑ „Associated Press: Ahmadinejad: Iran’s nuclear issue is ‘closed’ (Msnbc.msn.com, septembar, 2007.)”. Arhivirano iz originala na datum 2012-11-02. Pristupljeno 2009-03-15. 
  9. ↑ CNN: Iran president says U.N. sanctions unlikely (april, 2006.)
  10. ↑ USA Today: Iran president: Israel flies Satan's flag (august, 2007.)
  11. ↑ New York Times: U.N. Scrutiny Won't Make Iran Quit Nuclear Effort, President Says (Nazila Fathi, januar 2006.)
  12. ↑ Jerusalem Post: Iranian president: Wipe Israel off map (Orly Halpern, oktobar 2005.)
  13. ↑ 13,0 13,1 Daily Times: Ahmadinejad misunderstood, says Iran (februar, 2006.)
  14. ↑ BBC: Holocaust comments spark outrage (decembar, 2005.)
  15. ↑ 15,0 15,1 IRNA: Polling only solution to Palestine problem, President (GlobalSecurity.org, decembar 2005.)
  16. ↑ 16,0 16,1 BBC: Iranian leader not anti-Semite (septembar, 2006.)
  17. ↑ 17,0 17,1 Free Speech: Ahmadinejad's speech videos (septembar, 2007.)
  18. ↑ Guardian: Iran interest rate cut sparks panic selling (Robert Tait, maj, 2007.)
  19. ↑ „Iran Vajahan, juli 2005.”. Arhivirano iz originala na datum 2009-07-16. Pristupljeno 2009-03-15. 
  20. ↑ Guardian: A humble beginning helped to form Iran's new hard man (Robert Tait, juli 2005.)
  21. ↑ BBC: Iran's president launches weblog (august, 2006.)
  22. ↑ Iran Chamber: Mahmoud Ahmadinejad
  23. ↑ CNN: Sources: CIA finds Iranian president likely not hostage-taker (august, 2005.)
  24. ↑ Reuters: CIA: Ahmadinejad not man in Tehran embassy photo (Redorbit.com, juli 2005.)[mrtav link]
  25. ↑ 25,0 25,1 25,2 25,3 Global Security: Mahmoud Ahmadinejad
  26. ↑ „Intervju - Mojtaba Samareh-Hashemi (Pezhvakeiran.com)”. Arhivirano iz originala na datum 2009-09-18. Pristupljeno 2009-03-15. 
  27. ↑ „Jerusalem Post: Bio: Mahmoud Ahmadinejad (maj, 2006.)”. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-18. Pristupljeno 2021-08-31. 
  28. ↑ News Max: Iran's Ahmadinejad Heckled at University (decembar, 2006.)
  29. ↑ 29,0 29,1 The 2005 World Mayor finalists (WorldMayor.com)
  30. ↑ „Frontline: New dynamics (Atul Aneja, Hinduonnet.com, decembar 2006.)”. Arhivirano iz originala na datum 2007-10-16. Pristupljeno 2009-03-15. 
  31. ↑ Washington Post: Hard-Line Figure In Iran Runoff (juni, 2005.)
  32. ↑ „Asia Times: Iran and the art of crisis management (Sami Moubayed, januar 2006.)”. Arhivirano iz originala na datum 2019-01-20. Pristupljeno 2009-03-15. 
  33. ↑ „Persian Mirror: Profile of Mahmoud Ahmadinejad. Friend or Foe?”. Arhivirano iz originala na datum 2009-06-26. Pristupljeno 2009-03-15. 
  34. ↑ Prospect: Divide and empower (Nazenin Ansari, juni 2006.)
  35. ↑ „VOA News: Ahmadinejad Sworn in as Iran's New President (august, 2005.)”. Arhivirano iz originala na datum 2009-01-29. Pristupljeno 2009-01-29. 
  36. ↑ BBC: Iran hardliner becomes president (august, 2005.)
  37. ↑ „New York Times: Behind Ahmadinejad, a Powerful Cleric (Michael Slackman, Iranvajahan.net, septembar 2006.)”. Arhivirano iz originala na datum 2006-11-02. Pristupljeno 2009-03-15. 
  38. ↑ BBC: New Iran interior chief approved (novembar, 2008.)
  39. ↑ PressTV: Odaziv na izborima 85%
  40. ↑ PressTV: Ahmadinežad opet predsjednik
  41. ↑ 41,0 41,1 BBC: Defiant Iran president takes oath (august, 2009.)
  42. ↑ BBC: Iran poll critics shun ceremony (august 2009.)
  43. ↑ „AFP: Iran official says 36 killed in post-vote unrest (septembar, 2009.)”. Arhivirano iz originala na datum 2010-02-05. Pristupljeno 2010-02-05. 
  44. ↑ BBC: Brazil: Lula Says There Is No Evidence of Fraud in Iran and Wants to Visit the Country (Pablo Uchoa, juni 2006.)
  45. ↑ President.ir: India's PM congradulates President Ahmadinejad on re-election (juni, 2009.)
  46. ↑ „IRIB News Agency: Medvedev felicitates Ahmadinejad's reelection (juni, 2009.)”. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-27. Pristupljeno 2013-06-16. 
  47. ↑ Xinhua: China calls for "stability, solidarity" in post-election Iran (juni, 2009.)
  48. ↑ „Entrepreneur: Tentative steps: Ahmadinejad's economic reform (Samantha Fang, jesen 2007.)”. Arhivirano iz originala na datum 2008-11-23. Pristupljeno 2009-03-15. 
  49. ↑ Iran Negah: Imam Reza Love Fund (Video)
  50. ↑ „Rooz: Reza's Compassion Fund; a political fund with 530 billion budget (perzijski jezik)”. Arhivirano iz originala na datum 2006-10-21. Pristupljeno 2009-03-15. 
  51. ↑ BBC: Ahmadinežad o nuklearnoj tehnologiji (perzijski jezik)
  52. ↑ PressTV: Ahmadinejad: Nuke arms seekers politically backward (septembar, 2008.)
  53. ↑ „Arabic News: Ahmadinejad: Iran can now talk to world from vantage point of a nuclear state (april, 2006.)”. Arhivirano iz originala na datum 2006-04-22. Pristupljeno 2009-03-15. 
  54. ↑ „Turks.us: Tehran: Ahmadinejad states Iran has nuclear right (januar, 2006.)”. Arhivirano iz originala na datum 2011-11-25. Pristupljeno 2013-06-16. 
  55. ↑ Radio Free Europe: Iran: Election Of Ahmadinejad Unlikely To Affect Nuclear Negotiations (juni, 2005.)
  56. ↑ The Times of India: Iran rebukes its prez over N-policy (januar, 2007.)
  57. ↑ CNN: Ahmadinejad: Nations jealous of nuclear progress (februar, 2008.)
  58. ↑ VOA News: US Ready For Another Meeting With Iran (David Gollust, juli, 2007.)
  59. ↑ Ynet News: Ahmadinejad: Referendum on transfer of Israel to Europe (oktobar, 2007.)
  60. ↑ „US Department: State Sponsors of Terrorism”. Arhivirano iz originala na datum 2005-02-09. Pristupljeno 2005-02-09. 
  61. ↑ Reuters: Iran says has proof U.S., UK backing terrorist Jundollah (InfoWars.com, decembar 2008.)
  62. ↑ Washington Post: No Proposals in Iranian's Letter to Bush, U.S. Says (maj, 2006.)
  63. ↑ CNN: No 'steel-cage, grudge match' between Bush, Ahmadinejad (septembar, 2006.)
  64. ↑ CNN: Ahmadinejad's letter to Americans (novembar, 2006.)
  65. ↑ Fox News: Pismo iranskog predsjednika (PDF format)
  66. ↑ Ustreas.gov: Fact Sheet: Designation of Iranian Entities and Individuals for Proliferation Activities and Support for Terrorism (oktobar, 2007.)
  67. ↑ CBS News: Iran To U.S.: No, You're The Terrorists (septembar, 2007.)
  68. ↑ Reuters: President misquoted over gays in Iran: aide (oktobar, 2007.)
  69. ↑ BBC: Ahmadinejad: 9/11 suspect event (april, 2008.)
  70. ↑ Mathaba: Iran mulling dynamic, progressive economy, prez (oktobar, 2008.)
  71. ↑ UN.org: Glavna rasprava - iranski predsjednik dr. Mahmud Ahmadinežad (septembar, 2008.)
  72. ↑ ISNA: Ahmadinejad calls for Obama to change US policies fundamentally (novembar, 2007.)
  73. ↑ New York Times: Hint of Iran sanctions tugs at trade ties (januar, 2006.)
  74. ↑ BBC: Iran pokazao navigacijske karte (perzijski jezik)
  75. ↑ USA Today: Iran to release 15 captives as Easter gift (april, 2007.)
  76. ↑ „Sunday Telegraph (april, 2006.)”. Arhivirano iz originala na datum 2008-04-14. Pristupljeno 2021-08-31. 
  77. ↑ Payvand: The Cost of Economic Sanctions on Major Exporters to Iran (maj, 2006.)
  78. ↑ Payvand: Presidents of Iran and Russia consider Tehran-Moscow cooperation important for world peace (septembar, 2005.)
  79. ↑ „VOA News: Iranian, Russian Technicians Test Bushehr Nuclear Plant (februar, 2009.)”. Arhivirano iz originala na datum 2009-02-27. Pristupljeno 2009-02-27. 
  80. ↑ Index.hr: „Putin u posjetu Iranu“ (oktobar, 2007.)
  81. ↑ PressTV: Putin lauds Iran's SCO contribution (oktobar, 2008.)
  82. ↑ PressTV: Russia: Attacking Iran is attacking us (oktobar, 2008.)
  83. ↑ 83,0 83,1 CNS News: Ahmadinejad Visits Anti-US Allies in Latin America (Leandro Prada, septembar, 2007.)[mrtav link]
  84. ↑ „Mathaba: Venezuela, Iran review signed bilateral agreements (septembar, 2007.)”. Arhivirano iz originala na datum 2015-06-08. Pristupljeno 2013-06-16. 
  85. ↑ Payvand: Iran to build oil refinery in Venezuela (juni, 2006.)
  86. ↑ USA Today: Iran and Venezuela plan anti-U.S. fund (januar, 2007.)
  87. ↑ 87,0 87,1 „Ured predsjednika RH - 16.09.2005. - New York”. Arhivirano iz originala na datum 2007-06-11. Pristupljeno 2013-06-16. 
  88. ↑ Ured predsjednika RH - 26.09.2007. - New York[mrtav link]
  89. ↑ MojPortal.hr: Sanader: Sastanak Mesića s iranskim predsjednikom Mahmudom Ahmadinedžadom ne može štetiti Hrvatskoj (septembar, 2007.)
  90. ↑ Ahmadinejad calls for expansion of Iran-Croatia ties (Spokesman.gov.ir)[mrtav link]
  91. ↑ RIA Novosti: Ahmadinejad: Iran favors stable Afghanistan (Globalsecurity.org, august 2007.)
  92. ↑ Guardian: Ahmadinejad's first Afghan visit ruffles US feathers (Robert Tait, august 2007.)
  93. ↑ Iran Negah: Ahmadinejad visits Iraq (Video)
  94. ↑ CNN: Iran president on landmark Iraq visit (mart, 2008.)
  95. ↑ PressTV: Al-Maliki to visit Tehran Saturday (januar, 2009.)
  96. ↑ The News: Iraqi president Talabani arrives Tehran (februar, 2009.)
  97. ↑ Xinhua: Iraq's al-Maliki visits Iran to reassure Tehran over pact with U.S. (juni, 2008.)[mrtav link]
  98. ↑ „VOA News: „Iran obećao pomoć na unapredjenju sigurnosti u Iraku“ (august, 2008.)”. Arhivirano iz originala na datum 2011-10-07. Pristupljeno 2011-10-07. 
  99. ↑ BBC: Talabani trusts in Iran support (novembar, 2005.)
  100. ↑ New York Times: Text of Mahmoud Ahmadinejad's Speech (Nazila Fathi, oktobar 2005.)
  101. ↑ „Dictionary definition: wipe off the map (Cambridge.org)”. Arhivirano iz originala na datum 2009-06-02. Pristupljeno 2009-03-15. 
  102. ↑ BBC: Annan dismayed by Iran remarks (oktobar, 2005.)
  103. ↑ BBC: UN raps Iran's anti-Israel rant (oktobar, 2005.)
  104. ↑ Prime Minister Martin Addresses Jewish Leaders Toronto (novembar, 2005.), Word dokument
  105. ↑ IMRA: Joshua Teitelbaum documents: Iranian leaders have repeatedly called for the destruction of Israel and the Jewish people (februar, 2009.)
  106. ↑ 106,0 106,1 Juan Cole - Global Americana Institute
  107. ↑ MEMRI: Iranian President at Tehran Conference (oktobar, 2005.)
  108. ↑ „Associated Press: Israel Lobby authors in Jerusalem: Ahmadinejad not inciting to genocide (Haaretz.com, juni 2008.)”. Arhivirano iz originala na datum 2008-06-13. Pristupljeno 2008-06-13. 
  109. ↑ „India eNews: Ahmadinejad compares Israel to Hitler (juli, 2006.)”. Arhivirano iz originala na datum 2007-09-27. Pristupljeno 2009-03-15. 
  110. ↑ CBS News: Iranian Leader Opens Up (august, 2006.)
  111. ↑ PressTV: Ahmadinejad: Israel could attack others (januar, 2009.)
  112. ↑ Haaretz: Ahmadinejad tells West: Accept Israel's imminent collapse (januar, 2008.)
  113. ↑ 113,0 113,1 CNN: Interview with Iranian President Mahmoud Ahmadinejad (Larry King, septembar 2008.)
  114. ↑ BBC: Israel could kidnap Ahmadinejad (septembar, 2008.)
  115. ↑ Encyclopedia.com: Iran Protests to UN over Eitan's Kidnap Threat (septembar, 2008.)
  116. ↑ The Indian News: Ahmadinejad visits Pak (april, 2008.)
  117. ↑ Payvand: U.S. Concerns Over Iran-Pakistan-India Gas Pipeline (juni, 2008.)
  118. ↑ IRNA: Ahmadinejad: Pakistan's stands in IAEA token of good mutual ties (Globalsecurity.org, septembar 2005.)
  119. ↑ Deutsche Presse-Agentur: Ahmadinejad attends hajj as first Iranian president (M&C, decembar, 2007.)
  120. ↑ „Iran Daily: Ahmadinejad, Abdullah discuss Muslim issues (decembar, 2007.), PDF format”. Arhivirano iz originala na datum 2008-10-07. Pristupljeno 2008-10-07. 
  121. ↑ IRNA: President Ahmadinejad meets Saudi King Abdullah in Mina (President.ir, decembar 2007.)
  122. ↑ People Daily: Ahmadinejad, Abdullah hold crucial talks on pressing regional issues
  123. ↑ Reuters: Ahmadinejad, Saudi king reject sectarian strife (mart, 2007.)
  124. ↑ Ynet News: Iran warns Israel not to attack Syria (juli, 2006.)
  125. ↑ Payvand: Ahmadinejad, Assad Call for Unity Among Lebanese, Palestinians (juli, 2007.)
  126. ↑ Haaretz: Israel slams Turkey over Ahmadinejad plan to visit (Barak Ravid, august 2008.)
  127. ↑ Xinhua: Ahmadinejad: Turkey, Iran to cooperate in combating terrorism (august, 2008.)
  128. ↑ Guardian: Holocaust a myth, says Iranian president (decembar, 2005.)
  129. ↑ BBC: Iranian leader denies Holocaust (decembar, 2005.)
  130. ↑ Spiegel: Interview with Iran's President Ahmadinejad (maj, 2006.)
  131. ↑ Mail & Guardian: Ahmadinejad: Holocaust was made up (august, 2006.)
  132. ↑ CNN: Iran hosts Holocaust conference (decembar, 2006.)
  133. ↑ CS Monitor: Iran's Holocaust-denial conference: a community of hate (Daniel Schorr, decembar 2006.)
  134. ↑ Spiegel: Berlin Counters Holocaust Conference (decembar, 2006.)
  135. ↑ Washington Post: President Ahmadinejad Delivers Remarks at Columbia University (septembar, 2007.)
  136. ↑ Congressional Record - Senate (februar, 2008.), PDF format
  137. ↑ Reuters: Germany: Ahmadinejad anti-Semitic (septembar, 2008.)
  138. ↑ NY Daily News: Iran's president: I don't deny Holocaust (septembar, 2007.)
  139. ↑ LRC: The Explanation We Never Heard (Shiraz Dossa, juni 2007.)
  140. ↑ The Star: Blood feud in Israel's religious academia (februar, 2007.)
  141. ↑ Canada Free Press: Professor Shiraz Dossa known by the company he keeps (decembar, 2006.)
  142. ↑ „CBC News: Prof defends participation at controversial Tehran conference (maj, 2007.)”. Arhivirano iz originala na datum 2007-06-01. Pristupljeno 2007-06-01. 

Vanjske veze uredi

Ostali projekti
 U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Mahmud Ahmadinežad
 U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Mahmud Ahmadinežad

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Mahmud_Ahmadinežad&oldid=41558279