Otvori glavni meni

Ludwig IV, car Svetog Rimskog Carstva

Ludwig IV Bavarski (München, oko 1283. - München, 11. oktobar 1347.) bio je od 1294. vojvoda Gornje Bavarske (od 1340. do 1347. Ujedinjena Bavarska), od 1314. bio je i njemački kralj, a od 1328. do 1347. i car Svetog Rimskog Carstva, kao prvi iz Dinastije Wittelsbach.[1]

Ludwig IV Bavarski
Ludovico il Bavaro.jpeg
Ludwigov reljef
car Svetog Rimskog Carstva
Vladavina 1328. - 1347.
Prethodnik Heinrich VII
Nasljednik Friedrich Lijepi
Supruge Beatrisa od Šlezije
Margareta Holandska
Djeca Matilda Bavarska, Ludwig V Bavarski, Stephan II Bavarski, Ludwig VI Brandenburgški, Wilhelm I Bavarski, Albrecht I Bavarski, Beatrix Bavarska, Otto V Bavarski
Dinastija Wittelsbach
Otac Ludwig II od Bavarske
Majka Matilda Habsburgška
Rođenje oko 1283.
München
Smrt 11. oktobar 1347.
München

Njegovu vladavinu obilježila je neprestana borba kako na diplomatskom tako i na vojnom planu, da odbrani pravo Svetog Rimskog Carstva da si samo bez utjecaja papa izabere cara. Istovremeno je bio zainteresiran i za lični probitak, kao i to da osigura visok društveni status za svoju porodicu.[1]

Sadržaj/Садржај

BiografijaUredi

MladostUredi

Kao mlađi sin Ludwiga II, vojvode i kneza palatina Gornje Bavarske, Ludwig nije imao pravo na krunu po rođenju.[1]

Kad mu je otac umro 1294., 11-godišnji dječak postao je štićenik svog 20 godišnjeg brata Rudolfa i majke Matilde Habsburgške, kćeri kralja Rudolfa I Habsburškog. Ludwig je odmah pronašao sebe u visokoj politici, i to kad mu se brat stavio na stranu kralja Adolfa Nassauskog a majka za svog brata Albrechta I, koji je htio svrgnuti Adolfa, on se držao po strani i čekao da vidi što će se dogoditi. Matilda je nastojala držati Ludwiga podalje od Münchena, pa ga je zbog tog postala na roditeljski dvor u Beč gdje je odgojen zajedno sa habsburgškim rođacima, Friedrichom i Leopoldom.[1]

To je bez sumnje trajno utjecalo na Ludwiga, koji si nikad nije dopustio da donosi političke odluke pod utjecajem porodičnih veza. Albrechtova I pobjeda nad Adolfom Nassauskim u Bitci kod Göllheima 2. jula 1298- omogućila je Ludwigu da i on dobije neka lena i udio u vlasti. Sukob braće planuo je nakon ubojstva kralja Albrechta I - 1308.[1]

Završio je miroljubivo 1310. podijelom teritorija, - Ludwig je dobio vlast u Donjoj Bavarskoj, kraju koji je tradicionalno bio rival Austrijskog vojvodstva, pa je zbog tog ušao u sukob sa Habsburgzima. Ludwig je pobijedio Habsburgovce u Bitci kod Gammelsdorfa 9. novembra 1313., ali time sukob nije prestao jer se tad rasplamsala borba za njemački tron, koja je započela nakon što je 24. augusta iznenadno umro car Heinrich VII.[1]

Borba sa HabsburgovcimaUredi

Carstvo je postalo izborna monarhija, ali obične vojvode više nisu mogle biti kandidati, jer su to pravo prisvojili članovi Habsburgške i Luksemburške dinastije, koji su nakon stjecanja Austrije (1282.) i Češke (1310.), postali ključni faktori u carstvu, ali kako su se međusobno zaratili i Dinastija Wittelsbach je ušla u igru.[1]

Zahvaljujući svojim pobjedama, - Ludwig je 1314. postao kandidat Luksemburške dinastije, koja nije uspjela nametnuti kandidaturu za najstarijeg careva sina Jana. Habsburgovci međutim nisu željeli Ludwiga za cara, iako je bio unuk kralja Rudolfa. [1]

Na prvoj izbornoj dijeti izboran je habsburgški favorit Friedrich Lijepi, ali kako na nju nije došlo svih sedam elektora - Ludwig je nije smatrao legalnom.[2] Na drugoj održanoj 20. oktobra 1314. izabran je Ludwig, koji je okrunjen za Rimsko-njemačkog kralja - 25. novembra 1314. u Aachenu. [1]

S druge strane i Friedrich Lijepi uzeo je vladarski naslov - Friedrich III, i ponašao se kao legalni kralj (odnosno protukralj).[2]

Sukob između njih trajao je do 1322., kad je Ludwig IV pobjedio i zarobio Friedricha Lijepog u Bitci kod Mühldorfa. Nakon tog držao ga je u zatvoru sve do 1325., kad se odrekao rimsko-njemačkog trona.[2]

Uspjesi na vojnom planu omogućili su Ludwigu da stekne potpunu kontrolu nad Gornjom Bavarskom i Rajnskim palatinatom od brata koji je glasao protiv njega; ali je ipak velikodušno njegovim potomcima dao neka lena da vladaju njima. Dinastičkim ugovorom napravljenim u Paviji 1329., podjelio je lena Dinastije Wittelsbach na bavarsku i palatinatsku liniju.[1]

Uspon na carski tron i sukob sa papamaUredi

Papa Ivan XXII. iskoristio je borbu za njemačko prijestolje i upražnjeni carski tron, da svog favorita Roberta Napuljskog postavi za carskog vikara u Italiji (vacante imperio). Usput je zaprijetio talijanskim gibelinima herezom ukoliko se umješaju.[1]

Ludwig je pomoću svog vikara pomogao milanskim Viscontijima da se pobune protiv pape[3] pa je ovaj poslao vojsku, koja je počela opsjedati Milano.[1] Ludwig je sa vojskom krenuo na Italiju i razbio opsadu, zbog tog ga je papa u martu 1324. ekskomunicirao[3] Kako mu dekret o ekskomunikaciji nikad nije službeno dostavljen, njegovi simpatizeri nastavili su raditi po starom, kao da se ništa nije desilo, jer im je to bilo opravdanje. U očima Kurije i ostalih neprijatelja, on je odsad bio samo Ludovicus Bavarus (Ludwig Bavarski) ime po kojem je ostao zapamćen u historiji.[1]

U Milanu se 31. maja 1327. dao okruniti Langobardskom željeznom krunom.[1]

Nakon tog je krenuo na Rim, u kom je 11. januara 1328. okrunjen za cara Svetog Rimskog Carstva i to iz ruku običnog plemića, jer ga je papa odbio okruniti.[1]

Sukob sa papom se nastavio kad je te iste godine uz njegovu pomoć instaliran Antipapa Nikola V, koji je nedugo nakon toga ponovio okrunio Ludwiga.[3] Njemu odani Carski izborni kneževi izdali su 1338. u Rhensu deklaraciju, po kojoj cara ne treba potvrditi papa, pa prema tome car ne zavisi od pape. Uz to Ludwiga su podržali i brojni onovremeni filozofi i skolastici kao; Marsilije Padovanski, William Occam i Bonagratia Bergamski.[3]

Pad i smrtUredi

Ludwig je imao podršku i gotovo čitavog klera u Carstvu, osim graničnih biskupija Liège i Cambrai, pa se nije bojao za svoju vlast. S druge strane bio je nezajažljiv u svojim teritorijalnim pretenzijama, zbog tog je sklapao kojekakva savezništva, samo da to ostvari, pa mu je to kvarilo reputaciju i širilo krug neprijatelja. [1]

Češki kralj i luksemburški grof Jan ispočetka je bio Ludwigov saveznik, pa mu je pomagao u borbi protiv Friedricha Lijepog, ali se kasnije udaljio od njega[4], naročito od kad se Ludwig 1346. uortačio sa engleskim kraljem Edwardom III[3] za Stogodišnjeg rata.[4]

Jan od Češke se zbog toga udružio sa papama, pa je 1346. u dogovoru sa papom Klementom VI., dogovorio Ludwigovu abdikaciju i izbor vlastitog sina za vladara Svetog Rimskog Carstva, koji je to i postao u julu 1346. pod vladarskim imenom - Karl IV.[4]Ludwig je na sve moguće načine želio spriječiti takav razvoj događaja, ali kad nije uspio počeo se spremati za rat koji je postao neizbježan. Umro od srčanog udara dok je lovio u blizini Münchena u jesen 1347.[1]

IzvoriUredi

Vanjske vezeUredi