Ludovico Sforza

Ludovico Sforza (Milano, 3. august 1452. – dvorac Loches, Francuska, 27. maj 1508), zvan Ludovico il Moro (Ludovico Crni), bio je milanski knez od 1489. do svoje smrti u francuskom zarobljeništvu. Ludovico je bio je četvrti sin Francesca Sforze iz dinastije Sforza, a ostao je upamćen kao pokrovitelj Leonarda da Vincija i brojnih drugih umjetnika, za vrijeme najproduktivnije faze milanske renesanse. Naručio je slavnu leonardovu fresku Posljednja večera.[2]

Ludovico Sforza
Pala Sforzesca - detail 01.jpg
Knez Milanskog Vojvodstva
Vladavina 1489. – 1498. [1]
Krunidba 1494.
Prethodnik Gian Galeazzo Sforza
Nasljednik Luj XII
Supruga Beatrice d'Este
Djeca
Maximilian Sforza, Francesco II Sforza, Giovanni Paolo (vanbračni), Bianca Sforza (vanbračna)
Dinastija Sforza
Otac Francesco Sforza
Majka Bianca Maria Visconti
Rođen 3. august 1452.[1]
Vigevano, Milansko Vojvodstvo
Preminuo 27. maj 1508.[1]
dvorac Loches, Kraljevina Francuska

BiografijaUredi

 
Slavna slika Leonarda da Vincija Dama sa hermelinom, na kojoj je Cecilia Gallerani, ljubavnica Ludovica Sforze

Ludovico Sforza rođen je 27. jula 1452., kao četvrti sin Francesca Sforze i Biance Marije Visconti, i zapravo se po ondašnjim običajima nije očekivalo da bi mogao postati vladar Milanskog Vojvodstva. Ipak, majka Bianca ga je razumno dobro školovala pod tutorstvom humanista Francesca Filelfa, tako da je Ludovico dobio solidno obrazovanje iz klasičnih jezika, poezije, slikarstva, ali i o metodama vladanja i ratovanja.

Kad mu je otac Francesco umro u 1466. Ludovico je naručio slavnu leonardovu fresku Posljednja večera koja je naslikana uz njegov grob u milanskom samostanu Santa Maria delle Grazie. Francesca Sforzu, naslijedio je stariji razuzdani brat Galeazzo Marija Sforza, koji je vladao sve do atentata na njega 1476. Na upražnjeno prijestolje zasjeo je njegov sedmogodišnji sin Gian Galeazzo Sforza. Nakon tog su uslijedile velike borbe za regenstvo s Gian Galeazzovom majkom Bonom od Savoje, iz kojih je Ludovico izašao kao pobjednik 1480.[1] i preuzeo vlast i sljedećih 13 godina vladao Milanskim Vojvodstvom kao regent.

U januaru 1491, oženio se lijepom Beatrice d'Este, čiji je brat Alfonso d'Este oženio Annu, Lodovicovu nećakinju.

15-godišnja princeza Beatrice d'Este brzo je očarala milanski dvor svojom mladošću i životnom radošću. Tako da je Dvorac Sforza, postao sjedište raskošnih proslava i balova. Beatrice je imala profinjen ukus, tako da se drži da je ona utjecala da Ludovico angažira Leonarda da Vincija i Donata Bramanta. Beatrice je rodila dva sina, Maksimilijana Sforzu i Francesca II. Sforzu, buduće milanske kneževe.

Ludovico Sforza imao je barem dvije ljubavnice, uključujući Ceciliju Gallerani koja mu je rodila sina po imenu Cesare, 3. maja 1491, iste godine kad se oženio sa Beatrice d'Este. Za nju se drži da je Dama s hermelinom na slici Leonarda da Vincija. Druga ljubavnica bila mu je Lucrezia Crivelli, koja mu je rodila sina Giovannija Paola. U godini Beatricine smrti 1497. on je postao kondotjer.

Ludovico kao regentUredi

Ludovico Sforza kao vladar više je pažnje posvećivao ekonomiji, nego vojnoj snazi i učvršćivanju svoje moći. Puno je ulogao u poljoprivredu, u uzgoj konja i stočarstvo, a razvio je značajne manufakture za obradu metala. Za njegove vladavine je čak oko 20.000 ljudi radilo u predionicama svile. Ludovico je nastojao uljepšati svoju prijestolnicu Milano koji je trebao postati najljepši grad u Italiji. Nastavio je radove na Milanskoj katedrali, probio i proširio gradske ulice te ukrasio grad vrtovima. Univerziteti u Paviji i Milanu doživjeli su procvat za njegove vladavine. Tamna strana njegove vladavine bilo je povećanje poreznih davanja, zbog kojih je izbilo nekoliko pobuna.

Ludovico kao milanski vojvoda i Prvi talijanski ratUredi

 
Sarkofag Ludovica Sforze i njegove žene Beatrice d'Este u samostanu Certosa di Pavia

Alfonso V, novi kralj Napuljskog kraljevstva iz Aragona, povezao se 1494. s papom Aleksandrom Borgiom, a oni su svaki sa svoje strane bili prijetnja Milanskom Vojvodstvu. Zbog tog se Ludovico odlučio udružiti sa francuskim kraljem Karlom VIII. Ludovico je dopustio Karlovoj vojsci da prođe kroz njegovo vojvodstvo na njihovu pohodu protiv Napuljskog kraljevstva. Međutim Karlove ambicija bile su veće od Napuljskog kraljevstva, on je zahtjevao i Milansko Vojvodstvo. Gorko požalivši zbog ranijih pogrešnih odluka, Ludovico je zatim ušao u savez s Maksimilijanom I, carem Svetog Rimskog Carstva, ponudivši mu čak i svoju nećakinju Biancu Sforzu za ženu.

Njegov nećak Gian Galeazzo, umro je pod sumnjivim okolnostima 1495, tako da je milanski knez postao Ludovico Sforza, koji je 22. oktobra okrunjen za kneza. Nadalje ga je sreća napustila jer mu je 3. januara 1497. umrla voljena Beatrice nakon teškog poroda, što je njemu teško palo. Ludovico se nadao da će bračnom ponudom uspjeti uvući cara Svetog Rimskog Carstva Maksimilijana I u talijansku politiku i da će tako moći manipulirati između dvije strane, pa je na taj način odgovoran za početak Prvog talijanskog rata. Na samom početku sukoba, Ludovico je uspio poraziti Francuze u bitci kod Fornova 1495. Za tu bitku je za izradu oružja potrošeno 80 tona bronce, koja je prvobitno bila namijenjena za njegov konjanički kip koji je trebao napraviti Leonardo. Međutim, smrću Karla VIII nisu prestale njegove nevolje jer je i novi francuski kralj Luj XII ponovio svoja nasljedna prava na Milansko Vojvodstvo, budući da mu je očeva baka bila Valentina Visconti, kćer Giangaleazza Viscontija, prvog milanskog kneza. Zbog svega toga je Ludovico 1498. abdicirao, jer mu nitko od ostalih talijanskih država nije htio pomoći. Tako da je to postao paradoks, da je upravo on koji je je četiri godine ranije pozvao Francuze u Italiju, sada istjeran od Francuza. Ludovico je uspio pobjeći francuskoj vojsci 1499., u okrilje Maksimilijana I u međuvremenu je francuska vojska ušla u Milano.

Ludovico se uspio vratio na milanski tron s vojskom plaćenika u februaru 1500. Dva mjeseca kasnije, Luj XII opkolio je grad Novaru, gdje se Ludovico utvrdio. Na obadvije strane većina vojnika bili su švicarski plaćenici, koji su odbili da se međusobno bore i ubijaju tako da u napustili Novaru i predali Ludovica Francuzima u aprilu 1500. Lišen svih pogodnosti života, Ludovico Sforza proveo je posljednje godine života u podzemnoj tamnici u Dvorcu Loches, gdje je i umro 17. maja 1508. godine.[1]

Uz pomoć švicarskih kantona obnovljeno je Milansko Vojvodstvo na čiji je tron stupio Ludovicov sin Maksimilijan Sforza.

PovezanoUredi

IzvoriUredi

Vanjske vezeUredi

Prethodnik: Knez Milanskog Vojvodstva Nasljednik:
Gian Galeazzo Sforza Luj XII