Otvori glavni meni

Londonac je popularni naziv za "Hrvatski pravopis" Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša objavljen 1971. godine, koji je politički zabranjen, ali u fototipskom izdanju pojavljuje se u Londonu.

PovijestUredi

Suvremena pravopisna praksa, koja se primjenjuje i poučava u osnovnim i srednjim školama u Republici Hrvatskoj, utemeljena je na pravilima "Hrvatskoga pravopisa" Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša iz 1996. godine. Riječ je o 4. izdanju toga priručnika, koji je pod istim naslovom tiskan 1971. godine. Do njegova objavljivanja 1971. godine vrijedila su pravopisna pravila tzv. "novosadskog" Pravopisa hrvatskosrpskog književnog jezika iz 1960. godine. U Predgovoru "Hrvatskom pravopisu" autori tumače kako dotadašnji pravopis "... nije mogao zadovoljiti ni svojim pravopisnim odredbama, ... a još manje svojim rječnikom". Stoga je, da bi se otklonio nesklad između pravopisne norme i pravopisne i jezične prakse, Matica hrvatska među članovima svoje Jezične komisije izabrala Pravopisnu komisiju. U njoj su bili Stjepan Babić, Dalibor Brozović, Željko Bujas, Božidar Finka, Ivo Frangeš, Ljudevit Jonke, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Milan Moguš, Slavko Pavešić i Josip Silić.

Potom su Babić, Finka i Moguš izabrani za autore i povjerena im je izrada načela (općih i pojedinačnih) novoga pravopisa. Načela su zatim poslana Društvu književnika Hrvatske, Institutu za jezik JAZU, Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Komisiji za udžbenike Zavoda za osnovno obrazovanje SRH i Komisiji za udžbenike Zavoda za stručno obrazovanje SRH. Sve su ustanove prihvatile načela, a autori su izradili rukopis.

Osnovom za izradu rukopisa poslužilo je deveto izdanje Boranićeva "Pravopisa hrvatskoga ili srpskoga jezika" iz 1947. godine. Zaključno, autori pišu: "Nadamo se da je ovim pravopisom postavljena čvrsta osnovica hrvatske pravopisne norme, koja se u bitnome više neće mijenjati, što će svima nama kojima je hrvatski materinski jezik ili ga prihvaćamo kao svoj književni jezik omogućiti da odsad imamo ustaljen pravopis".

Premda je tekst tiskan u rujnu 1971. godine, zbog političkih je razloga cijela naklada završila u tvornici papira, a samo je 600 primjeraka uvezano - bez "Predgovora", "Uvoda", "Kratica" i "Kazala" - te označeno sintagmom "samo za internu upotrebu". U cijelosti "Hrvatski pravopis" tiskan je tek 1990. godine, premda je u Londonu Nova Hrvatska izdala taj pravopis 1972. i 1984. godine, no sa svojom "Uvodnom riječi". Otuda potječe i njegov popularni naziv Londonac.

IzvoriUredi