Ljubo Karaman (Split, 15. jun 1886. — Zagreb, 19. april 1971.), hrvatski povjesničar umjetnosti i konzervator.

Ljubo Karaman
Portret Ljube Karamana
Rođenje15. jun 1886
Split,  Austro-Ugarska
Smrt19. april 1971
Zagreb,  SFR Jugoslavija
NacionalnostHrvat
ZanimanjePovjesničar umjetnosti
Poznat/a poStarohrvatskoj umjetnosti

Biografija

uredi

Klasičnu gimnaziju završio je u Splitu 1904[1], nakon toga studirao je od 1910. na Filozofskom fakultetu u Beču, historiju i geografiju. Od 1912. prebacio se na studij povijesti umjetnosti kod prof. Josefa Strzygowskoga , koji je završio 1914. Nakon Prvog svjetskog rata 1920. doktorirao je kod Maxa Dvořáka u Beču s tezom Die romanische Plastik in Spalato. Uz studij je i radio; 1911. bio je kraće vrijeme nastavnik na splitskoj klasičnoj gimnaziji, zatim u dubrovačkoj gimnaziji, a od 1919. radi kao asistent Pokrajinskoga konzervatorskoga ureda za Dalmaciju. Od 1926. direktor je Konzervatorskog zavoda u Splitu.[1] Zbog pritiska talijanskih okupacijskih vlasti, preselio se 1941. u Zagreb, u kojem je do umirovljenja 1950. radio kao direktor Konzervatorskog zavoda.[1]

Njegov naučni opus obuhvaća desetak knjiga i oko 400 eseja, dijelom objavljenih i u knjigama (Eseji i članci, 1939; Odabrana djela, 1986). Najviše se bavio u spomenicima Dalmacije, od kasne antike do baroka, a pisao je i o srednjovjekovnoj umjetnosti Istre, sjeverne Hrvatske i Slavonije te Bosne i Hercegovine.

Ljubo Karaman se osobito bavio predromaničkom umjetnošću u Dalmaciji od početka svojega naučnog djelovanja. (crkvica sv. Petra u Priku, reljef u krstionici splitske katedrale s likom kralja, sarkofag Ivana Ravenjanina Split, ranosrednjovjekovna pleterna ornamentika u Dalmaciji, predromanička crkvica sv. Mihajla kraj Stona). On je tvorac sintagme Starohrvatska umjetnost, koju je iznio u knjizi Iz kolijevke hrvatske prošlosti (1930). Po njemu je to orginalna umjetnost perriferije, a ne kako je Strzygowski iznio, samo ponavljanje uzoraka sjevernjačke drvene gradnje sa bizantskim uticajem. Karaman je bio i društveno angažiran, 1929. suprotstavio se postavljanju Meštrovićeva spomenika na Peristilu zbog narušavanja estetske ravnoteže. Kao kozervator zalagao se stvaralačko konzervatorsko stajalište, koje je glasilo - konzervirati, a ne restaurirati.

Bibliografija

uredi
  • Umjetnost u Dalmaciji, Matica Hrvatska, 1933.
  • Iz kolijevke hrvatske prošlosti, 1930. Zagreb
  • Živa stanina, 1943. Hrvatski izdavalački bibliografski zavod
  • Pregled umjetnosti u Dalmaciji, 1955. Matica Hrvatska
  • Eseji i članci, Matica hrvatska, 1939., Zagreb

Reference

uredi
  1. 1,0 1,1 1,2 „Ljubo: Hrvatski biografski leksikon online (pristupljeno 19.11.2010.)”. Arhivirano iz originala na datum 2022-01-18. Pristupljeno 2010-12-19. 

Vanjske veze

uredi