Lisice su hrvatski dugometražni film iz 1969. godine kojeg je režirao Krsto Papić.[1] Obrađuje temu posljedica razdora Tita i Staljina 1948. kroz sudbine mještana Zagore koje završavaju tragedijom. Film je osvojio Veliku zlatnu arena za najbolji film.[2]

Lisice
RežijaKrsto Papić
ProducentJadran film
ScenarioMirko Kovač
Krsto Papić
UlogeFabijan Šovagović
Adem Čejvan
Jagoda Kaloper
Ilija Ivezić
Fahro Konjhodžić
Edo Peročević
Zlatko Madunić
Ivica Vidović
Branko Špoljar
Zaim Muzaferija
MuzikaMiljenko Prohaska
Boško Petrović
Silvije Glojnarić
FotografijaVjenceslav Orešković
MontažaLida Braniš
Datum(i) premijere1969.
Trajanje81 min.
Zemlja SFR Jugoslavija
Jezikhrvatski
Lisice na Internet Movie Database

Radnja

uredi

Zagora u okolici Vrlike 1948. Donedavno je svatko morao voliti Staljina, a sada, nakon raskida sa SSSR-om, svatko tko se izjasni kao pristaša istog završava u zatvoru. Na vjenčanju Višnje i Ante pojavi se puno gostiju, a među njima je i jedan politički dužnosnik Andrija, ali i dvojica agenata Udbe – Krešo i Ćazim – čija prisutnost na svadbi unosi nemir koji sve više raste na inače veseloj proslavi.

Kada Andrija slučajno padne i ozljedi se, biva odveden u kuću na njegovanje, no tamo siluje Višnju. Kada Andrija izađe van, agenti ga uhite - zbog optužbe da je staljinist. Dotad heroj kraja, postaje omraženi neprijatelj, a dok ga udbaši odvode, mještani prebiju Antu te ubijaju Višnju pri pokušaju da je osramoćenu vrate u njezin zaselak.

Nagrade

uredi

Glume

uredi

Kritike

uredi

Dejan Marković je za Filmski leksikon zapisao recenziju:

"Prvi i izrazito autorski film koji se izravno bavi obračunom s pristašama Staljina u Jugoslaviji 1948. Smjestivši zbivanja u kamenjar Dalmatinske zagore, Papić rabi surovost i pustoš okoliša kao dvostruku metaforu: krajnje političke okrutnosti, ali i nemogućnosti bijega i skrivanja od progona i moći vlasti. U tom je smislu »fantomski biciklist«, koji donosi uhidbene naloge, najupečatljivija metafora straha koji se uvlači među stanovnike. Krajnja nemoralnost vlasti utjelovljena je u Andrijinu silovanju mlade, ali i u njegovim pokušajima da svojom trofejnom sačmaricom ubije vranu lokalnog »redikula« Muse. Tom dojmu straha, nesigurnosti, ali i okrutnosti, pridonosi i crno-bijela fotografija surovih, sporih, panoramskih totala podneblja u kojima se kreće biciklist kao anticipacija zla, a osobito zvuk kojeg čine autohtono »ojkanje« (folklorni element je i vrličko kolo) kombinirano s improviziranom glazbom snimljenom tijekom projekcije u studiju. Moć i politiku kao nešto sudbonosno potvrđuje i poštovanje jedinstva mjesta, vremena i radnje kojim se film, prema samom redatelju, izravno poziva na grčku tragediju. Jedno od najuspjelijih ostvarenja autorskog i modernističkog razdoblja hrvatske kinematografije, ujedno je jedan od najpoznatijih i najprikazivanijih hrvatskih filmova u inozemstvu pa ga u svojim fondovima posjeduju mnogi nacionalni filmski arhivi."[3]

Izvori

uredi

Vanjske poveznice

uredi