Otvori glavni meni
Manastir Lepavina: crkva Vavedenja s kapelom Sv. Tihona Zadonskog (lijevo) i samostanskom zgradom (desno)
Crkva Vavedenja presvete Bogorodice manastira Lepavina

Lepavina je manastir Srpske pravoslavne crkve u istoimenom selu nedaleko od grada Koprivnice u Republici Hrvatskoj. Posvećen je Vavedenju (Uvođenju u jeruzalemski hram) Bogorodice.

Od nastanka do Drugog svjetskog rataUredi

Prema starom lokalnom ljetopisu, manastir Lepavina je podignut oko 1550. godine, dakle uskoro po osnivanju prvih srpskih naselja u ovom kraju. Kao njegov osnivač pominje se monah iz manastira Hilandara (s poluotoka Atos u današnjoj Grčkoj) – Jefrem Vukodabović, podrijetlom Hercegovac, koji je s dva monaha iz Bosne sagradio drvenu crkvicu. Ubrzo im se pridružilo još nekoliko monaha, a ustanova je, prema ljetopisu, proglašena manastirom.

Turci i islamizirano stanovništvo iz Stupčanice, Pakraca i Bijele, pod vodstvom Zarep-age Alije, su u kolovozu 1557. godine spalili crkvu i monaške zgrade, četiri monaha su ubijena, a dvojica odvedena u ropstvo.

Godine 1598. u Lepavinu je došao jeromonah (monah-svećenik) Grigorije, također subrat Hilandara, s dvojicom monaha iz manastira Mileševa, te je manastir obnovljen. Pravoslavnom stanovništvu, koje je neprekidno sudjelovalo u borbama protiv Turaka i njihovih pomagača, 1630. dane su pogoleme povlastice, čime su stvoreni uvjeti za gradnju širih razmjera.

Arhimandrit je Visarion 1635. godine došao u Lepavinu i stavio se na čelo manastira, te je pod njegovim nadzorom od 1636. do 1642. izniknuo ozbiljniji manastirski kompleks.

Baron Johannes Galler je u rujnu 1642. godine potvrdio manastiru pravo vlasništva svih posjeda koje su mu podarili seljani Branjske i Sesvečana. To isto su posebnim pismima učinili i baron Sigmund von Eibiswald, zatim vojvoda Gvozden s Đorđem Dobrojevićem, Blažom Pejašinovićem i vojvodom Radovanom (5. veljače 1644.), baron Honorius von Trauttmansdorff (10. srpnja 1644.) i grof Georg Ludwig von Schwarzenberg (23. studenog 1644.).

Povijest manastira Lepavine neodvojivo je povezana s poviješću Srba u Varaždinskom generalatu, koji su se identificirali s pravoslavljem i ustrajno se odupirali vjerskoj uniji s Rimokatoličkom Crkvom. Monasi imaju udjela i u borbi lokalnog življa protiv društvenih nepravdi: 1666. stradaju u golemoj buni križevačkog velikog suca Osmokruhovića, a 1672. su zajedno s monasima iz Gomirja (ukupno njih 14) bili osuđeni na doživotno robovanje na galijama i u okovima poslani na Maltu. 24 studenog 1715. (odn. 13. studenog prema julijanskom kalendaru) na pragu manastirske crkve je iz pušaka ubijen iguman (predstojnik) Kodrat, što je bila posljedica sporova s obližnjim unijatskim (grkokatoličkim) svećenstvom.

Potkraj 1692. godine i početkom 1693. boravio je u Lepavini srpski (pećki) patrijarh Arsenije III. Čarnojević (Crnojević). Okupljao je narod i propovijedao u manastiru, te odlazio u posjete okolnim krajiškim vojvodama, što je podiglo ugled manastira, koji je – poslije predavanja manastira Marče unijatima – postao najvažniji centar pravoslavlja u tom kraju.

Pravoslavci iz Varaždinskog generalata uspjeli su 1734. godine dobiti dozovlu za pravoslavnog episkopa – unijatski episkop (biskup) je za sjedište primio nedavno oduzeti manastir Marču, dok je za rezidenciju novog pravoslavnog episkopa određena Lepavina. Međutim, zbog perifernog položaja Lepavine, konačno sjedište pravoslavne episkopije postao je Severin, dok je episkopija dobila naziv Lepavinsko-severinska eparhija. U Lepavini je sahranjen prvi lepavinsko-severinski episkop Simeon (Filipović), koji je umro u istražnom zatvoru u Koprivnici, što je opet bila posljedica postupnog nametanja unije lokalnim pravoslavcima.

Iako pravoslavcima život pod Marijom Terezijom nije bio lak – pravoslavlje je kraće vrijeme stavljeno i izvan zakona, a lepavisnki manastir je trebao pripasti unijatima – polovinom 18. stoljeća izgrađena je današnja manastirska crkva. Gradnju je vodio Nikola Popović, nekadašnji “protopop horvacki” i bivši paroh (župnik) Pisanice, gdje je bio podigao lijepu crkvu. Nikola se zamonašio i postao lepavinski arhimandrit (predstojnik) Nikifor. Dovršenu crkvu baroknog stila posvetio je 25. ožujka 1753. kostajničko-zrinopoljski episkop Arsenije (Teofanović), koji je gotovo stalno boravio u Severinu.

Izuzetno teške trenutke je manastir proživio u vrijeme Drugog svjetskog rata. Odmah poslije okupacije bratstvo je uhićeno i odvedeno u logor. Jeromonah Joakim (Babić) je ubijen, a ostali su monasi prognani u Srbiju. 27. listopada 1943. manastir je bombardiran, manastirske su zgrade gotovo posve razrušene, a crkva i samostanska zgrada teško su oštećeni. Crkvena je oprema bila u cjelini uništena, ali je u dijelu samostanske zgrade koji je izbjegao rušenje ostao sačuvan dio manastirske knjižnice, koji su prisvojili unijatski svećenici.

Poslije Drugog svjetskog rataUredi

Poslije rata u manastiru živi otac Simeon (Sakulj), koji ga djelomično obnavlja i vraća otuđeno blago. Zalaganjem zagrebačko-ljubljanskog mitropolita Jovana (Pavlovića), koji je 1977. postao poglavar eparhije, manastir polako vraća nekadašnji sjaj i važnost. Veza s manastirom Hilandarom ponovno je oživjela 1984. godine dolaskom hilandarskog monaha Gavrila (Vučkovića), koji je nakon nekog vremena postao manastirski iguman i naposljetku arhimandrit.

U obnovi manastira sudjelovali su Svjetsko vijeće crkava, Evangelistička mladež iz Würtemberga i vjernici Evangelističke crkve iz Stuttgarta.

Zahvaljujući požrtvovnom radu oca Gavrila (Vučkovića), duhovni život je u usponu: bratstvo broji nekoliko članova, izdaje se časopis "Put, Istina i Život", a manastir je omiljeno stjecište hodočasnika ne samo iz Hrvatske, nego iz cijele Europe, pa i šire. Posjećuju ga rijeke pravoslavnih i rimokatoličkih vjernika, kao i oni koji traže odgovore na neka duhovna pitanja ili pomoć u stisci. Lepavina služi mostom u novom dijalogu ljubavi između istočne i zapadne Crkve, stare razmirice se zaboravljaju, a uspostavlja se nova atmosfera međusobnog razumijevanja i istinskog dubljeg upoznavanja.

Manastirske dragocjenostiUredi

Manastir se ponosi čudotvornom ikonom Presvete Bogorodice Lepavinske, koja ga i čini važnim hodočasničkim središtem. Naslikana je u kretsko-italijanskom stilu s početka 16. stoljeća. Ne zna se kako je točno dospjela u manastir, a lokalna predaja veli da je bila tu dok je manastir još bio u povojima.

Jedna od znamenitosti bio je i crkveni ikonostas iz 1775., rad jednog od najboljih predstavnika ranog srpskog baroka, Jovana Četirevića-Grabovana, uništen u Drugom svjetskom ratu, a od njega su se sačuvale samo tri slike. Pored ovih, u manastiru se čuvaju i starije ikone svetog Simeona Nemanje, svetog Save i ikona Vavedenja Presvete Bogorodice, koje su izrađene u Lepavini 1647. godine.

Osobitu vrijednost predstavljaju stare rukopisne i tiskane knjige. Među najstarije spadaju dva četveroevanđelja iz 13. i 14. stoljeća, od kojih je jedno srpsko-raške, a drugo makedonske redakcije, oba s lijepim inicijalima. Budući da je Lepavina služila i kao osnovna škola za stjecanje pismenosti i osnovnih znanja, ovdje su pohranjivane i mnogobrojne pisane i kopirane knjige.

Vanjske vezeUredi

IzvoriUredi

  • Čuda presvete Bogorodice Lepavinske. Ur. V. Srbljan. Sokolovac: Manastir Lepavina, 2000.
  • Gavrilović, S. Iz istorije Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj: XV-XIX vek. Beograd: Filip Višnjić, 1993.
  • Jovanović, M. “Jovan Četirević Grabovan,” Zbornik za likovne umetnosti 1 (1965), 199-222.
  • Kaser, K. Slobodan seljak i vojnik: povojačenje agrarnog društva u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini (1535-1881). 2 sv. Zagreb: Naprijed, 1997.
  • Timotijević, M., “Poštovanje Bogorodice Brnske kod Srba,” Saopštenja Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Srbije, XXIX (1997), 181-191.
  • Kašić, D. Srpski manastiri u Hrvatskoj i Slavoniji. Beograd: Srpska patrijaršija, 1971.
  • Krasić, V. Manastir Lepavina: prilog k srpskoj istoriji. Novi Sad: Srpska štamparija dra Svetozara Miletića, 1889.
  • Roksandić, D. Srbi u Hrvatskoj: od 15. stoljeća do naših dana. Zagreb: Vjesnik, 1991.
  • Zbornik radova o povijesti i kulturi srpskog naroda u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Zagreb: JAZU, Zavod za povijesne znanosti. 1988.