Otvori glavni meni
Tornikiosov napad na Carigrad, ilustracija u Madridskom Skilici.

Leo Tornikios (grčki: Λέων Τορνίκιος; 1047fl. 1047) bio je bizantski plemić i vojskovođa, najpoznatiji po neuspješnom ustanku koji je vodio sa ciljem svrgavanja cara cara Konstantina IX Monomaha.

Rodio se u Hadrijanopolju (današnje Jedrene), u uglednoj armensko-gruzijskoj porodici Tornikios.[1] Stekao je naklonost cara te je imenovan patrikiosom i komandantom (doux) bizantskih trupa u Meliteni (prema Mihailu Atilatisu), ili možda Iberiji (prema Mihailu Pselu).[2] Psel ga opisuje kao lukavog i ambicioznog političara, koji je brzo zbližio sa carevom sestrom Euprepijom, koja se protivila bratovoj politici.[3][4] Dok je Leon služio na Istoku, njegovi pristaše u Makedoniji su digli ustanak. Tornikios je smjesta povučen u Carigrad te prisilno zaređen; s druge strane je zadržan na slobodi.[5]

Takvo stanje stvari je iskoristio kako bi 14. septembra 1047. pobjegao u Hadrijanopolj. Tamo se među svojim pristašama proglasio carem, okupio vojsku i sa njom marširao na Carigrad, pod čije bedeme je stigao 25. septembra.[4] Gradska ad hoc milicija poslana da ga zaustavi je lako poražena, što je stvrilo paniku u gradu. Tornikios je, međutim, oklijevao i nije iskoristio priliku da naredi juriš. Konstantin je to iskoristio kako bi pozvao pojačanja iz Male Azije.[5] U sljedeća četiri dana - do 28. septembra - Tornikiosve pristaše su dva puta jurišale na gradske zidine, i oba puta su odbijeni. Iako Konstantin nije imao nikakvog vojničkog iskustva i iako je bolovao od gihta, pokazao se dostojnim protivnikom Tornikiosu te je hrabrošću potakao svoje ljude.[4] Tornikios se nakon toga povukao na zapad. Nastojeći povratiti inicijativu, napado je Rhaidestos, ali je odbijen. Tada su ga sljedbenici počeli masovno napuštati.[5] Našao je utočište u crkvi u Boulgarophygonu, ali je odatle na prevaru namamljen u klopku carevih pristaša i zarobljen. Na Božić 1047. je zajedno sa svojim glavnim pristašom po imenu Jovan Vatac oslijepljen. Što se dalje dogodilo s njim, nije poznato.[5]

IzvoriUredi

  1. Kazhdan 1991, str. 2096–2097.
  2. Kazhdan 1991, str. 2097.
  3. Kazhdan 1991, str. 2097–2098.
  4. 4,0 4,1 4,2 Bréhier 1946, str. 245.
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 Kazhdan 1991, str. 2098.

LiteraturaUredi