Legitimitet (od latinskog legitimus = zakonit[1]) je je termin iz politike, to je vjerovanje ili povjerenje naroda u zakonitost političke vlasti.[2]

Legitimitet
legitimus
Demonstracije u Mjanmaru
Demonstracije u Mjanmaru

U porodičnom pravu-legitimnost se odnosi na status djece koja su rođena u zakonski priznatom braku.[1]

Legitimitet se u suvremenim demokracijama bazira na principima da suverenitet pripada narodu, vladavini zakona i socijalnoj pravdi. O krizi legitimiteta može se govoriti kad dobar dio stanovništva sumnja u osnovne vrijednosti ili legitimnost metoda onih koji su na vlasti.[2]

Današnji liberalnodemokratski sistemi baziraju se na skupu procedura i institucija kojima se garantira zaštita neotuđivih ljudskih prava, vlast većine i zaštita manjina, slobodna javnost i predstavnički princip odlučivanja.[3]

Riječ legitimitet može se tumačiti na normativni ili na pozitivistički način. Prvo se značenje odnosi na političku filozofiju i bavi se pitanjima kao što su; Koji su pravi izvori legitimiteta? Dali je određeni politički sistem ili režim vrijedan priznanja? Kao takav, legitimitet je klasična tema političke filozofije. Drugo se značenje oslanja na empirijske metode kojima se pokušavaju izmjeriti stupnjevi prihvaćanja postojećih režima u javnosti ili pokušavaju testirati kauzalna objašnjenja za nizak ili visok stupanj legitimnosti.[4]

Klasične definicije i polemikeUredi

Imati legitimitet je potreba koja nije ograničena na liberalno demokratske režime, već se smatra osnovnim preduvjetom vlasti, jer se bi se vlast bez minimalne količine legitimiteta urušila. Zbog toga svaki režim nastoji opravdati svoju vladavinu i na tome se baziraju razni pojmovi. Tokom historije odvijala se borba i transformacija između različitih koncepata legitimiteta.[4]

Tradicionalno vladavina monarha opravdavala se činjenicom da je od boga data, odnosno njihovim božanskim porjeklom.[4]Prosvjetiteljstvo je pomoglo rušenju tog religijskog izvora legitimiteta i potaklo demokratske revolucije, koje su volju naroda proglasile osnovom legitimiteta. U tom kontekstu je Max Weber razvio tipologiju formi legitimiteta, koja se i danas smatra referentnom; tradicionalni, karizmatični i pravno-racionalni tip legitimiteta.[4] Tako se i danas legitimitet dijeli na tri osnovna tipa;

  • tradicionalni, prihvaćanje vlasti monarha jer se bazira na »božjoj volji«,
  • larizmatski, prihvaćanje vlasti vođe na bazi vjere u njegov karakter ili sposobnosti i
  • pravno-racionalni, koja se sastoji u prihvaćanju političkog sistema zato što je on baziran na racionalnim pravnim procedurama i institucijama.[3]

Weber je dijagnosticirao historijsku transformaciju od tradicionalnog do pravno-racionalnog tipa legitimiteta, u kojoj je karizmatični legitimitet (baziran na karizmi revolucionarnog vođe) prelazni fenomen.[4]

Weberov opis suvremenih tipova legitimiteta kao - pravno-racionalnih ukazuje na orijentaciju prema modernim koncepcijama legitimiteta, koja je najjača u njemačkom govornom području. Konstitucionalistička koncepcija legitimiteta najviše naglašava redovite metode koji se koriste za formuliranje volje naroda a također i na normativna ograničenja i pravosudnu kontrolu vladajuće većine kako bi se osigurao jednak tretman i individualna sloboda.[4]

Suprotno tome, koncepcije demokratske legitimnosti u anglosaksonskom svijetu više se fokusiraju na aspekte narodnog sudjelovanja i odgovornosti režima da osigura slobodne i poštene izbore u kombinaciji sa sistemom političke provjere i ravnoteže (za razliku od legalističkog pristupa međuinstitucionalnih kontrola u konstitucionalističkoj perspektivi).[4]

Druga linija shvaćanja demokratskog legitimiteta ima korjene u francuskoj revoluciji, - ona podrazumjeva kolektivističko razumijevanje volje naroda. Zbog tog nisu toliko važna pravila i mogućnost sudjelovanja, već afektivna predanost zajednici (patriotizam) i njezinoj administraciji i to je baza demokratskog legitimiteta.[4]

Kolektivistički pogled na demokratski legitimitet bazira se na materijalizmu - pa se legitimitet vladajućeg režima prvenstveno osigurava ekonomskim prosperitetom i egalitarizmom. U komunističkim državama taj način razmišljanja doveo do podređivanja svih društvenih podsistema pod istu kapu, jer samo potpuna kontrola, naročito nad ekonomijom, omogućavala je tom političkom sistemu provođenje volje naroda. Za razliku od tog se po zapadnim zemljama nakon Drugog svjetskog rata na demokratski legitimitet se više gledalo kao rezultat provođenja demokracije.[4]

Dok je u anglosaksonskom svijetu odnos legitimiteta i efikasnosti bio u fokusu polemika, diskurs o legitimitetu u Njemačkoj tradicionalno je imao još jednu žarišnu točku - odnos između forme (zakonitosti) i sadržaja (morala) legitimne vladavine. Razlikovanje formi / metoda i norme / supstancije legitimne vladavine bila je osnova za formiranje sekularne i liberalne države i razlikovanje pozitivnog prava od teologije i filozofije. Ipak, njemačka iskustva s nehumanim nacističkim režimom, koji je svoju vladavinu službeno bazirao na narodnom pristanku i na mehanizmima državne administracije za realizaciju politike, oživjela su ustavnu tradiciju dopunjavanja i ograničavanja formalno legitimnih vlada drugim vrijednostima.[4]

Empirijski pristupiUredi

Empirijski pristupi naglašavaju subjektivni aspekt demokratske legitimnosti. Ako ljudi vjeruju da su postojeći politički sistem ili zakoni primjereni i dostojni da se njima povinuju, tad je i ta vladavina legitimna. Koristeći ankete i druge empirijske metode, istraživači pokušavaju otkriti ta subjektivna uvjerenja o demokratskom legitimitetu. Ipak, nije lako točno izmjeriti ovaj fenomen, jer je legitimitet apstraktan pojam. Stoga se uglavnom mjeri posredno postavljanjem pitanja o političkom povjerenju.[4]

Empirijske studije u zapadnim zemljama otkrivaju da je došlo do gubitka povjerenja u gotovo svim naprednim demokracijama. Ali postoje značajne razlike u odnosu na ono na što se odnosi ovaj jaz povjerenja. Vladajuće političke partije i njihovi lideri suočeni su sa visokim stupnjem nepovjerenja, pa se brojne institucije koje imaju ključnu ulogu u državama klasične liberalne demokracije poput parlamenta, partija i državne administracije moraju nositi sa niskim povjerenjem.[4] Ipak se zasad radi o manjinskim društvenim grupama koje su nezadovoljne načinom na koji demokracija funkcionira u njihovoj zemlji, ali je većina još uvjek protiv radikalnih promjena svog demokratskog sistema.[4]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 legitimate (engleski). Merriam Webster. https://www.merriam-webster.com/dictionary/legitimate. Pristupljeno 16.06. 2021. 
  2. 2,0 2,1 Legitimität (njemački). Bundeszentrale fur politische Bildung. https://web.archive.org/web/20160613175423/http://www.bpb.de/wissen/3X2FO4. Pristupljeno 16.06. 2021. 
  3. 3,0 3,1 Legitimnost (hrvatski). Hrvatska enciklopedija LZMK. https://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=35870. Pristupljeno 16.06. 2021. 
  4. 4,00 4,01 4,02 4,03 4,04 4,05 4,06 4,07 4,08 4,09 4,10 4,11 4,12 Legitimacy, government (engleski). Encyclopaedia Britannica. https://www.britannica.com/topic/legitimacy. Pristupljeno 16.06. 2021. 

Vanjske vezeUredi