Le Voyageur sans bagage
Le Voyageur sans bagage (srpskohrvatski: Putnik bez prtljage) je drama Jeana Anouilha iz 1936. godine, premijerno izvedena 16. veljače 1937. godine u Théâtre des Mathurins, u režiji Georgesa Pitoëffa; Le voyageur sans bagage je bio prvi veliki uspjeh za tada mladog Anouilha, doživjevši čak 190 izvedbi, unatoč činjenici da ju je njegov tadašnji šef, Louis Jouvet, odbio s priličnim gnušanjem. Drama je poslužila kao katalizator za daljnje izvedbe i zapravo je označila početak Anouilhove uspješne, dugogodišnje teatarske karijere.
| Le voyageur sans bagage | |
|---|---|
| Opće informacije | |
| Autor | Jean Anouilh |
| Datum pisanja | 1936. |
| Žanr | drama |
| Jezik | francuski jezik |
| Datum izdavanja | 1937. |
| Izdavač | La Petite Illustration |
| Broj stranica | 113 |
| Informacije o premijeri | |
| Premijera | 16. veljače 1937. Théâtre des Mathurins  Pariz, Francuska |
| Režiser | Georges Pitoëff |
| Muzika | Darius Milhaud |
| Lica | |
| |
| Adaptacije | |
Radnja drame prati jednu epizodu iz života Gastona, veterana Prvog svjetskog rata, koji je 18 godina proveo u aziliju pokušavajući povratiti sjećanja. Iako brojne obitelji tvrde kako je on njihov u ratu nestali sin, bogata vojvotkinja Dupont-Dufort uvjerena je kako je on Jacques Renaud; u pratnji advokata Huspara, Gaston odlazi na imanje Renaudovih. Izrazito blagog karaktera, Gaston na imanju otkriva prošlost Jacquesa Renauda, nasilnog mladića koji je ubijao životinje iz čiste zabave; na samom početku saznaje kako je svog najboljeg prijatelja, Marcela, gurnuo niz stepenice (pri čemu je ovaj slomio leđa) jer ga je uhvatio kako se ljubi sa sluškinjom Juliette, s kojom je Jacques bio intiman. Gaston se vrlo teško miri sa svojom navodnom prošlošću, međutim tada mu Valentine, supruga njegovog navodnog brata s kojom je u mladosti imao aferu, ukazuje na ožiljak kojeg mu je ona zadala u naletu ljubomore. Nešto kasnije, Gaston primijeti taj ožiljak, međutim odluči zadržati tu informaciju za sebe, kao i realizaciju da je doista Jacques Renaud. U međuvremenu, brojne obitelji dolaze na imanje u potrazi za izgubljenim sinom. Gaston nešto kasnije susreće malenog dječaka, posljednjeg preživjelog člana obitelji Madensales, koji je u potrazi za svojim starijim rođakom. U tom trenutku, Gaston odluči otići s dječakom, fabricirajući priču o nastanku ožiljka, nakon čega napiše pismo Jacquesovom bratu, Georgesu, u kojem tvrdi da je Jacques Renaud mrtav i da ga trebaju prestati tražiti.
Okupljena u niz "crnih komada", drama Le Voyageur sans bagage je inspirirana stvarnom pričom Anthelmea Mangina, ratnog veterana koji se također vratio s amnezijom i bio je predmet "borbe" desetaka obitelji. U postupku koji evocira Luigija Pirandella, koji je snažno utjecao na Anouilha, mladi je autor iskoristio stvarni događaj za stiliziranu fabulu svoje drame, isto što je talijanski nobelovac uradio u romanu Il fu Mattia Pascal te drami Ciascuno a suo modo.
Drama je ostala zapamćena i po ekranizaciji iz 1944. godine, koju je režirao sam Anouilh i koja je postala prva ekranizacija nekog njegovog djela. Film je na engleskom govornom području distribuiran pod naslovom Traveling Light.