Otvori glavni meni

Lazar Drljača, 1882 – 1970, je bosanskohercegovački akademski slikar, rođen u selu Blatna kod Bosanskog Novog. Zbog načina svog života, nazivaju ga i posljednjim bosanskim bogumilom. [1]

Sadržaj/Садржај

BiografijaUredi / Уреди

U Sarajevo dolazi 1896. godine gdje završava bravarski zanat. Prijemni ispit na Bečkoj akademiji likovne umjetnosti Drljača polaže u oktobru 1906. Već 1911. godine učestvuje na međunarodnoj izložbi u Rimu.

U Parizu , provodi osam godina, a bio je i u Italiji, u logoru interniraca.

Godine 1920. vraća se u Bosansku krajinu. Drljača se već tada, sagradivši u zavičaju "slikarsku kolibu", pripremao za višedecenijski osamljenički život na Borcima kod Konjica.

U toku 1931. godine naseljava se na Boračkom jezeru. Do drugog svjetskog rata živio je u Šantićevoj vili, a u toku drugog svjetskog rata silom prilika seli se u planinsku kolibu u Kotaradžama.

Poslije rata postao je šumski radnik i kosac. Nakon požara koji je 1946. godine izbio u toj kolibi, izgorjele su sve njegove slike, osim jedne. Kasnije mu opštinske vlasti iz Konjica ponovo dodijeljuju Šantićevu vilu u kojoj će živjeti do smrti 1970. godine.

Gubitak najvećeg dijela svog slikarskog opusa u požaru, slikar nikada nije prežalio, jer najplodniji slikarski period nestao je u trenu. Sam je pravio boje za svoje slike od prirodnih materijala koje je nalazio po planini Prenj.

Lazar Drljača umro je 13. jula 1970. Godine. Još davne 1932. godine za sebe je rekao:

  „" Ja sam vidite, nakon Rima i Pariza u kojima sam radio i izlagao postao pravi, tvrdi bosanski seljak. Ja sam vam u stvari Bogumil."“
()

DjeloUredi / Уреди

Od "Portreta Berte", prve zapaženije Drljačine umjetničke kreacije, koja mu se dogodila 1909., pa do "Kopernika" i "Capinera" iz 1969. godine, stvaralački vijek ovog bosanskohercegovačkog slikara trajao je šest decenija. Mijenjajući mjesta življenja, mijenjao se i slikar, susretao sa različitim slikarskim poetikama, profilirajući sopstveni stil.

U Beču je pod uticajem tzv. bečkog plenerizma, karakterističnim po "iskoraku" iz ateljea i ulasku u vrevu života. "Tri konjanika" iz slikarevog pariskog perioda su "derivat" evropskog ekspresionizma.

Dvadesetih godina Drljača "ide" prema akvarelu, postaje impresionista. Prisutna je Italije, ali i Una, Neretva, mostovi, mlinovi i razni pejzaži.

Jedno vrijeme radi i portrete, i čitav niz "kopernikanskih", sa izvariranim likom tog astronoma s kojim će se Drljača "družiti" decenijama, čak do pred smrt.

I portret majke sa djecom, iz godine 1968., nađen nedavno kod slikarevog "pobratima", bivšeg lugara s Boraka Andrije Anđelića, sveden je na slikanje brižnosti, emocija. Otud i asketizam, prigušenost boja, priklonuće ka odgonetanju "panike tijela", intimitetu, mentalnoj drami čovjekovoj.

Osim malobrojnih umjetničkih slika i djela koja su sačuvana, Crkva Uspenja presvete Bogorodice na Palama je unikatna, jer ju je projektovao Lazar Drljača. To je jedino njegovo realizovano projektantsko djelo. Projekt koji je uradio za potrebe banjalučke eparhije, nije mu prihvaćen. Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nevaljani nazivi, npr. možda ih je previše

Vanjski linkoviUredi / Уреди

ReferenceUredi / Уреди