Labud Kusovac (18981967) je bio crnogorski novinar, komunista i revolucionar.

Labud Kusovac
Rođenje(1898-10-28)28. 10. 1898.
Cetinje,
 Kraljevina Crna Gora
Smrt1967. godine
Beograd,
 Jugoslavija
NacionalnostCrnogorac
Ostala imenaObrad Nikolajevič Obarov (u SSSR), Nikola Mermet (u Beču), Robert, Lambert, Merma, Doktor, Karl
DržavljanstvoJugoslavija
ObrazovanjeDiplomirao pravo na Univerzitet u Liježu
Zanimanjepravnik, novinar, revolucionar
Godine aktivnosti1918-1967
Politička partijaFrancuska sekcija radničke internacionale (1918-1920);

Komunistička partija Švajcarske (1920-1921); Komunistička partija Belgije (1921-1924); Komunistička partija Austrije (1924-1927); Komunistička partija Jugoslavije, (1924-1939, 1944-1948);

Balkanska komunistička federacija (1924-1935)
Suparnik/ciJosip Broz Tito
Vjeroispovijestateista
Suprug/aKristina Kusovac
DjecaVladimir Kusovac
RoditeljiSavo Kusovac, otac

1930-ih godina je bio otvoreni protivnik Titu, a od 1948. dugogodišnji golootočki zatvorenik.

Biografija uredi

Rođen je 29. oktobra 1898. godine u Crnoj Gori.

Partijski rad uredi

 
Bečki emigrantski list Balkanska federacija, za koji je Kusovac uređivao.
 
Ilegalni komunistički list Srp i čekić, u čijoj redakciji se Kusovac nalazio.

Kusovac se pridružio komunističkom pokretu kao student u Jugoslaviji i Beču, gde je njegova žena Kristina takođe bila aktivna. Član KPJ od 1920. godine.[1]

U Beču je bio član jugoslovenskog „Kluba studenata marksista“. od 1924. godine je bio urednik uglednog međunarodnog lista »Balkanska federacija«, koji je izlazio na francuskom u Beču.[1] Zajedno sa Mustafom Golubićem, 1925. godine je učestvovao u pokretanju partiskog lista "Srp i čekić", u čijoj se redakciji nalazio duže vremena.[2] Ovaj list su rasturali ilegalnim putem u Jugoslaviju, najviše Dunavom preko radnika na brodovima.[2]

Nakon što je doktorirao u Beču vraća se u Beograd, gde je uhapšen 1927. godine.[3] Februara 1928. je oslobođen, nakon čega sa ženom napušta zemlju. Nakon boravka u Beču odlaze u Moskvu, gde se pridružuju jugoslovenskoj delegaciji Kominterne.[3] Emigrirao je u SSSR 1932. godine.[1] Do 1937. g. radio u aparatu Crvene sindikalne internacionale.

Od 1937. godine je prešao u Pariz, gde radi u aparatu CK KPJ.[1] Pod pseudonimom Obar je postao član Centralnog komiteta KPJ u Parizu.[3] Po izbijanju španskog građanskog rata, u Parizu je odmah formiran Međunarodni komitet za pomoć Španiji, u kome je radio Labud Kusovac, i Jugoslovenski nacionalni komitet koji postaje glavni punkt za prihvat i upućivanje jugoslovenskih dobrovoljaca u Španiju.[4]

Sukob s Titom uredi

Glavni članak: KPJ tokom Velike čistke

Nakon likvidacije generalnog sekretara Milana Gorkića 1937. godine, dvojica pariskih vođa KPJ, Dalmatinac Ivo Marić i Crnogorac Labud Kusovac, nastojali su da se pozicioniraju kao njegovi naslednici.[5]

Marić i Kusovac su bili sve do 1938. u Parizu. Dok je Kusovac bio sekretar Španskog komiteta, dotle je Marić radio u emigracijskim organizacijama.[6]

Jula 1938. godine Tito u pismu šefu Kominterne Georgi Dimitrovu izjavljuje da je isključio svoje suparnike Labuda Kusovca i Ivu Marića iz KPJ.[7] Istog meseca, pariska policija je otkazala gostoprimstvo dr Labudu Kusovcu, Ivanu Mariću i njihovim suprugama, zatim Živojinu Pavloviću i još nekolicini njihovih bliskih saradnika. Među izgnanim nije bilo nijednog od "staljinovaca".[6] Živojin Pavlović tvrdi da njihov izgon nije tražilo jugoslovensko poslanstvo već je denuncijacija kod francuske policije došla od strane novog partijskog rukovodstva, "bilo preko francuske partije, bilo preko agenata GPU-a."[6]

1939. godine Josip Broz ga je, zajedno sa Marićem i drugim vođama KPJ, isključio iz Partije tokom Velike čistke.[8] Obrazloženje je glasilo: "Razorno antipartijsko djelovanje, grupašenje, unošenje zabune u redove Partije, širenje lažnih glasina i veze sa trockističkim i drugim sumnjivim elementima, itd."[8] Njegova žena Kristina Kusovac je tada izbačena iz partije zajedno sa njim. Nakon toga, Broz je denuncirao Marića i Kusovca organima NKVD-a u Moskvi.

U Parizu su Marić-Željezar i Kusovac-Labud kojima sam zabranio sudjelovanje u radu zbog njihova frakcijskog djelovanja i nanošenja štete partiji. Potkopavali su autoritet među emigrantima. U zemlji šire oštre glasine, daju razne svoje direktive i tako uzrokuju zbrku među članovima partije... Ne znam što reći o njemu, jer našoj je partiji napravio takvu štetu kao da je idiot ili svjesni štetočina.[9]

Goli otok uredi

Glavni članak: Goli otok
 
Deo zatvorskog kompleksa na Golom otoku
»Labudu Kusovcu, on je inače bio fizički slab, od silnog udaranja uši bile došle kao moje dvije raširene šake. Stalno su ga tukli po ušima.«[10]

Vlado Dapčević, jedan od golootočana

Labud Kusovac je posle rata vraćen u KPJ, ali je 1948. godine zajedno sa ženom uhapšen i poslat na Goli otok.[11] Osuđen je na dve godine, ali je u logoru proveo šest godina.[12] Iako fizički slab, tamo je strašno tučen.[13] Pušten je 16. kolovoza 1954[12]. godine.

Nakon izlaska iz zatvora, bio je povezan sa Vladom Dapčevićem i drugim golootočanima.[14] Živeo je povučeno do svoje smrti.[3] Ponovo je uhapšen 4. juna 1958. godine, osuđen na dve godine zatvora, i pušten 26. decembra 1960.[15] Umro je 1967. godine.[1]

Povezano uredi

Reference uredi