La Femme Lapidée
La Femme Lapidée (sh. Kamenovana žena) je propagandni roman F. Sahebdžama, izdan u Francuskoj 1990. odnosno u Sjedinjenim Državama 1994. godine (engl. The Stoning of Soraya M.). Radnja ove knjige smještena je u iransko naselje Kermanske pokrajine 1986. i odvija se oko Soraje Manutčehri (fiktivni gl. lik) koju nasilni suprug lažno optužuje za preljub, nakon čega po kratkom postupku biva osuđena i usmrćena kamenovanjem.
| La Femme Lapidée | |
|---|---|
 Korice knjige | |
| Autor(i) | Frejdun Sahebdžam |
| Naslov prijevoda | The Stoning of Soraya M. |
| Prevodilac | Richard Seaver |
| Država |  Francuska |
| Jezik | francuski |
| Izdavač | Éditions Grasset (Pariz) Arcade Publishing (New York) |
| Stranica | 189 (fr. izd.) 125 (engl. izd.) |
| ISBN | 9782246438915 |
| OCLC broj | 417657682 |
Radnja uredi
Tokom putovanja kroz Iran, automobil francuskog novinara se iznenadno pregrije i ugasi. Na sreću po njega, to se dešava ispred sela sa natpisom Kuhpaja. Prije no što je novinar stigao da pronađe auto-mehaničara, njemu prilazi Zahra, žena srednjih godina koja mu želi ispričati priču o svojoj sestričini Soraji, te nepravdi koja se jučer dogodila. Vidjevši da će Zahra Francuzu iranskog porijekla sve ispričati, seoski mula ga uvjerava da je žena luda. Ipak, novinar prati upustva kako da dođe do njene kuće, a koja mu je ona diskretno dala. Njih dvoje konačno sjednu u njenom dvorištu i ona mu počinje pričati priču.
Kritike uredi
Dok autor priču lažno prezentira kao "istiniti događaj" predstavljajući se kao primarni izvor, iranski kritičari nazivaju je zbirkom bizarnih izmišljotina, legalnih falsifikata, logičkih grešaka, kontradikcija i drugih netočnosti, čineći zajedno tipično propagandno djelo koje šalje nedvosmislene političke poruke. Iranski analitičari u prvom redu navode izrazitu ideološku motiviranost autora s obzirom da se radi o pripadniku nekadašnje pahlavijske elite (suvremeni iranski disidenti), istaknutom režimskom diplomatu i novinaru nakon revolucije 1979. izbjeglog u Francuskoj, koji u više navrata u noveli i drugim djelima glorificira srušenu monarhiju i autokratskog M.-R. Pahlavija, te koji je aktivno sudjelovao u iranofobnoj propagandi čak i tokom iračke agresije. Vjerodostojnost priče u pitanje dovode već razne kontradikcije iz uvoda knjige – autor se prvo u želji da ukaže povjerenje egoistično predstavlja kao jedan od najpopularnijih iranskih novinara, potom s ciljem difamiranja novog sistema navodi da je revolucijom osuđen na smrtnu kaznu zbog pisanja protiv Homeinija (aluzija na kontroverzu sa S. Rušdijem godinu ranije), te naposljetku tvrdi da je kasnije (1986) više puta putovao Iranom i to akreditiran kao strani novinar. Iranski analitičari ove tvrdnje opisuju apsurdnim i smiješnim jer je novinarska akreditacija strancima u to ratno vrijeme (1980–1988) iziskivala složen proces i obaveznu fotografsku identifikaciju koju on zbog karijere ne bi ni dobio, negirajući pritom da je iti osuđen i da je uopće posjećivao Iran nakon 1979. godine.
Druga uvodna kontradikcija iz knjige kosi se sa njenim sadržajem – autor tako pokušava predočiti da žene zapravo ne smiju iz kuće i da ih iz banalnih razloga mogu optužiti za bilo što, dok je navodno čitavu priču koja objedinjuje stotine informacija dobio razgovarajući nasamo s ruralnom Irankom tokom navedenih putovanja. Ništavnu vjerodostojnost priče analitičari potkrepljuju podatkom da se ni priložena imena likova ni srodan slučaj ne javljaju u arhivima iranskog pravosuđa, kao i činjenicom da stanovitu Soraju Manutčehri čak ni zapadnjačke organizacije nisu uvrstile na popise kontroverznih žrtava smrtnih kazni. Autor radi i razne geografske greške pa tako mjesto radnje Kuhpaje (drugo ime za Darb-e Anarestan), selo u Kermanskoj pokrajini na jugoistoku Irana, pogrešno locira na jugozapad zemlje. U prvim crtama knjige opisuju se šume bukva i maslina, iako u tim planinskim predjelima nema ni šuma niti rastu spomenute vrste. Cesta koja vodi do naselja nije ni vijugava kakvom je autor opisuje, niti je selo usputna stanica između bilo koja dva veća mjesta već cesta završava nekoliko kilometara sjevernije u obroncima planine Mehr-Bariki, što se ne uklapa u tvrdnje da je tamo završio na proputovanju. Bez obzira na eventualnu figurativnost, navedeni pogrešni opisi zajedno s kontradikcijama o novinarskoj akreditaciji i putovanjima dokaz su da autor zapravo nije ni posjetio mjesto radnje već ga je nasumično odabrao s karte.
O propagandnom karakteru knjige svjedoči i naslovnica – francuska izdanja iz 1990. i 1992. odnosno englesko iz 1995. ilustrirani su ženom u nikabu kojeg Iranke ni ne nose. Također, na naslovnici prvog engleskog izdanja iz 1994. senzacionalistički se tvrdi da je "preko 1000 žena kamenovano u Iranu kroz 15 godina", dok izdanje iz 2011. navodi "1500 kamenovanih žena tokom 25 godina". Ove brojke iranski analitičari opisuju bizarnim s obzirom da prema službenim podacima niti jedno kamenovanje nije izvršeno od 1979. godine, te su deseterostruko veće od ukupnog broja pogubljenih (drugim metodama) u navedenim periodima. Poleđina prvog engleskog izdanja ilustrirana je navodnom fotografijom 9-godišnje Soraje iz 1960. koju analitičari također smatraju falsifikatom s obzirom da se u pozadini javlja snijeg koji na tom klimatski pustinjskom području nije zabilježen od sredine 20. vijeka do 1965. godine. Uz spornu fotografiju i statističke falsifikate, zadnje riječi poleđine sadrže islamofobne tvrdnje da je kamenovanje i dalje "učestala praksa" u Iranu i to "u ime neumoljivog, tvrdokornog i nazadnog islama".
• Djelo retroaktivnog učinka; autor je imaginacijom želio predstaviti neškolovanog, primitivnog i agresivnog zlikovca koji lažno optužuje zbog vlastitog interesa, a u stvarnosti je savršeno predstavio samog sebe.
• Zbirka morbidnih stereotipa koja više govori o zadrtosti i neznanju monarhista, islamofoba i zapadne publike nego običnih iranskih seljaka.
• Uz tolika odstupanja od iranske realnosti, priča bi imala jednaku vjerodostojnost da je Sahebdžam mjesto radnje smjestio i u sam centar Pariza.
Iranski kritičari o F. Sahebdžamu i Kamenovanoj ženi
Fiktivni likovi Kamenovane žene imaju političku simboliku – idealistički prezentirana Soraja utjelovljuje monarhiju, a njeni antagonisti revolucionare: agresivni suprug Ali iransku vojsku, seoski mula Hasan šijitski kler, seljani narod u cjelini, a novinar zapadnog "spasitelja". Navedene alegorije primjetne su u autorovom imenovanju likova pa je tako protagonistica nazvana prema kraljici Soraji Esfandijari-Bahtijari, drugoj ženi M.-R. Pahlavija (1951–1958), koja je kao i Sahebdžam živjela u Parizu. S druge strane, Sorajin muž Ali kao glavni antagonist imenovan je po prvom, a mula Hasan kao sporedni negativac po drugom od 12 šijitskih imama. Negativne osobine antagonista izražene su do najviše moguće razine – Aliju se direktno pripisuju nasilništvo, krijumčarstvo, preljubništvo, kurvarstvo i pedofilija odnosno indirektno i glasine o preprodaji droge i ubojstvu, dok je Hasan opisan kao korumpiran, lažljivac, prevarant i seksualni perverznjak. Prema priči, Ali i mula Hasan pušteni su iz zatvora generalnom amnestijom nakon revolucije čime se sugerira da su revolucionari i borci protiv diktature najgori kriminalci. Autor na više mjesta u knjizi radi i izravne političke analogije, npr. seosko kamenovanje opisuje kao spektakularnu zabavu usporedivu s dočekom Homeinija.
Iranski analitičari navode da je autor uz kamenovanje u priču ciljano pokušao objediniti sve moguće islamofobne klišeje i predrasude – prisilni i dječji brak, poligamiju, sige kao prostituciju, nezavisnost lokalnog sudstva, fundamentalizam, itd. Legalni apsurdi u priči dovedeni su do maksimuma i fiktivni proces proturječan je gotovo svim člancima iranskog vjerskog (hudud) i građanskog zakona. Prije svega, autor iskazuje elementarno neznanje time što kamenovanje kao kaznu iz sunitskih hadisa pokušava imputirati imamitskom kleriku (muli) odnosno locirati je u kermansko naselje sa šijitskim perzijskim stanovništvom. Vjerodostojnost priče ne bi uvećalo ni dislociranje mjesta radnje u sunitska područja Irana s obzirom da su pet godina ranije Homeini i Ardabili donijeli direktivu da se svaka procesna presuda kamenovanjem zamijeni alternativnom metodom pogubljenja. Kritičari ukazuju i na stanovitu dozu hipokrizije autora jer ne samo prema priči već i u uvodu izričito tvrdi da je svaki lokalni klerik slobodan djelovati po osobnoj želji, što je zapravo ukinuto upravo revolucijom 1979. godine. Hipotetski scenarij po kojem lokalni sudac samostalno donosi neopozivu smrtnu presudu mogao se tako odigrati isključivo tokom pahlavijskog režima kojeg autor gorljivo zagovara, iz čijeg perioda također datiraju i posljednji dokumentirani slučajevi kamenovanja. Usprkos tome, u knjizi mula Hasan donosi konačne smrtne presude bez zakonski propisanog obaveznog odobrenja pokrajinskog i Vrhovnog suda, a vrijeme između presude i izvršenja po priči traje svega par sati iako zakon nalaže minimalno šest mjeseci suspenzije. Kršenje ovih propisa podliježe odgovornosti za teško ubojstvo.
Aludira se i da ruralni načelnik ili Ali kao običan seljanin mogu srediti poništavanje smrtne kazne što u zbilji ne može ni predsjednik već samo rahbar ili Vrhovni sud. Sudski proces u priči također je izvrgnut kontradikcijama, počevši od navodnih razloga pokretanja suđenja prema kojima Ali želi Soraju lišiti života s ciljem izbjegavanja plaćanja mehrije i alimentacije, iako je preljub zakonski sasvim dovoljan uvjet za njegovo pravo na razvod bez ikakvih novčanih odšteta. Fiktivno suđenje Soraji pokrenuto je uz dva svjedoka što se kosi sa zakonskim odredbama koje propisuju najmanje četiri. Dok zakon također iziskuje i druge čvrste dokaze ili osobno priznanje bez pokajanja, Soraja je prema priči unatoč poricanju osuđena isključivo na temelju svjedočanstva. Ovaj razvoj događaja analitičari drže smiješnim jer autor njime zapravo ukazuje da žena hipotetski može varati muža i ispred njegovih očiju, ako nema svjedoke. Nadalje, dok iranski zakon jasno definira preljub kao spolni odnos, Soraja je navodno osuđena zbog "dokaza o namjeri preljuba", konkretno "smijanja i šaptanja". U namjeri da pravila predstavi mizoginijskim, autor ne samo da muškog sudionika preljuba izuzima od suđenja neovisno što zakonski vrijedi jednaka kazna za oboje, već se on kontradiktorno javlja kao svjedok protiv Soraje (implicitno i samog sebe). Optuženu također nije branio nikakav advokat na kojeg zakonski polaže pravo.
Posljednja procesna nelogičnost iz priče jest da je Soraja zbog preljuba osuđena na smrtnu kaznu, s obzirom da prema najstrožem mogućem šerijatskom tumačenju za prvi takav prekršaj može dobiti maksimalno 3,5 godine zatvora. Teoretski, presuda pogubljenjem mogla je biti donešena isključivo nakon četiri uzastopno ponovljena prekršaja što nužno implicira i četiri suđenja odnosno tri ranije odslužene kazne, dok je samo osobno pokajanje dovoljno za alternativu u obliku zatvorske kazne propisane na min. 5 godina. Knjiga sadrži i niz drugih laži poput tvrdnji da se "žena nakon optužbe za preljub više ne smatra čovjekom", da "pogubljena po Božjim zakonima nema pravo na sahranu" ili da "mrtvo tijelo mora ostati javno izloženo kao upozorenje" čega nema nigdje u vjerskim zakonima. Pozivajući se na ove izmišljotine i s ciljem da predoči brutalnost, autor navodi da je Sorajino tijelo kasnije bačeno uz potok divljim psima čime radi još jednu u nizu kontradikcija, uzimajući u obzir da to zabranjuju i vjerski i građanski zakoni zbog kojih su ilegalnim postali i tradicionalni zoroastrijski obredi dahme. Analizirajući brojne greške, kontradikcije i izmišljotine Sahebdžamove knjige, iranski analitičari opisuju je bizarnim pamfletom i zbirkom morbidnih stereotipa koja više govori o neznanju i sadizmu autora nego fiktivnih likova, te pokušajem svirepe igre na kartu sentimentalnosti i neznanja zapadne publike. Godine 2008. američki neokonzervativci su na temelju knjige snimili i film Kamenovanje Soraje M. koji je okarakteriziran propagandnim od strane iranskih i dijela zapadnih kritičara.
Povezano uredi
Literatura uredi
- (fa) Bicharanlou, Abdullah (2012). Baznamaji-je Iran va Islam dar Halivud [Iran i islam u Hollywoodu]. Tehran: Pižuhišag-e Farhang, Hunar va Irtibatat, Vizarat-e Farhang va Iršad-e Islami. ISBN 9786005818444. OCLC 877883601.
Vanjske veze uredi
- (fr) La Femme Lapidée na stranicama izdavača Éditions Grasset