Léon Gambetta
Léon Gambetta (francuski: [leɔ̃ ɡɑ̃bɛta]; Cahors, 2. travnja 1838. – Sèvres, 31. prosinca 1882.) je bio francuski republikanski političar i državnik koji je imao prominentnu ulogu tokom Francusko-pruskog rata, kao i u formiranju Treće Republike. Njegovi doprinosi formiranju Treće Republike su trojaki – svojim govorima i člancima je pridobio velik broj Francuza za ideju umjerenog republikanizma, svojim poznanstvima i političkim utjecajem je uspio skupiti demokratski korpus koji mu je poslužio kao osnova za osnivanje stranke Union républicaine te, konačno, davši podršku Adolpheu Thiersu u jeku kada su rojalisti i bonapartisti htjeli obnoviti monarhiju, uspio je u formiranju demokratske republike. Uz to, Gambetta je nekoliko mjeseci, od 1881. do 1882. godine, bio premijer Francuske.
| Léon Gambetta | |
|---|---|
 | |
| Mandat 14. studenog 1881. – 30. siječnja 1882. | |
| Prethodnik | Jules Ferry |
| Nasljednik | Charles de Freycinet |
| Rođenje | 2. travnja 1838. Cahors, Francuska
|
| Smrt | 31. prosinca 1882. Sèvres, Francuska
|
| Politička stranka | Union républicaine |
Biografija uredi
Mladost i afera Baudin uredi
Obitelj Gambetta potječe iz Italije. Léonov otac, Jules Baptiste Gambetta, bio je trgovac koji je u Cahorsu i vodio trgovinu namrnicama. Upoznao je Marie-Magdelaine Massabie, kći lokalnog apotekara, s kojom se vjenčao. U tom je braku 2. travnja 1838. rođen Léon Gambetta. Gambetta je bio izrazito uspješan u školi te je, ambiciozan i prirodno elokventan, odbio ostati u provinciji u kojoj mu je jedina perspektiva bila posao u očevoj trgovini. Unatoč njegovu protivljenju, Gambetta je nakon završenih škola otišao u Pariz na studij prava.
Gambetta je već u mladosti bio uvjereni republikanac, a zbog svog je karaktera bio izrazito popularan među pariškim studentima. Godine 1859. položio je državni pravosudni ispit, ali nije imao uspjeha kao advokat sve do 1868. godine i afere Baudin. Jean-Baptiste Baudin je bio republikanski zastupnik ubijen tokom Bonaparteovog puča 1851. godine, gotovo 20 godina kasnije, osam republikanski orijentiranih novinara optuženo je jer su se zalagali za podizanje spomenuka u čast Baudinu. Kao branitelj jednog od optuženika, Gambetta je pred sudom održao strastven govor u kojemu je oštro osudio Drugo Carstvo i njegovu politiku.
Novinski izvještaji o njegovom govoru postali su senzacija, a Gambetta je gotovo preko noći postao jedan od vođa republikanskog pokreta. Godine 1869. izabran je u Corps législatif. Iako se oštro protivio potezima koji su u srpnju 1870. doveli do izbijanja Francusko-pruskog rata, kada je isti započeo zalagao se za najbržu moguću pobjedu nad Prusima. Nakon što je Francuska katastrofalno poražena kod Sedana 1. rujna 1870., a Napoleon III zarobljen, Gambetta je poduzeo ključne poteze u rušenju carstva.
Rat i Treća Republika uredi
Dana 4. rujna 1870., s prozora Gradske vijećnice u Parizu, Gambetta je francuskom narodu osobno objavio kako je Drugo Carstvo ukinuto i kako je započela era Treće Republike. Formirana je privremena Vlada narodnog spasa na čelu s Trochuom, a Gambetta je u toj vladi postao ministar unutarnjih poslova.
Najveći problem privremene vlade bila je obrana Pariza, koji je bio pod njemačkom opsadom. Iako je Trochu neko vrijeme uspješno provodio pasivnu obranu grada, a većina vlade je ostala u glavnom gradu, Gambetta je 7. listopada 1870. napustio Pariz u balonu Armand-Barbès, preletjevši njemačke linije. Putovao je do Toursa, gdje je uspostavio stožer i ubrzo postao i ministar rata, čime si je de facto osigurao neograničene ovlasti. Iz Toursa je pozivao cijelu Francusku da se brani.
Ipak, rat nije išao u željenom smjeru. Od dviju glavnih francuskih vojski, jedna je poražena kod Sedana, a druga je bila okružena kod Metza te je ubrzo bila prisiljena na predaju. Gambetta, uvijek entuzijastičan i optimističan, uspijeva organizirati nove jedinice i opskrbiti ih oružjem, no unatoč lokalnim uspjesima, iste nisu imale izgleda protiv uvježbane pruske vojske. Kada su Prusi došli do Toursa, Gambetta je pobjegao u Bordeaux. Iako se zalagao za daljnje borbe, Vlada narodnog spasa je, umorna od rata, potpisala primirje 18. siječnja 1871. godine u Versaillesu, gdje je istovremeno proglašeno Njemačko Carstvo.
Odredbe primirja su stipulirale održavanje izbora za Zastupnički dom, koji se u ožujku 1871. sastao u Bordeauxu kako bi ratificirao mirovni sporazum. Gambetta je izabran kao zastupnik u Strasbourgu, pokrajina Alsace, no nakon što je mirovni sporazum koji je većinu regija Alsace i Lorraine prepustio Njemačkoj ratificiran 1. ožujka 1871., Gambetta je prepun gađenja prema Zastupničkom domu koji se kukavički povukao, prepustio svoj mandat i otišao u samonametnuti egzil u San Sebastián u Španjolskoj.
Egzil uredi
U San Sebastiánu, Gambetta je dane mahom provodio šetajući plažom, no ugodan proljetni zrak nije učinio puno za njegov opterećeni um. U međuvremenu, vlast u Parizu uzurpirala je Pariška komuna, a Gambetta je, unatoč svojim ranijim istupima, izrazio svoje negodovanje komunarima u pismu Antoninu Proustu, svom bivšem tajniku. Dana 24. lipnja 1871., Gambetta poslao pismo svom prijatelju, dr. Édouardu Fieuzalu, u Pariz, tvrdeći kako je spreman nastupiti na izborima u srpnju. Ubrzo se vraća u Pariz te biva izabran u skupštinu koja je odlučivala o tome hoće li Francuska ostati republika ili ponovo postati monarhija.
Spašavanje republike uredi
Zastupnički dom je imao monarhističku većinu, no postojao je problem. Dva pretendenta iz dinatije Bourbon, jedan iz strarije, drugi iz mlađe loze, nisu se mogli dogovoriti oko toga kome pripada kruna. Iskoristivši situaciju, Gambetta je iskoristio svoje političke vještine i s velikim umijećem progurao Treću Republiku kroz nestabilni parlament. Ustavni zakoni iz 1875. godine konsolidirali su Treću Republiku, koja će postojati sve do 1940. godine.
Gambetta je u tom trenutku uživao veliki ugled. Parlamentarne intrige spriječile su njegov izbor za predsjednika republike, no izabran je za predsjednika Zastupničkog doma, što mu je također donijelo značajan utjecaj. S te pozicije je pokušao promovirati tolerantnu demokratsku republiku koju je opisao kao "atenska republika". Gambetta je, unatoč krupnoj građi i pomalo neurednom izgledu bio izrazito pristupačan zbog čega je uživao veliku popularnost. Tadašnji predsjednik Jules Grévy, doduše, nije gajio simpatije prema Gambetti te je dugo odbijao ponuditi mu mjesto premijera.
Kada je Gambetta 14. studenog 1881. ipak postao premijer, na vanjskopolitičkom planu se zalagao za tješnje veze s Velikom Britanijom, dok je na unutarnjopolitičkom planu planirao provesti brojne reforme. Ubrzo su se počele pojavljivati lažne optužbe kako planira uvesti diktaturu te je, nakon cijele serije nepravednih napada, konačno smijenjen 30. siječnja 1882. godine, nakon samo dva mjeseca i to bez da je realizirao svoje ciljeve.
Privatni život i posljednje godine uredi
.jpg)
Gambetta je 1872. godine započeo ljubavnu vezu s mladom Léonie Léon, obrazovanom djevojkom i kćerkom vojnog časnika. Gambetta ju je godinama pokušao vjenčati, no ona ga je odbijala, smatrajući kako će brak naštetiti njegovom ugledu. Ipak, bila je uz njega tokom svih turbulentnih događaja u njegovom životu, a njegova pisma predstavljaju svjedočanstvo o njezinom važnom utjecaju na njega, kao i o tome koliko je ovisio o njoj.
Nakon odlaska s mjesta premijera, Gambetta se skrasio s Léonie nedaleko od Pariza. Izgleda da je Léonie konačno pristala udati se za njega, no planirano vjenčanje prekinula je tragedija koja se desila pred njenim očima. Iako postoje kontradiktorni izvještaji, historičari su uglavnom složni kako se radilo o tragediji, a ne o suicidu. Dana 27. studenog 1882., Gambetta je u vrtu vježbao pucanje iz revolvera kada se slučajno propucao u ruku. Iako ozljeda nije bila ozbiljna, rana je sporo zacijeljivala, a Gambettino zdravlje je već ranije bilo slabo zbog probavnih i želučanih problema. U tadašnjim novinama su se pojavile optužbe kako je Léonie propucala Gambettu u naletu ljubomore, kao i teze o masonskoj zavjeri prema kojoj je Gambetta stradao pokušavši spriječiti suicid svoje zaručnice, koja je navodno razotkrivena kao njemačka špijunka. Te teze danas nemaju čvrsto uporište.
Svakako, Gambetta je zbog predustrožnosti bio pod stalnim nadzorom liječnika. Dana 23. prosinca, dijagnosticirana mu je upala trbušne maramice (koja je vjerojatno bila posljedica karcinoma želuca ili debelog crijeva) od koje je umro 31. prosinca 1882. godine. Nakon provedene obdukcije, tijekom koje su mu mozak, srce i ruke sačuvani relikvije, njegovo je tijelo balzamirano korištenjem formaldehida, koji mu je ubrizgan u arterije. Bio je to prvi takav postupak u povijesti.
Pokopan je u obiteljskoj grobnici u Nici. Godine 1920., njegovo je srce preseljeno u Panthéon, smješteno u urnu koja se nalazi na stepenicama koje vode u kriptu.
Izvori uredi
- Harold Stannard, Gambetta and the Foundation of the Third Republic (1921.)
- J.P.T. Bury, Gambetta and the National Defense: A Republican Dictatorship in France (1936., retiskano 1971.), Gambetta and the Making of the Third Republic (1973.), Gambetta’s Final Years: ‘The Era of Difficulties,’ 1877–1882 (1982.)
Vanjske poveznice uredi
- Caricatures de Léon Gambetta Arhivirano 2008-01-16 na Wayback Machine-u Caricatures et Caricature
| Političke funkcije | ||
|---|---|---|
| Prethodi: Henri Chevreau |
Ministar unutarnjih poslova Francuske 4. rujna 1870. – 6. veljače 1871. |
Slijedi: Emmanuel Arago |
| Prethodi: Jules Grévy |
Predsjednik Zastupničkog doma 31. siječnja 1879. – 27. listopada 1881. |
Slijedi: Henri Brisson |
| Prethodi: Jules Ferry |
Premijer Francuske 14. studenog 1881. – 30. siječnja 1882. |
Slijedi: Charles de Freycinet |
| Prethodi: Jules Barthélemy-Saint-Hilaire |
Ministar vanjskih poslova Francuske 14. studenog 1881. – 30. siječnja 1882. | |